Ovogodišnje dvostruko izdanje Bitefa odigrava se pod sloganom Na ivici budućnosti, uzimajući u fokus najaktuelnije probleme globalnog sveta – klimatske promene i ugroženost životne sredine. Takođe, prema rečima umetničkog direktora festivala Ivana Medenice: “program ovogodišnjeg Bitefa obuhvata i predstave koje nude projekciju “sveta posle” sveta, i to ne kao sveta bez ljudi, već sveta u kom čovek više neće biti u centru svega. Umetnička linija 54/55 Bitefa nametnula se sama od sebe. Ona se svodi na različite vidove digitalizovanja izvođačkog tela, odnosno razgradnje ljudskog subjekta izvođenja”. Svoju snažno društvevno angažovanu orijentaciju Bitef već tradicionalno potvrđuje uvek u okviru jasnog i pažljivo odabranog umetničkog koncepta.

U tematskim okvirima festivala razgovarali smo sa čileanskom koreografkinjom Amandom Pinja, koja će izvesti plesnu predstavu Klimatski plesovi. Reč je o ritualnom plesu posvećenog planinama u Čileu, odakle umetnica potiče, a čiji ekosistema bivaju sistematski uništavani eksploatacijom resursa od strane multinacionalnih kompanija. Klimatski plesovi su peto poglavlje Amandinog projekta Ugroženi ljudski pokreti (Endangered Human Movements) u kojima umetnica istražuje prakse ljudskih pokreta koji su u nestajanju, odnosno na planetarnom nivou gubitak bioloških i kulturoloških raznolikosti. Amanda živi i radi u Beču gde je osnovala umetničku platformu za svoja koreografska istraživanja nadaproductions.

Možemo li reći da je vaše pozorište političko? Da li je pozorište po svojoj suštini uvek društveno angažovano?

Mislim da je pozorište po svojoj suštini političko. Međutim, moguće je stvarati i umetnost koja se zadržava tek na estetskom ili zadivljujućem. U tom slučaju politika takve umetnosti bila bi očuvanje postojećih društvenih struktura i privilegija. Moj rad bavi se mogućnošću preispitivanja modernosti i savremenosti, otkrivajući njihove mehanizme uključivanja i isključivanja. Pod tim pre svega mislim na osvešćivanje.

U fokusu vašeg rada je priroda i veze koje sa njom imamo, odnosno nemamo. Na koji način vi u svom radu sugerišete veze sa prirodom?

U ovom konkretnom projektu koji ćemo izvesti na Bitefu, zanima me da prikažem drugačija stanovišta o “prirodi” u odnosu na ono kako Prirodu posmatra i razume savremeni Zapad. Druge forme odnosa itekako postoje i danas se praktikuju, ali one su u snažnoj susuprotnosti sa zapadnjačkim praksama. U mom radu pokušavam da izbegavam metaforu „veze“, jer mi je čudno da zamislim „povezanje“ živog sveta kao priključivanje za napajanje… Ne želim da se „povežem“ sa prirodom kao da izvlačim struju iz zida, već hoću da dovedem u pitanje naše zapadne kolonijalne pretpostavke o tome šta je priroda. Postoji li alternativa? Očigledno da ovaj model više ne funkcioniše i da hitno moramo da razmislimo o tome. Maseval kultura, pored mnogih drugih, mogu nam pokazati druge načine. U ovom mom radu naslućujem i istražujem te druge mogućnosti. Preispitivanje onog što je zajedničko je važno, zato što zajedničko nije zajedničko svima. Ono što je za neke planina, ili prirodni resurs ili bogatstvo, za druge su to živa bića sa kojima se povezuju kroz rituale koji ih dovode u uzajamno dejstvo.

Dekolonijalna ekološka praksa mora biti svesna raznih razumevanja života i ne može reprodukovati zapadnu ontologiju kao jedinu. Jedan svet značenja i delovanja koji se u svetu proširio nasiljem, kolonizacijom i potpunom ekstrakcijom tela zemlje, ljudi i životinja.

Šta nam je u tom smislu donelo socijalno distanciranje koje nas je globalno snašlo?

A socijalno distanciranje koje smo izdržali skoro dve godine posledica je pandemije prouzrokovane upravo ovim civilizacijskim modelom koji podstiče uništavanje živih ekosistema Zemlje i njegovu mogućnost regeneracije i ravnoteže, koje dovodi do kulturnog i biološkog izumiranja. Ono takođe stvara nered, u kojem smo se našli. Na neki način socijalno distanciranje pojačava individuu kao subjekt, ali istovremeno dovodi u pitanje otpornost odnosno imunitet društva. Imunitet u smislu izuzetosti od davanja doprinosa, izuzetosti iz reciprociteta. Drugim rečima, imamo model koji prirodu doživljava kao objekat koju subjekat – čovek kontroliše, koji može uzeti sve, ne dajući pri tom ništa zauzvrat. Ne vodeći brigu ni na koji način. Ovaj model razmišljanja je danas u krizi.

