Roman koji je prethodnih meseci osvojio medije, društvene mreže i intimne debate treća je knjiga akademske slikarke i spisateljice Milice Vučković, nakon zbirke kratkih priča Roj (Apostrof, 2014) i romana Boldvin (Lom, 2018). Smrtni ishod atletskih povreda izašao je sredinom leta u izdavačkoj kući Booka, od kada su prodata čak tri tiraža; sama činjenica da je više od nekoliko hiljada ljudi pohrlilo da pročita ovu knjigu svedoči o gorućim pitanjima koja ona postavlja na nešto manje od dve stotine stranica, pročitanih u jednom dahu. Autorka – dosledno i izričito protiv pojedinostavljenih definicija feminizma, stroga prema načinima borbe žena za ravnopravnost i slobodu – u jednom razgovoru rekla je da njena knjiga nije posvećena samo zlostavljanim ženama, niti samo ženama. Kako na uvodnim stranicama saznajemo, pored citata iz Andrićeve pripovetke, Smrtni ishod atletskih povreda obraća se pre svega onima koji ćute, a moguće je dodati – i onima koji trpe – budući da Vučković primećuje da je upravo trpljenje tradicionalni i neizbežni deo lokalnog folklora, ponekad uzdignuto na nivo besmislenog, pogubnog kvaziherojstva.

Bez obzira na sinhronicitet sa ozbiljnim optužbama za seksualno zlostavljanje – koje nesumjivo jesu obeležile period za nama – ovaj roman ne bi trebalo tretirati isključivo kroz prizmu emotivnog ili fizičkog napastvovanja žena od strane muškaraca. Knjiga koju predstavljamo u oktobarskoj Lektiri Milica magazina je pronicljiva opservacija o sistemskom zanemarivanju i nerazumevanju, o nezdravom odnosu dece i roditelja, o nedostatku nežnosti i dijaloga u svim odnosima, i u svim pravcima unutar tih odnosa. Roman koji snažnim slikama, suptilnim humorom i saosećanjem za svoje junake poziva na nepristajanje na bivanje žrtvom, tu dobro poznatu ulogu koju bismo morali da osvestimo, razbijemo, pobedimo. U Smrtnom ishodu atletskih povreda autorka ovo čini neokićenim jezikom, lišenim književnih akrobacija, što samo po sebi jeste upadljiva stilska odluka u dosluhu sa likom Eve čiju priču pratimo.

Epizoda podkasta Zadovoljstvo u tekstu pod imenom Riblji štapići i pire iz kesice posvećena je raščlanjivanju knjige Milice Vučković na sitne delove i namere, i to kroz oprečne stavove, pa je predlažemo kao zabavno zvučno štivo nakon čitanja romana. A pre čitanja – nemojte misliti da u ruke uzimate knjigu koja pokušava da pruži rešenje, već roman koji će vas svojim svedočenjem o stanju stvari podsetiti da rešenje dolazi isključivo iz unutrašnje, mučne emancipacije.

*

Iako smo kiriju delili napola, a ja sama plaćala Mariov vrtić, Viktor bi sve češće bio bez novca. Kada ga pitam kako, rekao bi mi da kupuje literaturu, plaća onlajn knjige. „Spremam nešto važno, Eva. Nije sve u parama.“ Naravno da nije sve u parama, mislila sam. Posle par meseci sam dobila unapređenje u „Book-a-tigeru“. Nisam morala da radim svaki vikend i satnica mi je bila viša, bili su zadovoljni mojom uslugom.

