Irena Vrkljan bila je čuvena hrvatska književnica, rođena 1930. godine u Beogradu. Studirala je arheologiju i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te režiju na Akademiji za film i televiziju u Berlinu, a slojevito poreklo, bilingvalnost i česta promena mesta prebivališta u mnogome su uticali formalno i tematski na njeno pisanje. U Nemačkoj je živela i radila kao spisateljica i prevoditeljica sve do pre nekoliko godina kada se ponovo vratila u Zagreb; vest o njenoj smrti došla je oko prvog dana proleća ove godine (iako nerado to izdvajamo kao razlog da se setimo njenog dela), a aprilska Lektira Milica magazina posvećena joj pre svega zbog raznolikosti delanja, smelosti izraza i dalekosežnosti radikalnih misli o ženskom pismu, autobiografskom na zaista jedinstven način. Zbog pisma pametnog, potresnog, prodornog.
Književno stvaralaštvo Irena Vrkljan započela je u doba takozvanih “krugovaša”, poezijom nadrealističke tematike (Krik je samo tišina, 1954; Paralele, 1957; Stvari već daleke, 1962; Doba prijateljstva, 1963; Soba, taj strašni vrt, 1966), a u tom je razdoblju sa prvim suprugom, piscem Zvonimirom Golobom, prevodila dela nemačkih autora. Dugo je bila urednica televizijske emisije Portreti i susreti (1960-71) za koju je napisala sedamdesetak scenarija, nakon čega je poželela da upiše Akademiju u Berlinu. Posle odlaska u inostranstvo i razvoda piše i dalje poeziju (U koži moje sestre, 1982), a u tom periodu počinje da objavljuje autobiografsku prozu. U Nemačkoj upoznaje docenta i pisca Benna Meyer-Wehlacka koji će joj ostati doživotan partner, u životu i u književnosti.
Roman Svila, škare (1984) – iz današnje perspektive posmatran kao njeno ključno delo – napisan je upravo u Berlinu, kao kombinacija autobiografije i romana o odrastanju; intiman, nimalo patetičan, ovaj fragmentaran zapis svedoči o snažnoj potrazi za identitetom, na temelju istinske ženske želje za oslobađanjem i emancipacijom. Izraz kipeće, nesavladive nostalgije, prožete tugom i gađenjem. U razgovoru koji je vodio sa Irenom Vrkljan u svojoj emisiji Cruising Srđan Sandić je pitao autorku da li je ovo, kako kažu, kanonsko delo, a ona je kroz smeh odgovorila – “Nemam pojma”. Objasnila je da je knjigu u Zagrebu početkom 80-ih odbilo pet izdavača, te je ona zapravo prvo izašla na nemačkom. I pored toga što pominje brojne detalje iz života, Irena Vrkljan ne vidi da je to bio problem njenoj porodici: majka nije Svilu, škare ni pročitala, ali je uredno nosila sa sobom i spuštala na stolove za kojima je sedela. Bila je ponosna, ali je sadržaj i kritika nisu toliko interesovali. “Da sam napisala stvarnu autobiografiju, to bi bio bestseler!” – dodaje autorka.
Kasnije će pisati žanrovski intrigantnu knjigu Marina ili o biografiji (1987), te romane Pred crvenim zidom (1994), Berlinski rukopis (1988), Dora, ove jeseni (1991), Zelene čarape (2005) i Sestra, kao iza stakla (2006). Pisala je i esejističku prozu Naše ljubavi, naše bolesti (2004), Pisma mladoj ženi (2003), Dnevnik zaboravljene mladosti (2007) – o kulturnom životu Zagreba 1950-ih i 1960-ih, a romanom Svila nestala, škare ostale (2008) na izvestan način je uokvirila svoje stvaralaštvo u autobiografskom smislu, premda je objavila još dva intimna romana nakon toga – Rastanak i potonuće (2012) i Protokol jednog rastanka (2015).
Irena Vrkljan nikada nije sama čitala svoju poeziju, uvek je zahtevala da to čine glumice; tvrdila je da je nespretna, da večito ide ispred sebe, ispred teksta. Možda je i bilo tako – bila je hitra, oštra, pisala je mnogo i strasno, njen duh sav je bio prožet borbom protiv građanskog života u kojem porodice žive po prećutnim mučnim pravilima i gomilaju posebne kristalne čaše za svaku vrstu pića. Bila je deo uzavrele kulturne scene sasvim drugačijih želja i namera, družila se sa slikarima, gubitnicima, umetnicima, pesnicima, a jednom je izjavila da su “slike i knjige sav njen svet.” Svila, škare otvaraju širom vrata u taj dubok, prozračan prostor.
