Ženska čitanka zvuči gotovo kao paradoks, a upravo zbog toga je i važna ova knjiga, objavljena još 2015. godine – kao prva u nizu pokušaja da se reinterpretira pozicija ženske književnosti u lokalnom obrazovnom sistemu, ali i da se teme roda i pola uvedu u oblast kritičkog čitanja. Akademska knjiga je u saradnji sa srednjom školom „Svetozar Miletić” objavila knjigu Ženska čitanka, koju je priredila Vera Kopicl, profesorka srpskog jezika i književnosti u istoj školi, a ovo izdanje zamišljeno je kao priručnik, odnosno dopuna udžbenicima za srednju školu (zbog čega autorka u uvodniku navodi kriterijume za odabir tekstova). Tok i struktura knjige zaista podržavaju ideju čitanke, budući da ona sadrži i književne tekstove i interpretativne radove, u hronologiji koja takođe priliči školskoj literaturi. Ženska čitanka obuhvata odlomke od srednjovekovne književnosti preko romantizma i realizma, do modernističke i savremene poezije i proze, kao i drame. Autorke zastupljene u ovom izboru su: Jefimija, Jelena Balšić, Eustahija Arsić, Milica Stojadinović Srpkinja,  Draga Gavrilović,  Danica Marković, Isidora Sekulić, Anđelija Lazarević, Svetlana Velmar Janković, Gordana Ćirjanić, Mirjana Novaković, Milica Mićić Dimovska, Judita Šalgo, Radmila Lazić, Nina Živančević, Vida Ognjenović, Biljana Srbljanović, Milena Marković, Desanka Maksimović.

U svom osvrtu na ovaj priručnički podvig Ivana Đurić Paunović napisala je da “Ženska čitanka popunjava nepotrebnu i neopravdanu prazninu među antologijskim delima time što na jednom mestu okuplja autorke koje su svojim književnim stvaralaštvom učinile da srpska književnost i jezik budu bogatiji za jedan specifičan uvid i doživljaj sveta, kako onog iz prošlosti tako i ovog sadašnjeg.” Međutim, Ana Kolarić – u svom tekstu u časopisu Knjiženstvo, postavila je pitanje “zašto teoretičarke i književne kritičarke nisu pozvane da namenski napišu tekstove o izabranim književnicama, i to tako da se ti tekstovi obraćaju profesorima i đacima srednjih škola (to jest, da pruže istorijski kontekst, primeren teorijski aparat, metodologiju itd.)?”, sa idejom da bi “takva čitanka mogla bi da bude istinski subverzivna u kontekstu domaćeg obrazovanja jer bi nasuprot većini postojećih udžbenika uzela u obzir činjenicu da učionice i škole čine stvarne osobe sa stvarnim potrebama i problemima na koje književnost, odnosno tumačenje književnih dela, ponekad može da dā odgovor ili, makar, ponudi utehu.” Jasno je da ova čitanka ne bi smela biti poslednji ovakav priručnik, ali ona ipak predstavlja dobar temelj za izučavanje ženske književnosti, pre svega iz perspektive mladih.

Delimo iz ovog izbora pesmu književnice Danice Marković (1879–1932), jedine pesnikinje u Antologiji novije srpske lirike Bogdana Popovića (1911), i prve književnice koju je nagradila Sprska kraljevska akademija. Budući da je u pitanju decembarska Lektira Milica magazina, u duhu poklona podsećamo na digitalnu verziju knjige, koja je dostupna na novosadskoj platformi Ženski muzej. Čitajmo žene!

 

Galium verum

Kleknuh u polju široku pred cvetom
Što nosi ime tvoje uvek drago;
Vetrić je svojim donosio letom
Mirisa šumskih jednodušje blago.

Nemadoh snage da uskinem cveta,
I sagoh glavu nad njegovim strukom,
A kao vapaj podzemnoga sveta
Zajeca vetar pomamnim fijukom…

Tu gde ja klečah nije bilo groba.
Duša je moja – to znaš – groblje sama!
I život što mi pritisla tegoba
Ne izrazi se u vrelim suzama!

Ja ne zaplakah nad prošlošću čednom –
Vrelo je suza presahlo u meni; –
Pred budućnošću tamnom, nedoglednom,
Ustaše seni nada potrveni’!…

***

Vetar me hladni do kostiju probi
Na toplom suncu vedrog letnjeg dana.
… Al’ sliku tamnu moje mračne kobi
Odagna odjek klika razdragana: –

To seljančica u šarenu ruhu,
S rukama punim ivanjskoga cveća,
Gazeći travu i strnjiku suhu,
Rasu se čopor duž reda drveća.

Vetar umuče pred obesnom klikom!
Ja pružih ruke ka veseloj četi…
I sklopih oči pred šarenom slikom,
Ištući samo sveže rukoveti.

Svi se koraci upraviše k meni.
I malene se opružiše ruke,
I kao cvrkut tičica maleni’,
Sliše se reči u nejasne zvuke.

Sagledah cveća ruke svoje pune!
Na uzburkane pritisnuh ga grudi:
Kletva se diže, da udes prokune,
I mračnu kletvu što skovaše ljudi!

Al’ našto sve to? Da li vodi čemu!
Možda svetlosti budućnosti nove?…
Da tu izrečem praznu anatemu,
A život, evo, obiljem me zove!

***
Ne kao drugi, da zabave tražim –
Rad jednog dana zaborava samo,
Da uspomenu stradanja ublažim –
Odoh na neku svetkovinu tamo.

Zabavljahu se na načine razne,
Sve nepoznati, raznovrsni ljudi;
I šumna pustoš te zabave prazne
Tegobom gorkom ispuni mi grudi.

Sama sam bila sred gomile hučne;
Morila me je čama i dosada,
I vređale me reči pesme zvučne;
Povratku bejah i samoći rada…

Prepune duše tamnih utisaka,
I grudi punih osećanja istih,
Ja se iskradoh iz društva onaka,
I krenuh putem uspomena čistih.

Stazama starim, i dušom i krokom,
Vremena prođoh i prostora milje;
I pogružena u bolu dubokom
Stigoh umorna domu pod okrilje.

Kad u odaju stupih svoju gluhu,
Sa suhim cvećem u rukama vrelim,
Od duga puta u prašljivu ruhu,
Osetih tada da ništa ne želim –

Ceo mi život u prošlost utonu!…
I kao kitu bosioka smerna
Što s pobožnošću meće za ikonu
Duša pobožna, odana, i verna,

Pred slikom tvojom padoh na kolena,
Od svud tišinom okružena gluhom;
I okitih je, bolom satrvena
Ivanjskog cveća rukoveti suhom.