Vikendima kada radim, čistila sam ekskluzivnije stanove. Dobila sam da čistim stan od nekog tipa, koliko sam razumela bio je direktor jedne velike firme. Videla sam ga samo jednom, kada mi je dao ključ od stana i zamolio me da dolazim svake subote između devet i jedanaest pre podne. Ta dva sata bila su sasvim dovoljna, jer u njegovom stanu nije bilo ništa da se čisti. Stan je uvek bio savršeno sređen, od njegovih tragova jedino sam zaticala kapljicu-dve kamenca na kuhinjskim slavinama. Prebrisala bih slavine microfiber krpom, a zatim bih sela za trpezarijski sto i ostatak vremena gledala kroz prozor. U njegovom stanu osećala sam se najtužnije, iako mi je on svaki put kao napojnicu ostavljao pedeset evra ispod činije s voćem. Für Eva, pisalo je. Tim vikendima Marija ne bih vodila sa sobom, Viktor je pristao da ga čuva, jer bez njega mogu više stanova da obiđem i više novca da zaradim. „Ništa ne brini, super se slažemo“, govorio mi je Viktor. Taj dan kada sam došla kući, Mario je plakao u sobi. Šta je bilo, pitala sam, šta je bilo, ljubavi, a Mario je samo plakao glave nabijene u jastuk. „Tablet“, rekao je kroz suze. Hajde, Maki, rekla sam mu, nemoj da se pekmeziš zbog gluposti. Viktore, je li kod tebe tablet, rekla sam glasno, ali nije odgovarao. Viktore? – išla sam po kući i vikala ali nije ga bilo. Videla sam svetlo u toaletu, pritisnula sam kvaku ali vrata su bila zaključana. Lupala sam na vrata, ali Viktor nije hteo da otvori. Pomislila sam, možda mu nije dobro, možda mu je pozlilo, zatim sam lupala još jače. Posle nekoliko minuta lupanja, otključao je vrata, bacio tablet na pod i rekao: „Šta lupaš kao ludača, jebao vas tablet, i tebe i njega“, i ponovo zatvorio vrata. Tablet je bio gusto ulepljen spermom i na njemu otvoren pornografski sajt. Bacila sam tablet u đubre i izvela Marija napolje. Po povratku kući dala sam Mariju papire i olovke da crta, a ja sam otišla da čistim kuhinju. Svaki put kada bih bila nervozna, nisam želela tu nervozu da širim, nisam htela da se svađamo, otišla bih da čistim. To me je smirivalo. Kuhinja je, međutim, bila savršeno čista. Lajsna između radne površine i zida bila je čista iako je tu umelo da se skoro uvek nađe dosta prljavštine. Poklopac od kante za đubre bio je takođe sasvim čist. Pošto u kuhinji nisam imala šta da ribam, popela sam se u toalet, tamo je uvek bilo posla. Međutim, na dnu posude u kojoj su stajale četkice za zube nije bilo nimalo buđi, one ustajale vode koju obično tamo nađem. Posuda u kojoj stoji četka za WC-šolju bila je tek malo zaprljana, očistila sam je jednim potezom. Ogledalo iznad lavaboa imalo je na sebi samo dva otiska Mariovih prstića. I to sam prebrisala. Pošto nisam našla ništa drugo što bih mogla da sredim, zagledala sam se u ogledalo. Belo neonsko svetlo otkrivalo je bezbroj sitnih bubuljica na mom licu. Cedila sam jednu po jednu, sa strpljenjem i posvećenošću mikrohirurga. Prošlo je skoro sat vremena kada sam se odmakla od ogledala i u njemu ugledala svoje izobličeno lice prekriveno crvenim oteklinama. Izgledala sam otrovno. „Lepo ti stoje te bubuljice“, rekao mi je Viktor kada sam napokon izašla iz toaleta. Nisam znala da li se šali ili stvarno tako misli. „Ne, stvarno“, rekao je, „izgledaš malo mlađe tako. Inače ti se baš dosta vide bore, a sada ti vidim samo bubuljice. Mogla bi uvek tako da nosiš.“ Prećutala sam i otišla da spremam ručak. Nerviralo me je što se moj kuhinjski nož sasvim istupeo. Te nedelje se Mario prvi put ukakio u vrtiću. Vaspitačica nije znala šta da mi kaže, a ni on. „Prosto se uneredio“, rekla je. Išao je tako usran ka kući, ćutke. Nisam htela da ga tučem. Mario, rekla sam, to nije u redu, to smo odavno prerasli. Samo je ćutao. Ručali smo zajedno, u tišini. Viktor je skuvao ručak i pospremio sudove. Posle ručka poslala sam Marija u sobu da se igra. Viktore, mislim da je vreme da razgovaramo, rekla sam. Dva dana nismo ni pomenuli tablet. Legao je na pod i gledao je u plafon. Prekrstio je ruke ispod glave, izgledao je zaista kao Apolon. „Ja mislim da je on nju ostavio zbog mene, Eva“, rekao je uz izdah. „Moj otac. Kalu. Mislim da on mene nije ni želeo.