Roman-ispovest, i to višeslojna, otkriva trostruki isprepletani narativ prepun patnje, slobode i ljubavi, pre svega porodične, čiji su noseći glasovi majka, ćerka i sin. U doslovnoj metafori nepokretnosti – u vlastitom krevetu, biološkom telu ili društvenoj poziciji – sa generacijskim emotivnim teretom, troje junaka unutar knjige Sinovi, kćeri (Hermes/Orfelin) bore se za samoostvarenje i ukidanje bolne tradicije nerazumevanja. Za roman Sinovi, kćeri autorka Ivana Bodrožić osvojila je nagradu “Meša Selimović” za 2020. godinu, a u intervjuu za novine Vreme, naslovljenom Zlogluke vibracije i kriva zarastanja, autorka je podelila da je ideja za ovu knjigu nastala nakon pročitane novinske vesti o ženi kojoj je, usled moždanog udara, dijagnostikovan sindrom zaključane osobe – stanje slično komi u kojoj se osoba ne pomera, ali joj je svest potpuno očuvana. “Pomislila sam kako je to stanje strašno i toj patnji daje nezamislivu perspektivu našeg ljudskog života, kao i naših odnosa. U isto vrijeme to mi se učinilo kao i strašna metafora čiji djelić baštinimo svi mi koji smo, iako fizički pokretni, vrlo često zaključani unutar sebe, pogotovo naspram bližnjih, uvjetovani obitelji i društvom koji su nas učili da živimo očekivane uloge, a ne naše autentične živote.” – kaže Bordožić.

Ivana Bodrožić piše višestruko nagrađivanu i prevođenu poeziju (Prvi korak u tamu) i prozu (Hotel Zagorje), eseje i kolumne, deo je brojnih regionalnih i međunarodnih antologija, a vodi i radionice kreativnog pisanja, dok je takođe programska direktorka Zagreb Book Festivala. To nije sve, ali je dovoljno za kontekst: Sinovi, kćeri njen je tek drugi roman, svež i angažovan, lirski prostor nabijen emocijama koje ne pate od strukture, unutar teksta kojim ne vlada nikakav spoljni svetonazorski glas. Upravo zato je odlomak ovog romana novembarska Lektira Milica magazina.

Svaka knjiga Ivane Bodrožić događaj je za našu književnost, a njen novi roman “Sinovi, kćeri” bio bi novost bilo gdje na svijetu; tamo gdje piše zabranjeno, na mjestima koja se zaobilaze, Ivana tek počinje pisati i ide do kraja, do tajnih, najintimnijih kutaka, do zaključanog srca svih stvari i to radi s iznimnom lakoćom i ozbiljnošću. Po zahvatu epski, u načinu lirski, poetičan i polemičan, “Sinovi, kćeri” je roman o nama: kćerima i sinovima, onaj koji će se čitati, o kojem će se pisati i pričati – još dugo. – Olja Savičević Ivančević

*

Mogla sam i bez njih dvoje. Mogla sam putovati, mogla sam vidjeti svijeta, mogla sam se i školovati, samo da me netko uputio, nisam bila glupa. Mogla sam, kao Zdenka, roditi u tridesetoj, sve bih stigla. Mogla sam ga i stoput ostaviti, mogla sam, ali nisam. Zbog njih dvoje. A mogla sam i bez njih. Sada je za sve kasno, a i da nije, ja više ne bih znala kako, više se ne sjećam sebe, ne znam tko sam bila prije, prije svih njih, ne znam što volim, ne znam u čemu sam dobra, ne znam što me raduje, pa ustrajem u onome što sam postala poslije.

