POŠTOVANI KUKCI I DRUGE JEZIVE PRIČE

Pomisao da je veliki crni žohar sada s njima u sobi bila je neizdrživa. Morala je pod hitno otići iz stana. Zgrabila je Lea i istrčala van kao da bježe od požara.

Gotovo da i nije bilo dana kada ne bi neumorno mlatila žohare velikim Markovim papučama broj 46. Osjećala je njihove tanke nožice na vratu, tjemenu, stopalima i bedrima, dodirivala bi njihove utvare u cipelama i vidjela ih u svakoj manjoj crno-smećkastoj eki. Ovog nije uspjela dohvatiti.

Obično bi isplazili kasno uvečer, kada bi sve u stanu utihnulo. Tada bi se razmiljeli po pločicama u kuhinji i maloj kupaonici. Ništa ih nije moglo tako dobro srediti kao precizan i snažan udarac papučom. Otrovi, kućice i raznorazne stupice, sve je to bilo nee kasno i zapravo se nitko nije uvjerio na svoje oči da ih je nešto od tog kemijskog oružja zaista i dokrajčilo. Otrov u spreju samo bi ih ošamutio kao jeftini parfem. I tako ošamućene svejedno ih je trebalo dokrajčiti papučama, a neugodan miris otrova lijepio bi se za sluznicu. Pod teškim maljem hitinski su oklopi pucali, a kao siguran dokaz smrti ostajale su mrlje crno-smećkaste boje. Prije je to radio Marko, dok još nije otišao svojoj ljubavnici. Sada su u stanu od njega ostale još samo te ogromne papuče kojima ih je udarala i udarala kao kakav karatist. Jedna je papuča bila zataknuta iza radijatora u kupaonici, a druga za cijev ispod sudopera u kuhinji. I dobro su joj služile.

U početku, dok je još bila ošamućena viješću o ljubavnici i glavinjala gore-dolje kao jedan od napar miranih žohara, imala je nepisanu politiku: “Ako ih ne vidim, onda i ne postoje.” Iako, negdje duboko ju je hvatala jeza od pomisli na njihove brze sjene, inteligentne kalkulacije bijega i ponajviše na sposobnost uspinjanja vertikalama što se nerijetko zaboravlja kada se govori o žoharima. Noćna mora bila joj je pomisao da će joj za vrijeme sna pasti sa stropa žohar ravno na lice i uvući joj se u tijelo kroz otvor nosnica. Još tada se služila Raidom, jedinim insekticidom koji je našla na Konzumovim policama. Ali to je bilo više kozmetičko zastrašivanje koje je samo potaknulo da se još više prošire na 35 kvadrata stana i nemilice okupiraju njezin i Leov životni prostor. Limenke su bile na lošem glasu, ali su im cijene u prosjeku bile niže od stanova u ponešto solidnijim okolnim zgradama. Stan su kupili dok se Leo još lagano krčkao u njezinu trbuhu, u vrijeme kada je nekretninama vrtoglavo pala cijena, a kredite se moglo dignuti nepodnošljivom lakoćom samog postojanja. Marko joj je velikodušno prepustio Lea i kredit za stan i u tren oka se preselio u komforan stan u centru grada, svojoj gnjidi, kako ju je zvala u danima bijesa. Potrpao je jednog dana svoje stvari u dvije Ikeine vreće, zalupio vratima i zauvijek otišao iz njihova života.