“ Šta to pričaš, Viktore, rekla sam mu, kako to možeš da znaš. „Prosto znam. Osećam. Ludak uvek govori istinu, veruj mi. Da me je želeo, javio bi mi se makar nekad. Nekad u Mariju vidim sebe, to me izluđuje. Sebe kakvog ne želim da vidim.“ Tog trenutka sam shvatila da Tomislav nije pozvao već godinu dana. Čudilo me je što Mario nije nijednom pitao za njega. „Ja tebe nekada previše želim, Eva. Da li ti to razumeš?“, rekao je i pogledao me pravo u oči. „Ti si ili na poslu, ili je Mario budan, nije valjda da me osuđuješ jer te želim? Šta treba da radim, da idem u bordel?“ Nasmejala sam se. „Čuo sam na poslu, znaš li kako se na nemačkom kaže bordel?“ Ne znam, rekla sam. „Puf! Zamisli!“ Legla sam na pod pored njega, nasmejana. Puf, ponovila sam u sebi. Ta reč zvučala mi je poznato. Puf, kao da sam tu reč negde već čula, rekla sam. „Naravno da si čula, kada mi svaki čas kažemo puf ovo, puf ono. Ne umišljaj. Gde si mogla to da čuješ?“ Čula sam, zato, jasno kako Mario skače po sobi, igra se. Zaista je stalno budan, nije bio dete koje voli da spava po podne, Viktor i ja nikada nismo bili sami. Pitala sam se kako Viktor to uopšte trpi, stvarno o tome nisam razmišljala. Ležali smo i po plafonu tražili reči ali nije ih bilo, videla sam samo naša gola zagrljena tela, u strasti kakvu smo osećali nekada. Nedostajao mi je Viktor iako je svaki dan bio tu, iako je i u tom momentu ležao pored mene, nedostajao mi je. Mislila sam da bi sve bilo savršeno samo da smo se sreli ranije. Makar deset godina ranije. Viktor nije zaslužio da umesto one stare Eve dobije mene, ovu  olupinu, mene s detetom iz prvog braka i mene bez strpljenja za bilo šta. Možda je zaslužio neku bolju ženu, neku koja će mu se posvetiti sasvim, neku s kojom će voditi ljubav svakog dana. Ja za to zaista nisam imala snage. Pričaj mi o majci, rekla sam najzad. Bezbroj puta ranije htela sam to da izgovorim ali nisam znala kako i da li smem. Pričaj mi sve o njoj, rekla sam. Majka je mnogo radila, pričao je, imala je težak život. Bila je dete vojnog lica, jedinica. Majka je nije volela jer je želela sina, a otac, njegov deda, bio je švaler, nikada nije bio kod kuće. Otkako se ona rodila, kući je dolazio sve manje. Majka ju je zbog toga još više kinjila. Ostavili su je na milost i nemilost, da se snalazi. Sama se školovala, sama zarađivala parče hleba, sve je u životu napravila sama. „Zato me toliko i podsećaš na nju“, rekao je. „Koliko god da je nekada mrzim, znam da nije umela bolje, znam da me je volela, onako kako je umela. Znam da me je tukla iz nemoći, zato što nije volela sebe. To mi je rekla kada je umirala.“ Nisam mogla ni da zamislim kako je gledati majku na samrti. „U meni je ostavila svoje zlo, ali rekla mi je da moram da ga prerastem. Da ne smem da budem kao ona. Ja neću biti kao ona, Eva“, rekao je. Znam da nećeš, ljubavi, ti si najbolji čovek na svetu, rekla sam. Kako je umrla, pitala sam. Viktor je dugo ćutao, i na kraju izgovorio samo tu jednu reč. Tu najstrašniju reč na svetu, škljocnula je u mom uvu. Rak. „Meni samo treba neko da me voli, Evka. Ja još nisam osetio šta to znači.“ Majica ispod njegovog pazuha natopila se mojim suzama. „Hvala ti“, rekao je. Uveče, pre spavanja, dok je Viktor radio, krišom sam pretraživala salone koji se bave estetskom korekcijom lica. Ispostavilo se da u Nemačkoj baš dosta žena ide na botoks, na podizanje kapaka i popunjavanje lica nekakvim kiselinama, Nemačka je bila među prvima u Evropi po broju estetskih operacija per capita, pisalo je. Eto kako Nemice brinu o sebi, mislila sam dok sam prala zube i gledala u svoje zaista ogromne bore oko očiju i između obrva. Od sledeće plate ću, obećala sam sebi, odvojiti za botoks. Makar toliko zaslužujem.