Slikarstvo Selene Vicković u formalnom smislu kretalo se od ranih istraživačkih radova osamdesetih, gde su u fokusu interesovanja umetnice likovni elementi i tehnika – oblikovanje figure, ekspresivnost boja i njihovih kontrasta i izražajnost poteza četkice, preko faze (1990-ih) u kojoj simbolički i ponekad amblematski sadržaj slike preuzima primat u odnosu na istraživanje forme – koja onda postaje zadužena za atmosferu prizora, do zrele faze posle 2000-ih, kada umetnica dostiže pročišćenost i jednostavnost forme i tematsku celovitost.

Postoji, ipak, neko vezivo zbog kojeg je njena umetnost ne samo stilski prepoznatljiva kroz sve ove faze razvoja već nepogrešivo odaje uvek sličan sentiment uprkos stilskim i tematskim promenama. Čini mi se da je ovo vezivo ujedno suštinska odlika njenog slikarstva, a ono je sačinjeno od nečeg gotovo neuhvatljivog što se najpre može misliti kao „atmosfera”. Nju prepoznajemo materijalizovanu u oštrom, ali ipak na neki način i dalje nežnom crtežu, u upotrebi jarkih crvenih, plavih, zelenih tonova i potrebi za stalnim valerskim nijansiranjem (čak i monohromnih površina), u isprekidanom odsečnom potezu četkice i uvek nekoj vrsti ekspresivnosti – bilo da se radi o jarkim kontrastima ili uznemirujućim prizorima. Takođe, u pogledu sadržaja njeno slikarstvo menjalo se u skladu sa promenom konteksta: devedesetih godina vidljivo se oslikava u njenim radovima nelagodnost, strah, anksioznost, briga, nostalgija koju izaziva vreme rata (poput motiva mete u seriji radova gde slika glave kao mete ili metu preko kuće), a rođenje njenog deteta je takođe propraćeno tematskom promenom – fokusom na igru, igračke, porodične portrete i prizore koje posvećuje sinu. Ali, čak i kada slika za svog sina i kada su tema njenih radova igračke, ona ne čini prizore lagodnim, lepršavim, naivnim ili „detinjim”. Umetnica slikajući osakaćene delove tela, bilo ljudi ili igračaka, te prikazom očiju bez zenica, ili nekad samim izborom boja i crtežom, ističe fragilnost emotivnog stanja, ne samo dece već uopšte fragilnost konstrukata i pojmova koje imamo o svetu (i sebi), kao i fragilnost forme kojom naglašava osećaj prolaznosti, potrošnosti, starenja.

Postoji nešto vrlo melanholično u njenom slikarstvu, kao da tolikim evociranjem sećanja na igračke iz našeg detinjstva izaziva nostalgiju, ali opet ne u potpunosti, pošto bi nostalgija za traumatičnim detinjstvom bila kontradikcija. Ambivalentnost je, dakle, jedna od suštinskih odlika njenog stvaralaštva. Crteži i slike izazivaju empatiju, ali i oprečna osećanja – u isto vreme nežnost i tugu, ali i strah. Nedorečenost, ambiguitet scena, likova i konteksta čine ovaj osećaj blage nelagode prisutnim pri svakom ponovnom susretu sa delom. Ne samo da forma proizvodi ovaj utisak fizičke, emotivne i mentalne krhkosti već to čini i začudan spoj nespojivih motiva u  jednom prizoru – beba koja jaše igračku medveda bez oka na slici Ratoborna beba (2009) u jednoj ruci drži veliki metalni nož, a u seriji dela Igračka-plačka pojavljuje se glava devojčice postavljena pored pištolja, tako da se uprkos asocijativnosti kontekst prizora ne razume u potpunosti.