Jedno je vrijeme čak trajalo primirje između nje i žohara. Možda ih samo nije susretala jer bi uz dva-tri Normabela čvrsto spavala. Ali onda su odjednom nahrupili u velikom migracijskom valu. Možda su od najezde nalik okupaciji i dobili ime bubašvabe, kako ih je zvala starija generacija. Pričalo se da im je vjekovno stanište razorio novoizgrađeni šoping-centar u blizini njihova naselja. Raskopavanje terena za izgradnju navodno je poremetilo njihove vitalne putove koji su na tom mjestu ko zna otkada oblikovali razgranat i razvijen sustav pa zato sada glavinjaju posvuda. Žohari su postali jedino o čemu su susjedi govorili tih dana u liftu, na stubištu, ispred zgrade. Atmosfera je nalikovala na rane 90-e, kako je to prokomentirala jedna starija gospođa iz prizemlja. Neki su se vrlo dobro informirali o svom neprijatelju. A govorili bi obično o žilavoj otpornosti gamadi, o tome kako bi preživjeli atomsku bombu ili udar asteroida, o tome kako ih prije nije bilo u limenkama i da su se u ovako velikim skupinama pojavili tek nakon rata. Jedni su govorili da je to znak neke veće nevolje koja im se tek sprema, drugi su to povezivali s dolaskom izbjeglica s Bliskog istoka. Govorili su o tome da jedan kojeg vidimo znači još pedeset ilegalaca koje ne vidimo. Neki su kupovali insekticide u lokalnom Konzumu, neki su ih naručivali internetom, teške papuče su imali svi. Jedino je o njima u miroljubivom tonu pričao mladi anarhističko-umjetnički par s prvoga kata koji je živio s čoporom udomljenih pasa lutalica. Energična žena sdreadlocksima predložila je na jednom sastanku kućnog savjeta ideju o prosvjednom performansu ispred novog šoping-centra na koji bi uputili poziv Društvu za zaštitu životinja i Društvu za zaštitu potrošača ne bi li ukazali na nasilje kapitalizma nad životinjama i ljudima. Stanari su nijemo reagirali na njezin prijedlog, kao da je govorila nekim njima nepoznatim jezikom. Leo je prilijepljen za maminu nogu upijao sve kao kakvu napetu i tajanstvenu priču. Kasnije bi je zapitkivao da mu objasni nepoznate detalje što bi ona obično izvela pomalo nervoznim, reskim rečenicama.

Tome da je njihov stan bio izložen posebnom udaru pogodovali su i radovi na katu niže koji su, činilo se, trajali beskonačno. I ne samo njihov stan, cijela je zgrada bila pod opsadom. Govorilo se samo o njima, žoharima, iako su ih rijetko tako imenovali, najčešće bi govorili pošast, gamad,katastrofa… Leo je bio jedan od rijetkih koji ih je zvao kukci. Kada je bio još manji i dok je Marko još živio s njima, nije se plašio njih, već toga u što se pretvaraju njegovi roditelji u susretu s tim neobično vižljastim bićima. Bio je zgranut prizorima kada bi se tatino lice zajapurilo, oči zacrvenjele od bijesa dok bi mlatio nemoćnog kukca u bijegu.

Već više od godine dana otkako su razvedeni Leo je bio kao neka stvar koju su natezali. Najčešće su mu kupovali tone igračaka što mu je na površini olakšavalo krajnje zbunjujuću situaciju. Njegov se mali život nakon razvoda kretao u ritmu vrtića i vrtića, mame, tate i gnjide, jednog i drugog seta lažnih Lego-kocaka o kojima bi razmišljao dok su njegovo tijelo razvozili i odvozili svezano u a tosjedalici. S nekom od bezbrojnih gurica u slobodnim rukama proizvodio bi zvukove tuče, bitke i ubijanja.

– Vi krivo radite s tim djetetom, samo mu kupujete stvari, to dijete je postalo ovisno. Tovite ga tim jeftinim kineskim guricama i otrovnom plastikom i ti i Marko i bake i djedovi! Još se nisi javila u dječju polikliniku?!? – znala je pametovati njezina sestra, školska pedagoginja.

– Nisi mjerodavna, ti svojoj djeci kupuješ lažne kroksice koje se ljeti tope na nogama! – odgovarala joj je u nedostatku boljeg argumenta.

Leo, koji bi osluškivao te razgovore, znao bi kasnije braniti maminu stranu pa bi joj govorio kako mu je teta još davno davno prije kupila najkineskiji poklon, nekakvu guricu lažnog Transformera koji se uopće nije mogao transformirati ni u što. Mirisao je na zapaljenu plastiku i ostavljao tragove oguljene boje na dlanovima. Iako je takvim i sličnim igračkama ona sama kupovala vrijeme onim što bi joj preostalo nakon mjesečne rate kredita, tzv. vrijeme za sebe kako joj je savjetovao psihoterapeut kad ga je još posjećivala u uvjerenju da ima smisla ulagati novac u te razgovore. Većinu tog vremena za sebe obično bi provodila u nekom vakuumu, piljeći kroz prozor, razvaljena na kauču s destruktivnim mislima, ponekad surfajući na mobitelu vijesti s portala, posebno one katastro čne. Samo da se još malo posložim iznutra, tek nekoliko kockica pa ću se više moći baviti Leom i potrebama njegova malog života. Leo bi za to vrijeme piljio u kakav crtić, igrao se novim setom gurica, nabijao po lažnom dječjem tabletu iz kojeg bi izlazile jednostavne rečenice robotskog glasa poput “Dobro došao, igraj se sa mnom!” ili krajnje ogoljeni instrumentali naširoko poznatih melodija. Uglavnom miran, s tek ponekim ispadom u obliku bacanja po podu kada bi položen na leđima, mlatarao nogama i proizvodio jezive krikove. Tada bi reagirala silovito i oštro. Nikada ga nije izmlatila, ali ga je znala poniziti naglim pokretima, psovkama i navlačenjima.

