Beograd je prošle godine izabran za domaći(cu)na EvroPrajda 2022 godine. 71% glasova članica organizacije Evropskog prajda na godišnjem skupu odlučilo je da će prestonica Srbije organizovati evropski pride. Predsednica asocijacije organizatora Evropskog Prajda, Kristina Garina posebno je istakla svoje iskustvo na beogradskim paradama ponosa: “Videla sam svojim očima nasilje i proteste koje je Beogradski Prajd iskusio u prošlosti, i naši članovi glasaju za Beograd jer želimo da Evropski Prajd ima najveći mogući uticaj”.

Svi pamtimo bilo iz medija ili sopstvenog iskustva ovu bolnu istoriju organizovanja Prajda u Beogradu. Na prvom pokušaju Parade ponosa 2001, u organizaciji Labrisa i Gaytena (a uz podršku brojnih nevladinih organizacija i aktivistkinja iz Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Irske i Italije), ultradesničarski orijentisane grupe, predstavnici Crkve, navijačkih klubova, članstvo pojedinih političkih partija, su napale i povredile oko 40 učesnica i učesnika Parade. Posle neuspešnog održavanja Parade 2009 (zbog procene rizika i zaključka da nije bezbedno održavanje), i nakon pritiska koji su zbog toga na vlast i državne organe Srbije izvršile međunarodna zajednica, 2010. zahvaljujući opsežnoj policijskoj akciji, parada je konačno održana. Ipak ne bez nasilja. Policija je park Manjež držala pod blokadom, pri čemu su učesnici/ce skupa puštani u park nakon pretresa i po upisivanju brojeva ličnih karata i dobijanja žutih traka koje je trebalo da nose na ruci. Za vreme održavanja Parade, na centralnim gradskim ulicama, brojne grupe huligana (kojih je po procenama bilo oko 6000) sukobljavale su se s pripadnicima policije što je dovelo do 142 povređenih lica, od čega 120 policajaca. Posle bezuspešnih pokušaja organizovanja Parade 2011. i 2012, 2013 za razliku od prethodnih godina, zabrana je dovela do protestnog okupljanja u centru Beograda koje su mediji prozvali „noćnim Prajdom”. Tek se od 2014. Prajd održava uz uspešnu zaštitu policije, ali i dalje uz “proteste” desničara, navijača, vernika i “porodičnih šetnji”.

Sećanje na ovu istoriju govori o važnosti podrške internacionalne zajednice koja prepoznaje izazove i poteškoće lokalne zajednice i koja koristi svoje iskustvo organizovanja u logističkoj podršci i pritisku na organe vlasti. Istorija Prajda nam takođe pokazuje da u društvu u kojem živimo policija ne stoji tu samo da se znoji ispod uniforme, već zapravo (sreća godinama sve manje) ima ulogu da spreči desnicu da izvrši nasilje nad učesnicima Prajda. Što nam takođe daje uvid i u naše licemerje u smislu borbe protiv policije kada štiti vlast ali neprepoznavanje da ta ista policija služi našoj bezbednosti kad vlast zapravo odluči da stane na stranu ugroženog naroda. I danas, kada prolazimo pored crkve Sv Marka, svi koji učestvujemo u povorci Prajda, ne možemo a da se ne osetimo ugroženo. Jer naše šljokice, šarene zastave, fešn autfiti, đuskanje uz Rijanu i poziranja za instagram ne bi bilo ni moguće ni zabavno bez tog policijskog obruča. Baš na toj tački kod crkve čeka nas svake godine rijaliti ček – živite u bablu i to što do sad neki od nas nisu iskusili fizičko nasilje posledica je njegovog legalnog i društvenog osuđivanja i češćeg sankcioniranja u poslednje vreme, a nekad čak ni to nego isključivo štit našeg načina života koji je programiran tako da ne upadamo u probleme – ljubimo se na sigurnim mestima, partijamo na mestima koja su LGBTQ frendli, autujemo se tamo gde nema opasnosti po život ili gubitak posla, doma itd, ne vraćamo se sami po mraku zabačenim ulicama… Čini se da je Prajd postao manje protest a više party, što je naravno sasvim okej, ali ne partija li se tek kada je borba gotova? Ili je partijanje naš način borbe? Možda i jeste. Mesta slobodne zabave su od Stonewall-a simboli slobode, ali u kontekstu srpskog društva ovi prostori predstavljaju samo još jedan babl zaštićen od nasilja organima reda, bili oni privatno obezbeđenje, policija ili sud. Kako vratiti Prajdu borbenost, kako ga pretvoriti u protest ostaje pitanje koje svako malo kao članice/ovi zajednice postavljamo. Jer mi ne želimo samo da se slobodno zezamo u svoja četri zida LGBTQ kluba ili obruča policije, već i da imamo prava koja esencijalno utiču na naš celokupan život. Vlast nas postavlja u poziciju da budemo zahvalni što nas jednom godišnje štiti od nasilja, da se osećamo ponosnim što nam je premijerka autovana lezbejka (da nas time u očima međunarodne zajednice pozicionira kao veoma progresivno društvo), a ujedno nam uskraćuje pravo na zajednicu, brak i porodicu ili nasleđivanje. Srbija stalno obećava da će na svom evropskom putu doneti niz zakona koji su u skladu sa evropskim standardima o poštovanju prava LGBTQ osoba, ali ono što u realnosti vidimo je manje-više svedeno na pinkwashing.

U tom kontekstu, Evropski prajd u Beogradu bi pomogao da međunarodna zajednica dobije rijaliti ček koji mi dobijemo ispred crkve, da akteri/ke LGBTQ aktivizma iz Evrope mogu da se upute u istoriju naše borbe, u probleme koji su iza nas i one koji su pred nama, kao i konkretne ciljeve i izazove na putu njihovog rešavanja. Time što dovodi razne zvanice, nevladine organizacije, aktiviste/kinje, možda i performere/ke i umetnike/ce iz Evrope, Evropski Prajd u Beogradu doprineo bi umrežavanju i povećao mogućnost zajedničkog organizovanja ili pružanja podrške lokalnoj zajednici i aktivizmu u Srbiji. Značaj beogradskog prajda kao evropskog nalazi se u potencijalu da se tokom nedelje Prajda, ali i tokom cele godine, napravi komparativna analiza problema sa kojima se LGBTQ zajednica bori i dalje kako na evropskom tako i na lokalnom nivou. Ne samo u smislu svakodnevice i života u nekom obliku autocenzure, strahu od nasilja ili diskriminaciji i nasilju, nego i u smislu pravnog okvira i institucionalne podrške koja dolazi (odnosno izostaje) od države. Jer ono što i dalje dobro radimo je mobilizacija svačijeg iskustva u svrhu zajedničkog cilja. A samokritiku zajednice ćemo ostaviti za naša četiri zida babla kad, nakon Prajda, svi zajedno odemo u kafanu ili klabing.

Kolumnu Igranka demokratija podržava: