Izložba Fool Me Once, Shame on You. Fool Me Twice, Shame on Me izraelske umetnice Romy Yedidie istražuje razlike između ličnih i javnih očekivanja i anksioznosti, nudeći uvid u značenje nošenja tereta društvenih očekivanja. Izložba je održana u Umetničkom prostoru U10 u Beogradu, od 20. juna do 6. jula, uz podršku Ambasade Izraela u Srbiji.

Karijatide su jedan od čestih elemenata arhitekture od samih njenih početaka. Lepo odevene ženske figure isklesane u kamenu služile su kao skulpture koje podupiru, svojevrsan figuralni stubovi. Elegantne i ozbiljne, one „bez po muke“ drže teret celokupne konstrukcije na svojim ramenima. Njihovi izrazi lica su odmereni, ne pokazuju emocije, čak ni naznake napora. Čini se da je u prirodi karijatida da budu nonšalantni dekorativni dodatak arhitektonskoj strukturi. Nasuprot njima, prisustvo atlasa, njihovih muških parnjaka, je oduvek bio povod da se prikaže golemi teret koji počiva na njihovim telima, savijenim pod masivnim pritiskom težine, koji izobličava i njihova lica od napora i koncentracije. Atlas je simbol snage i otpora. On je, na kraju krajeva, muškarac koji na svojim ramenima, sa velikom odgovornošću i pažljivo balansirajući, drži celu Zemlju.

Karijatida je ideal ženskog, predstavljena je snažna kao i atlas, samo što njena moć nije vidljiva. Priroda te moći leži upravo u njenoj nevidljivosti, ćutanju i poricanju samog postojanja. Imajući to u vidu, karijatide treba tumačiti kao važnu metaforu u umetničkim delima Romi Jedidije – taj kontrast između vidljive nepomičnosti, ćutnje, patnje i izdržavanja koje dolaze iznutra, te želja da se dostigne, održi i očuva ženski ideal ne priznajući da to čini. Paradoks rada na lepoti je u tome što se ne vidi utrošeno vreme, napor i energija. Ovo predstavlja protivurečnost karijatida, ali i svakodnevicu većine žena. Ovo je i osnova Jedidijinog rada i njenih dugogodišnjih istraživanja u nameri da razume, vizualizuje i materijalizuje složenost sistema očekivanja, ograničenja i pravila nametnutih ženama.

Ipak, namera umetnice nije da ukaže na sam sistem, već i da izloži način na koji funkcionišu mehanizmi tog sistema sa svim njegovim pravilima i uticajem koji ima na psihu žena i njihovo ponašanje. Ona se suočava sa jednim od najizazovnijih aspekata „bivanja ženom“: biti pod stalnom kontrolom, posebno samokontrolom. Da bi razumela ovaj proces Romi Jedidija opisuje i analizira sopstvena iskustva, kao i šire društvene nadzore kroz metaforički nazvanu Mašinu za ulepšavanje (Beauty Machine). Beauty Machine je publikacija koju je umetnica objavila, a koja predstavlja zbirku njenih istraživanja kolektivnih i individualnih sistema za posmatranje koji forsiraju žene da budu uvek u skladu sa onim što društvo od njih očekuje. To je internalizovani sistem koji radi iznutra, dok je dodatno podstican spoljnim elementima poput reklama, društvenih mreža, i drugim formama pop kulture, čak i politike. Glavni cilj je kontrolisati i biti kontrolisana da bi se postiglo savršenstvo, da bi postala najlepša verzija sebe i, po mogućstvu, ostati takva zauvek.

Pri tom, trebalo bi istaći i činjenicu da je ovaj zahtev za lepotom i savršenstvom podvrgnut kanonu. I taj kanon nam je svima vrlo dobro poznat, budući da nam je uvek na umu, svesno ili nesvesno, svaki put kada se pogledamo u ogledalo ili kada do detalja prosuđujemo delove našeg tela dok se tuširamo, kad ležimo na plaži ili sedimo pored mršavije prijateljice. Lepota koju tražimo, kojoj težimo, je krajne ispunjenje kanona kao seta pravila, idealnih veličina i mera koje su nam nametnute. A mi se znojimo i patimo, poredimo i izgladnjujemo samo da bismo se uklopile u ovaj konstrukt. To je ogroman pritisak postavljen nad ženama, pri čemu im nije dozvoljeno da se pod njim slome, već treba da ostanu odmerene, elegantne, čak i da se osmehuju dok izdržavaju bol.