Iako je prividno normalno funkcionirala, u njezinu je oklopu još bilo ljutnje zbog života koji je za nju imao scenarij kakav nije željela. Na njezinu balkonu još je stajala boca Coca-Cole s imenom “Marko” kojom je zalijevala kaktuse, taj zadnji znak njegove prisutnosti u njezinu životu. Nije se mogla riješiti te boce sve dok je jednog dana nije zgnječila nogom, a kaktuse pobacala u smeće. Bilo je to za jednog od onih poslijepodneva kada bi se ciklus punjenja i pražnjenja crnila opet vratio na svoj početak. Tad bi joj mislima divljali najgori od najgorih prizora: rečenice susjede koja joj nakon što je provela produljeni vikend kod bolesnih roditelja priopćava da su Marko i gnjida to činili u njihovu stanu i pri tom skvičali kao svinje, Markovih bijednih izvlačenja kad mu je provalila u poruke i razotkrila njegove gnjusne laži, trenutka kad ih je prvi put vidjela zajedno i vidjela onaj izraz sreće na njihovim licima kakav su i oni imali nekad davno.

Iako bi svaki put trajalo kraće, iznenadila bi se jačinom novog udara. K tome se stan činio nepodnošljivo malim za nju i Lea, posebice tog jesenskog poslijepodneva nakon što su ga preplavile kocke, a Lea okružile kao samovoljnog kralja u rasutom kraljevstvu. Zatupio je za jedan novi Lego-set s čudnovatim bićem, zvani Bionicle Protector. Već dva dana bale su mu se cijedile niz nosnice i čvrsto lijepile uz lice, a mala temperatura dodatno je podgrijavala njegovu razdražljivost. Kako je bila tajnica u jednoj privatnoj građevinskoj rmi, roditeljsko bolovanje uzimala je samo u teškim slučajevima, nikada zbog male prehlade ili sitne temperature. Tvrdio je da su mu ona i tata obećali taj set, tog Bionicle Protectora još prije deset dana. Plakao je i pokazivao rukom svih deset prstiju pritom pa bi jecajući stao vikati zašto je tatek otišao i da on nije znao da se roditelji mogu razdvojiti, grcajući je govorio kako on nikada nije htio ozlijediti svoje roditelje. Možda su mu u nekoj svađi pri razvoženju i natezanju kad je počeo isto tako plakati doista i obećali tog Protectora da ga ušutkaju i sad je iz njega provalilo sve zajedno u nekoj silovitoj bujici u kojoj su se pomiješali osjećaji i stvari. Nekoliko je puta na njega izbacila pritisak svakojakih riječi, kao da ga pokušava dezorijentirati, odvratiti pažnju od te ks-ideje. A onda je i taj jedan nesretni crni žohar kao sjena protrčao kataklizmičkim podijem svijeta raspadnutog u kockice. Poletjela je za njim, ali ga je nespremna uspjela tek okrznuti papučom što mu, čini se, nije nanijelo ama baš nikakvu štetu. Radovi u stanu ispod su počeli. Bušilica je prodirala u njezinu lubanju u duetu s Leovim bolnim zavijanjem o tateku koji pak sad negdje daleko nateže kožicu svog pimpeka i najmanje o čemu misli su njegova bivša žena i sin. Pomisao da je žohar u sobi gurala ju je prema rubu. S njim i njegovih pedeset drugova koje u ovom času ne vidi. Sad i usred bijela dana, pomislila je. Iako je dan bio siv. Došlo je do jesenskog pomicanja sata kada bi slaba svjetlost zagrebačkog neba trajala kraće nego inače. Sivilo neba bi se stopilo sa sivilom zgrada, prošaranim ekama vlage, nemuštim gra tima penisa, svastike, slova U; ubij Srbina; Mamiću, cigane; Nina je drolja, koje je gledala pri svakom ulasku u haustor. Stvorenje kojeg se gnušala smjestilo se tu negdje tik do njih. Izletjela je iz stana s Leom koji je lagano trčkarao za njom. U torbi joj je bila kartica kojom je mogla kupovati s odgodom plaćanja ma kako utješno to bilo. Kretala se u smjeru obližnjeg šoping-centra. Leo ubrzo više nije htio hodati. Cvilio je da je umoran i da ga sve boli. Prebacila ga je preko ramena kao plijen dok su se uskom utabanom stazicom pješaka približavali velikom sazviježđu trgovina koje je iz daljine izgledalo kao ljuštura velikog nasukanog kita.