Čistim unutrašnjost radijatora dugačkom četkom, usisavam svaki dan, glancam luster izvana i iznutra, poslije sjednem na pod da ne pokvarim prekrivač na kauču i gledam je li negdje ostalo prašine, uvijek ona nađe neko mjesto da se zavuče, kao u one šipke od lustera pa sa strane. Iščekujem da dođu. Neka misle da sam to ja, tako će im biti lakše. Mada ništa ne znaju o trenucima u kojima sam postala to. Imam devetnaest godina. Rodila sam sina. Koža mu miriše na šumu i med, ali kad ga pogledam, više sliči na kišnu glistu. Crven je i zgužvan, mršav i dugačak, ne mogu vjerovati da je to izašlo iz mene i nisam sigurna što bih sad s tim trebala. Dali su mi kratko da ga vidim, nisam znala ni kako ga uzeti, a nakon što su ga odnije- li na odjel, mene su zaboravili. Ostavili su me da ležim na hodniku bolnice, bila je gužva, puno je žena rađalo, sa mnom su završili i zaboravili me. Ležim tako raskrečenih nogu, pokrivena samo tankom plahtom, bože, rodila sam dijete, dođe mi to i smiješno, ja, pa rodila, i možda bih se nasmijala da mi dolje ne pulsira čas oštra, čas tupa bol. Stid me zvati bilo koga. Sestre stalno jure hodnikom, na mene nitko ne obraća pažnju, doktora i ne vidim. Ako ih pozovem, bojim se da će se otresti na mene. Čini mi se da su prošli već sati, krv na plahti je potamnila, a na butinama me zateže jer se sasušila. Ohrabrim se i oglasim s kraja hodnika: „Izvinite, izvinite!” pridignem se na laktove, a iz rodnice poteče nalet svježe krvi. Sestra se, prije nego će skrenuti u drugi hodnik, okrene u zadnji čas, i kao da se sjetila nečega: „A, to si ti, pa šta ne vičeš! Uh, nismo te još sašili, a sva si se ohladila!” Prilazi mi, zove kolegicu pa me opet vraćaju u salu. Doktor se pojavi brzo, jednom rukom digne plahtu, odmjeri me, namršti se, i kao više za sebe pita: „Šta se tolko čekalo?” Meni nitko ništa ne objašnjava, ni da su me rezali, ni da su mi skalpelom prosjekli rodnicu da im bude lakše, onda se reklo, da žena ne popuca, a još manje da će me šivati satima nakon, kad se rana već sa- svim ohladila, na živo. Reži, šivaj. Kao da se radi o komadu platna, nitko te ništa ne pita. Oči mi ispadaju, stišćem zube, brojim ubode u sebi, već ih je šest, kad me doktor lupne dlanom po butini, i kaže: „Ko nova, još sam malo i suzio, ima da mi muž pošalje bocu konjaka!”

Ležim u sobi s još šest žena, zaboravila sam na glistu, muža vidim s druge strane ulice, kroz prozor kako mi maše. U jednoj ruci drži buket cvijeća, a u drugoj cigaretu. Miluje me po licu dok sjedimo u autu njegova brata. Drugu ruku nježno je spustio između mojih nogu, toliko nježno da mi se vrti u glavi, i šapće mi na uho: „Ti si moja, želim te više od ikoga, samo pristani. Kratko ćemo kod mojih, a onda idemo dalje, gdje god budemo htjeli, možemo van odavde, možemo u Njemačku.” Nisu ga pustili unutra, pa je izvana obilazio odjel ne bi li me dozvao kroz prozor. Vidim da je sinoć bančio, vidim da je sretan i umoran, postao je otac, nitko ga nije rezao na živo, nisu mu čupali posteljicu, on ima dvadeset dvije, o životu zna još manje od mene. Ja već znam da nešto nije u redu. Svaka stanica mog bića na to me alarmira, doduše oduvijek me alarmira, ali bojim se da sada nema nazad. Hodam kao šestar, nakon tri dana, ne mogu sjediti na školjci, dok tiskam, mislim da će mi utroba izletjeti van, krvarenje ne prestaje. On je postao otac pa se samo zatvori s novinama i još glasno tiska, sjedi tako po deset minuta, uživa, a ja se bojim sagnuti. Nitko mi ništa nije rekao, osim uopćenih prijetnji, vidjet ćeš kad budeš rađala.