U kontekstu krize prouzrokovane Kovidom, statistike pokazuju da su žene njome ugroženije. Da li je u pitanju samo podcrtavanje već zatečenog stanja?

Očigledno je da Kovid kriza prvo pogađa žene, pošto su one te koje rađaju, a kad se škole zatvore, prve su po odgovornosti koje idu po svoju daecu,i na taj način gube poziciju da sačuvaju ekonomsku nezavisnost. A kao što smo videli, pandemija otkriva upravo one strukturalne slabosti koje su već utemeljene, što vidimo u činjenici da su ekstremni društveni poreci najviše ugroženi jer se najteže organizuju u ovakvim kriznim situacijama. Slabi društveni sistemi, slabi zdravstveni sistemi.

Pandemija pokazuje način na koji je neoliberalizam neuspešan projekt za suočavanje sa planetom koja puca, koju treba negovati, popravljati, pošumljavati, restruktuirati, osvežavati, potpuno drugačije razmišljati o njoj.

Stavovi o telu su takođe uzdrmani ovom pandemijskom krizom, te antikolonijalnim i ženskim pokretima. Vaš ples je baziran na tradiciji Maseval naroda gde telo ima drugačiju poziciju?

Mislim da tajna Maseval naroda ima veze sa otelovljenjem kao oblikom saznavanja i povezivanja. To smo izgubili patrijarhalnom kolonizacijom moderne nauke nad svim drugim oblicima saznanja koji su se dogodili identifikacijom, a ne posmatranjem sa distance i kategorizacijom. I to ne znači da nauka nije validan oblik saznanja, već da je stvarila situaciju u kojoj smo danas. Ne može postojati samo jedan važeći način saznanja. Ne postoji Univerzum, već mnoštvo oblika znanja. Kad osetim šta planina doživljava ili šta voda doživi na mestu ekstraktivnog rudarskog projekta, mogu da razvijem osećaj sposobnosti odazivanja za ono što osećam u svom telu. Oblik odnosa sa drugim telima, zemljom, vodom, šumom, jer nije li čudno da u zapadnoj modernosti samo ljudi i životinje imaju telo? Oblici spoznavanja kroz telo tradicionalno se povezuju sa ženama, sa iracionalnim, sa intuicijom itd. Ples se takođe istorijski povezuje sa ženskim, ali ples nije samo oblik izražavanja ili oblik spektakla, već je i oblik znanja kroz identifikaciju i otelotvorenje. Ta osobina plesa je daleko starija, mnogo više iskonska od savremene nauke.

U kolonijalnom kontekstu znanje domorodačkog stanovništva napadnuto je pod argumentom nauke kao jedinog svedoka istine, zatim prakse za eksploatacijom zemlje, „resursa“, radne snage, seksualnog rada itd. Danas otkrivamo da autohtone kulture u Americi imaju manje nasilne odnose sa živim svetom i mnogo veću brigu o zajednici u kojoj žive.

Kao ženski časopis, posebno promovišemo žensko stvaralaštvo, gledišta i uticaj na društvo. U svetskoj štampi se stalno piše o snažnim vezama između žena i brige o životnoj sredini i klimatskom aktivizmu.Koji je vaš stav o ekofeminizmu?

Ekofeminizam je pokret sa dugom istorijom. Mislim da je efikasno planetarno razmišljanje feminističko, ekološko i solidarno. Ne može biti drugačije. Klimatska kriza zahteva da brinemo o živima, o drugima, o najugroženijima.

Zato ekološki pokret mora biti feministički i dekolonijalan. Budući da ono što se dešava u Andima utiče na dešavanja u Beogradu ili Beču, moramo početi da razmišljati planetarno. Takođe, moramo biti i mnogo više lokalni. Jednako je važno. Zatvaranje oko jedne male evropske privilegovane zemlje je kontraproduktivno. Nema izlaza iz krize unutar balona nacionalnih država. Nećemo imati kuda da se sakrijemo kada potoci izmaknu kontroli. Zato je neophodno da uspostavimo poredak u kojem je ekocid zločin kažnjivan zakonom. Ima toliko toga da se uradi. U Čileu smo žrtvovana zona iz koje velika preduzeća izvlače „resurse“ i izvoze ih u bogate zemlje. To je bolna realnost koju moramo promeniti ako hoćemo da ublažimo klimatsku krizu.

Dolazim iz ravnice i planine me uvek plaše. Čemu strah?

A za planine ste u pravu da jesu zastrašujuće, ali u smislu da nas stavljaju u poziciju da se moramo brinuti. Kada ste na planini morate znati da uočite vremenske prilike i predvidite prirodne pojave. Odnosno da slušate tela zemlje i vode. A to nam je danas neophodno činiti.