Pred vratima šoping-centra Leo je odjednom živnuo. Iskliznuo joj je iz ruku, zaletio se prema pokretnim staklenim vratima i za dlaku izbjegao udarac glavom o staklo.

Senzori kao da nisu registrirali njegovo malo tijelo, ali je sa suprotne strane izlazila jedna krupnija žena s vrećicama na čiju su se pojavu vrata automatski rastvorila. Leo je već znao gdje je dućan s Lego-kockama, ali ga je ona odvraćala od tog smjera ne bi li tako produljila njihov izlet i time odgodila povratak kući. Mrak je već obgrlio kvart, a sivilo se pretvaralo u crnilo. Roba u izlozima svijetlila je kao da je Božić iako je bilo tzv. crkveno vrijeme “kroz godinu”. Htjela je uhvatiti još malo tog sjajnog osjećaja koji joj je kao balon od helija bježao iz ruku. Propadala je dolje, dizala se gore pokretnim stepenicama. Leo je zvjerkao okolo. Mirisi iz parfumerija milovali su je mekoćom luksuza, hostese su je nutkale manikurom i kremicama za ruke, svijet se odjednom činio vrtuljkom prepunih mogućnosti. Perifernim vidom primijetila je anarhističko-umjetnički par iz prizemlja kako stoji ispred H&M-ova dućana, imali su neke smotane plakate i izgledali su kao da nekoga čekaju. Žena s dreadlocksima htjela je uhvatiti njezin pogled, ali se ona pravila da je ne vidi, zagledana u plakat Tommy Hil gerove reklame s nehajno neobrijanim muškarcem u mokasinama i s dvije razgolićene žene na pramcu jedrilice. Leo bi čas hodao kao vojnik, čas kao pijanac, trabunjajući i proizvodeći zvukove bitke, bombardiranja i masakra. Zatim bi je natezao za ruku i govorio da mu već jednom kupi tog Bionicle Protectora, kako mu je jako vruće, da je žedan i da želi ići domeka. Te promjene u ponašanju njegova tijela događale su se strelovito. Kao da je marioneta koju pokreće neka nevidljiva ruka. Veliki ekran središnjeg zida prikazivao je obitelj kojoj je glavni problem neotopivo kartonsko središte role klozet-papira. Znala je tu reklamu s televizije, a sada je gledala obitelj u bijelim majicama gotovo nečujnu, stopljenu s mirisima iz Lusha i divljom glazbom iz dućana s donjim rubljem tigrastog uzorka. Glazbu su povremeno prekidala pištanja sigurnosnog alarma iz udaljenih trgovina. Zatim se svima iznenada obratio staložen i ugodan muški glas iz zvučnika:

– Poštovani kupci, u tijeku je akcija u dućanu dječjih igračaka na drugom katu našeg šoping-centra. Privedite vaše malene k nama i iskoristite naše velike pogodnosti!

Zagledala se opet u Tommyjeva muškarca, obučenog u laganu vjetrovku i mokasine. Dvije su žene okruživale neobrijanog muškarca, sklonog akciji. Dvije za njega, ništa za nju, obrušila se ta računica u njezinu svijest poput kamikaze.

– Poštovani kupci, u tijeku je akcija u dućanu dječjih igračaka na drugom katu našeg šoping-centra.