Živimo kod njegovih. Stara hoće da je zovem mama. Ne mogu to prevaliti preko usta. Sada sam i ja mama. Ne mogu to još osjetiti. Radije bih nazad svojoj mami, ali tu misao odbacujem od sebe prije nego mi suze udare na oči. Moraš tako, kako drugačije. Nakon sedam dana obavila sam veliku nuždu, plakala sam na vanjskom WC-u, bilo mi je muka da netko čuje, ma samo one daske kako škripe, bilo me sramota od svih, a pogotovo od njegovog tate, Starog. Hoda dvorištem gore-dolje s rukama na leđima, psuje, rijetko ćuka kroz razmaknute prednje zube. Gleda me ispod oka. Navečer Stara donosi lavor u zajedničku sobu, klekne ispred Starog koji sjedi na otomanu, zavrnutih nogavica. Stopala i gležnjevi bolesno su mu bijeli i natečeni, prošarani ispucanim kapilarama i bubuljicama od uraslih dlaka. Voda iz lavora se puši, Stari sikće da je prevruća, a onda se obrati meni: „Ajde, mala, dođi vamo, đava te odnija.” Nisam sigurna što hoće od mene, bebu sam stavila u kolijevku, Stara lupa loncima u kujini, a moj mladi muž je izašao van. „Što trebate?” tiho progovorim, a on se podsmjehne: „Ne može se deda više sagnit, ajde malo ti.” Hoće da mu perem noge, nisam to ni svome ocu radila, stojim u raskoraku na sredini memljive trpezarije, u raskoraku između klečanja kod nogu starca, pranja stopala zadebljale kože koja sliče na kopita, i kolijevke iz koje stenje grumen života koji je izašao iz mene, u raskoraku između sebe i svoje nove uloge u životu za koju su me oduvijek pripremali. Duša mi se suši i povraća mi se dok se približavam raspucalom lavoru, nisam sigurna zašto sam tu, ne mogu se sjetiti tog milovanja koje me vodilo ovamo, i tren prije nego što ću uroniti ruke u vrelu vodu u kojoj se rastaču noge starca, moj mladi muž otvara vrata. Hladan zrak ulazi u sobu skupa s njegovom zbunjenošću. Gledam u njegovo lice i osjećam se poniženo, iako moje poniženje dolazi od njegova oca, sram uvijek preuzimam sama. „Šta to radiš?” strogo, a opet nekako tužno me pita, kao da je sve bila moja ideja. Nije on bešćutan, samo je slab, samo je sin prije svega, a tek onda muž, otac ili ljubavnik. Nisu ga postavili uspravno, pa ne zna kako da iščupa moje ruke iz vrele vode, crvene prste među kojima je samo godinu ranije stajala cigareta, ruž boje mesa i omot ploče Stonesa koju mi je poklonio kao kartu za mjesta na koja ćemo otići. „Dođi, trebam te nešto.” Jedva izgovori, a ta slaba uvjerljivost dolazi samo od toga što njegove riječi sad imaju bar neku težinu jer ih izgovara muž. Ja se poslušno ustajem, birajući kome ću biti sluga. Deda ne govori ništa, smrknuo se jer je ostao bez dodira devetnaestogodišnjih ruku na svojim naboranim kopitima, zato hrapavim glasom iznerviran viče: „Staraaa, dolazi vamo, đava te odnija!” Moj mladi muž me odvlači u uski hodnik i umjesto objašnjenja na kakvo me mjesto doveo, umjesto isprike i pakiranja kofera još noćas, pa makar otišli u jebenu noć, ponijet ćemo i glistu ako treba, daje mi vlažni poljubac u usta. Moj mladi muž, glupavi dječak. Ušutkuje me i ljubi, dira me po grudima iz kojih počinje kapati, na smeđoj bluzi rastu crne mrlje. U tom trenu glista plače, a meni razočaranje grize utrobu. Uzimam dijete, on nestaje, ostaje isprekidana noć između bebinog plača, stenjanja Starog iza pregrade od šperploče i mog povremenog padanja u plitak san. Još se nije ni razdanilo, na dvorištu ispirem pelene u ledenoj vodi iz zamrznute pipe, a onda ih iskuhavam u velikom loncu. Prije toga oprala sam na ruke krparu iz kuhinje i ostavila je na štriku da se cijedi. Stara se ustaje poslije mene, grebe po dvorištu drvenim klompama i glasno prdi. Nikad nisam čula svoju mamu da to radi. Umije se na pipi, a onda se usekne s dva prsta i baci slinu u baštu. Istim prstima opipa krparu na štriku pa kad vidi da nije dobro ocijeđena, strgne je dolje i za jukne prema mom lavoru s otkuhanim pelenama. Sve se prevrne na beton. „Jes ti brez ruku?” Hoda za mnom dok spremam kuću, liže prste i hvata mucice. Brezrukača i prljavuša.

Svaki dan, što god da napravim. Uzimam lojtre i penjem se do lustera, mekanom krpom od mikrofibre koju stavim na kažiprst povlačim prugu, hvata me bol u koljenu, u leđima, imam skoro šezdeset, od svega je ostalo malo, brezrukača, prljavuša. A njih dvoje misle da volim čistiti.

Ukoliko vam se ovaj odlomak dopao, možete čuti autorku kako ga čita na poslednjoj večeri ovogodišnjeg Krokodila.