Na osamnaestoj Slobodnoj Zoni, filmove, u okviru Ženske linije, režirali su muškarci – sva tri, međutim, govore o izuzetnim ženama koje su čitavog života ostale dosledne sebi i svojim uverenjima, svaka na svoj način promenile bar delić sveta oko sebe i ostavile trag u vremenu. Sa druge strane, u međunarodnoj takmičarskoj selekciji filmovi tri rediteljke – Sofi Hajd, Nataše Urban i Alione van der Horst, svaki na svoj način, pokazuju da promena uvek počinje najpre od nas samih.

Izdvajamo pet filmova iz programa Slobodne zone, prema preporuci koselektorke festivala Branke Pavlović.

Betina, r. Luc Penert (selekcija Ženska linija)

Da li ste nekada čuli za istočnonemačku kantautorku Betinu Vegner? Ona među svojim pesmama ima i pesmu „Vera Kamenko“, o jugoslovenskoj gastarbajterki iz 70-ih, peva o sudbini žene koja sama u potrazi za poslom na Zapadu odustaje od svojih snova i razočarana se vraća u postojbinu. I biografija Betine Vegner (75) neprestano je na raskršću između onoga „tamo i ovoga „ovde“, između dve države, dva suprotstavljena politička sistema, dva sveta – iako ih je delilo samo nekoliko ulica. Jer, Betina Vegner je rođena Berlinka i granica između Istočnog i Zapadnog Berlina je u više navrata obeležila njen život i odredila njenu sudbinu. „Betina“ je muzički film o izuzetnoj umetnici ali i slika jednog vremena, ispričana kroz tekstove njenih pesama. Reditelj Luc Penert u filmu kombinuje intervjue sa Betinom danas, snimke njenih nastupa i pripreme za koncert, sa audio snimcima saslušanja Istočnonemačke službe državne bezbednosti (STASI) u trenutku kada je imala samo 21 godinu. Ono što u filmu posebno fascinira je koliko su Betinini tekstovi protiv militarizacije društva i rata i njeno zalaganje za ravnopravnost i solidarnost aktuelni i danas.

Reditelj Luc Penert i producentkinja filma biće gosti Slobodne Zone, ne propustite priliku da ih upoznate.

Betina, foto: Werner Popp

Neli i Nadin, r. Magnus Gerten (selekcija Ženska linija)

Film Neli i Nadin švedskog reditelja Magnusa Gertena („Postati Zlatan“) je dokumentarac o jedinstvenoj ljubavi koja je započela u koncentracionom logoru Ravenzbrik. Film je osvojio nagradu žirija Tedi na Berlinalu 2022. i treći je deo trilogije koja uključuje filmove „Luka nade“ (2011) i „Svako lice ima ime“ (2015). Arhivski snimak oslobođenih zatvorenica iz nacističkih logora koje su 28. aprila 1945. stigle u luku u Malmeu polazna je tačka ovog uzbudljivog dokumentarca. Belgijska operska pevačica Neli Muse-Vos, aktivna u belgijskom pokretu otpora, i kineska aktivistkinja Nadin Hvang srele su se na Badnje veče 1944. pod neobičnim okolnostima – u koncentracionom logoru Ravenzbrik, gde su obe bile internirane. Neli je zatvorenicama usred stradanja i ratnog ludila pevala ariju iz opere „Madam Baterflaj”. Ta arija i taj trenutak će odrediti njenu sudbinu. Dugi niz godina, neverovatna ljubavna priča Neli i Nadin bila je tajna, čak i za najbliže članove porodice. Kada Nelina unuka Silvi prepozna Nadin na arhivskom snimku, ona kontaktira reditelja Gertena i napokon otvara sanduk koji joj je Neli ostavila. Pred našim očima se otvara arhiva jedne nemoguće ljubavi. Koristeći Nelin dnevnik i fotografije, ljubavna pisma i prvatne filmske snimke, ovaj dirljivi dokumentarac Magnusa Gertena priča izvanrednu priču o užasu rata, dobro čuvanim porodičnim tajnama i ljubavi, uprkos svemu.

Neli i Nadin, foto: Auto Images

 

Srećno, Leo Grande, r. Sofi Hajd (Međunarodna takmičarska selekcija)

Nensi Stouks, 55-godišnja učiteljica u penziji, nikada nije doživela orgazam, a kamoli zadovoljavajući seks. Njen brak je bio stabilan ali dosadan, a njen pokojni muž je bio jedini sa kojim je ikada spavala. Da bi to promenila, Nensi preko oglasa angažuje Lea Grandea, mladog seksualnog radnika ili „seksualnog terapeuta“, kako on sebe naziva. Očigledno nepremostive unutrašnje prepreke i tabui čine stvari komplikovanim a ovaj savršeno isplanirani susret u hotelskoj sobi pod lažnim imenima ujedno ozbiljnim i urnebesno duhovitim.