Upravo ovaj genijalan naziv serije radova koji je dala sama umetnica  Igračka-plačka  sumira osećanja koja njeni radovi izazivaju, kao i poruku koju šalju. Umetnica je jednom prilikom rezimirala ovaj osećaj kao „trenutak kada je dete na ivici između ushićenja i očaja… osećaj koji izaziva nešto što je istovremeno nežno i okrutno, smešno i strašno, utešno i uznemirujuće… trenutak ravnoteže između te dve krajnosti… kao hod po žici.” Kao da pokušava svojim radovima da objasni surovost sveta detetu, a odraslima ukaže na dečiju krhkost, neuravnoteženost i nepredvidivost koju svi nosimo.

U svetlu fragilnosti zanimljivo je analizirati način na koji je žensko telo predstavljeno u radovima. Čini se da je ovaj tretman ženskog tela znatno promenjen od ranih do zrelih radova. U njenim delima iz 80-ih ne samo da je žensko telo mnogo prisutnije kao tema već je ženskost/ ženstvenost kroz seriju Modne bila važan deo njenog likovnog istraživanja. Tokom 1986. i 87. godine ona stvara seriju radova u kojima je žensko telo prikazano kao veliko i voluminozno, ali ne i generičko, i dok se neke ženske predstave čine kao da uživaju u svom raskošno velikom telu, druge se kriju, grče ili plaše. Stoga, ovi radovi prilično realistično upućuju na kompleksnost odnosa žena prema svom telu, njegovoj veličini, težini, izrazu, seksualnosti, privlačnosti i izgledu.

Devedesetih godina u seriji radova Bezimene, čiji sam naziv upućuje na tretman žena koji podrazumeva nepoštovanje njihovih identiteta, ličnosti, individualnosti i surovost, prikazane su glave žena koje kriju svoje oči, lice, drže se mučno za čelo, pritiskaju obraze, očajavaju, plaču, plaše se. Sa obzirom na to da su radovi nastajali u periodu između 1994. i 1996, izrazi ovih ženskih likova mogu se povezati sa psihičkim stanjem žena tokom rata, njihovim  osećanjima tuge, gubitka, brige, trauma pretrpljenog nasilja i beznađa.

U najskorijim radovima predstavljene žene, odnosno najčešće devojčice, opredmećene su u igračke. No uprkos ovoj opredmećenosti lutke kao da zadržavaju telesnost – posmatranjem se ne stiče jasan uvid u to da li je lik predmet ili osoba. Devojčice/žene izražavaju emotivna stanja, pokazuju pokretnost, poseduju izražajne sposobnosti tela, lika i gesta – umetnica opet ambivalencijom i ambiguitetom proizvodi utisak zbunjenosti ili nelagode. Brisanjem jasne granice između predmeta i osobe takođe može da uputi i na u vizuelnoj kulturi sveprisutne objektifikacije i komodifikacije ženskog, ali i svakog drugog tela uopšte.

***

Nakon decenije rada i izlaganja van Srbije, Selena Vicković se beogradskoj publici predstavlja svojom samostalnom izložbom u Galeriji Novembar. Izloženi su odabrane slike i crteži iz najskorije faze njenog stvaralaštva kada se u delima prepoznaje dugim slikarskim iskustvom stečena zrelost likovnog izraza i neobična fascinacija motivom igračaka i igre. Pažljivim skupljanjem igračaka iz svog detinjstva, detinjstva članova svoje porodice, kupovinom na raznim buvljim pijacama umetnica stvara svoj mali kabinet retkosti. U starim, korišćenim, polomljenim, nefunkcionalnim, pohabanim igračkama ona pronalazi fragmente tuđih sećanja, koje onda „domaštava” u svojim delima učitavajući u njih svakim radom novo značenje. Njen svet dečijih igračaka je daleko od idealizacije detinjstva i romantične nostalgije za nepovratno prošlim dobrim vremenima, upravo suprotno – umetnica podseća na ambivalentna osećanja prisutna u svakom sećanju i svakom vremenu, ukazujući začudnošću prizora na fragilnost memorije i percepcije.