Prisetimo se ponovo karijatide u svom divnom odelu koja nepomično stoji i mirno drži ruke uspravno podupirući deo građevine, kao da su lagane poput mekog oblaka. Međutim, da bismo pošli dalje, ključno je razumeti da Romi Jedidija koristi reč mašina kao metaforu za Beauty Machine. Ona ne vidi kanon kao statičan model u koji pokušavamo da se uklopimo. Naše ponašanje se iznova potvrđuje našim delima, pa je tako kanon pre svega performativan. Romi Jedidija svesno koristi pretežno glagole dok govori o lepoti. Ona ističe da „biti lepa“ nije pasivno stanje, već aktivnost, konstantan trud i istinska bol. Ali, pored ovog performativnog aspekta, ona referiše na postavku mašine, način funkcionisanja i operacije koje nisu samo u vezi sa našim individualnim ponašanjem, već i sa društvenim mehanizmima. Ove postavke se prenose sa majke na ćerku, sa jedne generacije na drugu kao viševekovno znanje o tome kako žene treba da se ponašaju i kako treba da izgledaju po standardima zapadne kulture.

Metafora Beauty Machine snažno odjekuje u njenom projektu Belly Love koji je bio deo izložbe u Umetničkom prostoru U10. Centralni deo ovog rada je čvrsti betonski blok sa kružnom rupom na sredini. Blok je bez napora uravnoteženo postavljen metar iznad poda. Njegova upotreba na prvi pogled izgleda misteriozno. Međutim, objašnjenje je dato u izloženom videu koji beleži performans umetnice u kojem ona sama drži taj betonski blok oko svog stomaka, poput korseta, dokle god može da izdrži. Njen abdomen je zabetoniran kockom ogromne težine koja opterećuje njene kukove. Romi prihvata fizički teret kao materijalizaciju pritiska, očekivanja i zahteva društva sa kojima se žene suočavaju – poput stežuće sile koja ženu drži čvrsto u prostoru koji joj je dodeljen kako bi je držao pod kontrolom. Ipak, Romi se ne odupire sili, ona pokušava da razume značenje ovog stanja, kako ono oblikuje njenu ličnost, njen identitet, ponašanje, odnos prema svom telu, i sa te tačke gledišta i razumevanja, ona se izdiže iznad. Tu postoji značajan prelaz sa unutrašnjeg na spoljašnje. Romi Jedidija nam ukazuje na sve ono što žene nose u sebi, ali ona podnosi bol i pati na očigled svih. Ovaj konceptualni prelazak je materijalizovan u prikazu betonskog bloka, njegovog plastičnog karaktera, sirovosti i neuglačane materijalnosti koja je tipična za poetiku Jedidije.

Naglasak na materijalizaciji nečega nevidljivog prisutan je i radu Anxiety Machine. Anksioznost je sveprisutan osećaj u savremenom društvu, pohranjen često unutar nas samih, bez ikakve mogućnosti da bude kanalisan. Upravo iz ovog razloga umetnica je osmislila uređaj sačinjen od dugačkog stola sa metalnim cevima koje imaju dva otvora na sredini, a sto na kraju cevi ima probušenu rupu kroz koju osoba može da se provuče. Ovo sredstvo za oslobađanje od anksioznosti izvorno je bilo deo performansa poput Belly Love i njegova konstrukcija omogućava ne samo se oslobodi anksioznost, već i da učini njenu formu vidljivom. Osoba vrišti kroz cev u kojoj jedan od krajeva sadrži crni prah koji, pokrenut vriskom, biva raspršen u crni oblak, te lagano pada na površinu stola, stvarajući sliku anksioznosti. To je kratak, katarzičan trenutak. Romi ovim performansom pomera granice katarze kada nastavlja da vrišti dok ne ostane potpuno bez vazduha u plućima. Ona stvara delo u kojem osećaj oslobađanja biva smenjen nelagodom i brigom. Koliku količinu anksioznosti jedna osoba može da podnese? Kako doživeti ovaj performans, a ne ostati uznemiren vriskom koji nikako da stane? Da li smo pripremljene/ni da vidimo ono nije predviđeno da bude viđeno, a to je unutrašnja patnja druge osobe? Romi Jedidija preuzima rizik. Ona prelazi granicu, i ulazi u proces pročišćenja, koji podrazumeva poniženje pod teretom koji leži na svima nama, samo ga Romi svojom umetničkom praksom iznova kritički preispituje u cilju oslobođenja.

Prevod teksta: Ana Simona Zelenović