Crnilo, ljepljivo i teško poput naftne mrlje, počelo ju je okruživati kao utopljenu pticu u Meksičkom zaljevu i u potpunosti je odvojilo od vanjskog svijeta. Leo se vrzmao i dosađivao ispred izloga pred kojim je mama iz nekog nejasnog razloga stajala već dulje vrijeme. Objesio se rukama o staklenu ogradu i podizao noge kao u nekoj vojničkoj vježbi.

– Poštovani kupci, u tijeku je akcija u dućanu dječjih igračaka na drugom katu našeg šoping-centra.

Odzvanjalo je unutrašnjošću ljušture kita. Ljudi su se lijeno povlačili promenadom centra. Glas nije utjecao na ritam njihova hoda pa je bio tim uporniji. Jedan je starac sjedio na klupi i osvijetljen svjetlošću ekrana pokušavao nešto izvesti mobitelom koji mu je tvrdoglavo ispadao iz ruku.

– Poštovani kupci, u tijeku je akcija u dućanu dječjih igračaka na drugom katu našeg šoping-centra.

– Poštovani kukci, u tijeku je akcija na drugom katu našeg šoping-centra!

– Poštovani kukci, u tijeku je akcija na drugom katu našeg šoping-centra!

– Poštovani kukci, u tijeku je akcija na drugom katu našeg šoping-centra!

Poslušao je naređenje kao da se glas obraća baš njemu i kao ošinut bičem potrčao u nepoznatu smjeru. Trčao je širokom alejom šoping-centra dok je mama još hipnotizirano stajala ukipljena pred onim dosadnim izlogom tako da i nije primijetila da je otrčao. Leo je trčao i trčao i odjednom se počeo kotrljati tolikom brzinom da su ljudi koji su obraćali pažnju na tu pojavu mislili da se radi o nekom od nove generacije robotskih usisivača čije su performanse nerijetko demonstrirali po šoping-centrima. Vrtio se i vrtio i naposljetku pretvorio u crnu mrlju jurećeg žohara. Mali broj prolaznika koji je i dalje obraćao pažnju nije primijetio ništa čudno u toj pojavi, ma, gle kako zgodno i praktično.

Mnogobrojne noge, tugaljivo tanke u usporedbi s opsegom njegova tijela, bespomoćno su mu treperile pred očima.

Ticala, imam ticala, pomislio je uzbuđeno o svojoj preobrazbi, gledajući dvije tanke antene koje mu titraju ispred glave. Trčao je u zastrašujuće velikom i sjajnom svijetu, ravno prema akciji na drugom katu. Zaobilazio je velika stopala, udarce o stakla izloga i dospio na pokretnu čeličnu konstrukciju koja je prenosila ljude prema gore. Držao se za malo rebarce pokretne ploče svom silom svojih mnogobrojnih tankih nožica. Mehanizam ga je zajedno s ljudskim nogama izbacio na novu glatku površinu. Trčkarao je u cik-cak linijama dok su stopala potrošača bila jureći automobili na autocesti. Onda je dotapkao u trgovinu s Lego-kockama koje su napokon bile po mjeri njegova novog tijela. Šmugnuo je u maketu izloženog Lego-dvorca. Jedna je djevojčica zavrištala, a ljudi su se sjatili ne bi li vidjeli što se događa. Kada su ugledali kukca u dvorcu, krenuli su ga udarati svom snagom. Umirao je od straha u susretu s bijesnim licima i počeo nenadano bubriti u uskoj niši dječjeg dvorca. Jedan ga je kupac uspio ozbiljno ozlijediti nekakvom žicom, nalik anteni koju je izvadio iz unutarnjeg džepa kaputa. Iz oklopa mu se cijedila smećkasto-crna tekućina. Izmigoljio je van i bes- pomoćno se koprcao pred velikom lijepom prodavačicom u kostimu princeze koja je s izrazom gađenja posegnula za brošurom s novim Lego-setovima i ciljala ga velikom tubom papira. Teturao je pun ozljeda i vikao mama, mama, ali njegov je glas bio nekako životinjski izobličen i nije mogao nadvladati sav taj metež.

Ukoliko vam se ova priča dopala, a niste još uvek došli do svog primerka knjige, hrvatska pesnikinja Monika Herceg na svoj je sajt okačila i sjajnu priču Maše Kolanović iz iste zbirke – Beskraj.