Australijanka Sofi Hajd režirala je ovu kamernu dramu, koja demaskira i nemilosrdno ismejava potisnutu seksualnost (ne samo) britanske srednje klase. Fenomenalna Ema Tompson, koja je na Berlinalu za ovu ulogu pozdravljena višeminutnim ovacijama, na izuzetno zabavan i istovremeno dirljiv način pokazuje kako Nensin oklop, formiran preterano konzervativnim i restriktivnim vaspitanjem, postepeno popušta. Mladi Deril Mekormak alias Leo Grande svojim opuštenim i samouverenim držanjem, idealan je partner u Nensinoj potrazi da zatraži pravo na sopstvenu požudu. Dođite i vi na seansu sa Leom da se nasmejete i susretnete sa sopstvenim (potisnutim) željama i vidite kako za ljubav (prema sebi) nikada nije kasno.

Srećno, Leo Grande, foto: Nick Wall

Pomračenje, r. Nataša Urban (Međunarodna takmičarska selekcija)

Dok je svet pratio pomračenje Sunca 11. avgusta 1999. godine kao prirodni fenomen, ljudi u Srbiji su se zabarikadirali u strahu od senke koja se približava. Rediteljka Nataša Urban ovaj događaj povezuje sa kompleksnom i krvavom istorijom zemlje u kojoj je odrasla i tako pronalazi metaforu za stanje društva koje ne želi i ne može da preuzme odgovornost za događaje iz 90-ih. U virtuoznoj montaži analognih filmskih snimaka i arhivskog materijala, dnevnčkih zapisa, anegdota i porodičnih i ličnih priča, postaje opipljivo koliko su tragovi prošlosti sablasno isprepletani sa sadašnjošću. „Pomračenje“ je film o potiskivanju i neophodnosti ličnog i kolektivnog suočavanja sa prošlošću kako bi se krenulo dalje.

Nataša je 1996. otišla da studira fotografiju u Bukureštu sa namerom da se ne vraća krvavom raspadu Jugoslavije. Međutim, kada mnogo godina kasnije otkrije očev planinarski dnevnik, koji je on vodio više od trideset godina u nastojanju da zadrži privid normalnog života, čak i utrenucima dok je rat besneo na samo par kilometara od njih, ona se vraća da se suoči sa stvarima koje je i sama želela da zaboravi. Trideset godina kasnije ona zajedno sa ocem posećuje mesta kojima je on pešačio, vraća se u detinjstvo i mladost i svoju porodičnu istoriju povezuje sa nekim od najdramatičnijih i najtraumatičnijih događaja u našoj istoriji, 90-ih godina prošlog veka.

Da li je gotovo očajnička potreba za zaboravom želja da se umanji krivica ili opravdaju oni koji su odgovorni ili pokušaj da zaštitimo sebe od dubine ponora koji se pred nama otvara kada se sa njima suočimo?

Pomračenje, Nataša Urban

Okreni se ka suncu, r. Aliona van der Horst (Međunarodna takmičarska selekcija)

Uz reference na Solženjicinov „Arhipelag Gulag”, dokumentarni film „Okreni se ka suncu“ počinje pismima i akvarelima predivnih snežnih pejzaža koje Sandar Vajiulin šalje iz logora za prisilni rad u Sibiru svojoj budućoj ženi i Saninoj majci, Tagiri. Njih dvoje se u tom trenutku uopšte ne poznaju – Tagira je sa tetkinog stola ukrala pismo i počela da se dopisuje sa tim tajanstvenim mladićem koga su oterali „tamo“.

Sana, Sandarova ćerka, skoro 70 godina kasnije na filmskom platnu gleda arhivske snimke mučiteljâ svog oca: Staljina i Hitlera. U vizuelno izuzetno upečatljivim scenama, rediteljka, zajedno sa Sanom, među hiljadama lica sovjetskih ratnih zarobljenika na snimcima iz nacističkih i sovjetskih vojnih arhiva, sličicu po sličicu, kadar po kadar, traži lice Sandara Vajiulina koga su njegove ćerke i žena upoznale tek kao ćutljivog čoveka okrenutog leđima za pisaćim stolom, u mislima udaljenim hiljadama kilometara i godinama daleko u prošlost. Šta se dogodilo njenom ocu i zbog čega je Sandar Vajiulin osuđen je na 10 godina teškog rada u logoru za prevaspitavanje u junu 1945? Odgovor na ovo pitanje otkriće nam jednu od najvećih tragedija 20. veka.

Rediteljke Aliona van der Horst i Nataša Urban će biti gošće Slobodne zone i to je još jedan od razloga da pogledate njihove filmove i upoznate ih.

Okreni se ka suncu, foto: Slobodna zona promo