Ženske priče
Sumoran krajolik za žene, ta hrvatska nizina pod Sljemenom, pod planinom koja klizi, koja se trese i izaziva strahove. Muškarci sjede pod „Starim krovovima“ i jedu janjetinu, piju mutno bijelo vino, žene su tegleće mazge, majke i nakon kratkog vremena umorne ljubavnice. Osim u našoj i sličnim obiteljima jedini su bogovi dijeca. Ta dijeca rastu brzo i bivaju sve snažnija, pogotovo sinovi. Oni zatim sede u starinskim suknenim jaknama u naslonjačama i srču tursku kavu koju kuhaju žene. Oni najradije jedu ono što je kuhala njihova mama, stanuju najradije u ulici u kojoj su išli u školu, oni su dugo mladi i odjednom stari i umorni, žele svake godine novi auto, drugu ženu. Tu često vlada neka tupa putenost, tamne sobe, prašna okna, nespremljeni kreveti, kletve. Nije nam bilo lako s tim. Kao u lutaka nestao je lak naših obraza, bacile smo naše bijele dokoljenke u kutove sobe, svilene mašne, krute ovratnike, htjele smo biti s njima, pobjeći iz našeg svijeta, htjele smo živeti sa tim sinovima. Sastrugale smo stare fotografije sa zidova, premazale smeđom bojom zelenu spavaću sobu naših roditelja, sjedele po podrumskim stanovima i bile smo svugdje odbijene. Da to ne ide tako lako, to sam naučila teško i pomoću banalnih sitnica. Moj meteorolog svoje zube čisti prstima, rekla je Vera i priča je loše završila. Kosa mog mladog udvarača vonjala je po kiselom zelju, u njegovoj kuhinji ležale su pečene ribe, na novinama i zamastile stol, on je mislio da je ljubav grijeh, trčao je u crkvu, mučio sebe. Ja sam dobila čir na želucu i mi smo se uskoro rastali. Nada je voljela jednog mladog pjesnika koji je pio i bio je bez prednjih zubi, njen ju je zaručnik čekao cijele noći zajedno sa svojom mamom. Nije prošlo mnogo vremena i oni su se vjenčali i otada živjeli u troje. Kad bismo je posećivali prolazila je svekrva u šarenom kućnom ogrtaču tiho kroz sobu i nikada nismo mogle nasamo razgovarati. Moju majku htio je oženiti neki profesor iz Opatije, ali ona je stalno govorila da ne želi prati njegove čarape. Onda je prvi put postala depresivna. Vera ju je prisilila da četkom pere pod, kratko vrijeme joj je bilo bolje, zatim ni to više nije koristilo. Jedan novinar iz Beograda prodro je za vreme televizijske probe u studio, pružio mi cvijeće, skinuo vjenčani prsten sa ruke i izjavio da me želi oženiti. Televizijsko osoblje uživalo je u tom cirkusu, nisam mogla mami i Veri jer je on tamo sjedio i čekao na mene, udvarao sad Veri i mami, pisao mi pisma. Ta sam pisma derala, Vera ih je ponovo ljepila, mislila je, to je jedinstvena ljubavna priča. Onda je na red došao drugi koji je uzimao pilule, inače bi mucao. Stančić je sve moje prijatelje smatrao glupanima, pogotovo debelog televizijskog novinara, koji će se nakon mnogih godina osvetiti i glasati protiv mog zaposlenja u ustanovi. Ženski rad, ženska ovisnost. Pročelja kuća su se ljuštila, stari trijemovi mirisali po plijesni, novo je neonsko svjetlo bilo jarko, obližna je tvornica duhana danonoćno širila svoje duhanske miomirise. Razne kavane, snovi o sreći, krivi gilmovi moje mladosti, čitav taj polagani život počinjao mi je smetati, postao mi je fizički stran. Kad je Arno htio oženiti Veru i odvjesti u Francusku, mama je plakla i vikala: nemoj to učiniti, vidi kako sam stara. Vera je vikala, zgrabila me za ramena, glasno plakala. Ja sam rekla: mama, skoči s blakona ako moraš, ali ona će se udati za Arna. Čitava je kuća čula tu obiteljsku moru, veče je bilo ljetno toplo, a svi prozori otvoreni. Tako je stid postao i tjelesan. Verino vjenčanje bilo je u crkvi koja izgleda kao tursko kupatilo, a na bračno putovanje su pošli autom u kome je bila mama i njeni kovčezi. I kasnije se odselila k njima u Francusku, ali nije tamo izdržala, nije govorila francuski i ubrzo se vratila u stari stan. Od tog je vremena putovala amo-tamo između Zagreba, Toursa i Berlina, ostavljala svugde tragove nesreće, češljeve za kosu, nijemu tugu. Nikakav život. Ni za koga.
Na napuštenom balkonu u Zagrebu cvjetali su Verini kaktusi i bez njene njege kao suludi, zidovi sobe postali su s vremenom sivi i prašni, ograda je hrđala, prozorska stakla postala su neprozirna, dom je bio izgubljen. U njemu sede priče o obitelji, pisma, lijesovi, lak od mahagonija. Ono što otamo vreba je borba, rastanak, tamna pukotina u krajoliku grada, izmrcvarena koža, nakupljena mržnja. Majko, sestre, žene! Neka se spasi, tko može.
Za dalje čitanje predlažemo sjajan intervju koji je za Telegram 2019. godine sa književnicom uradio Mladen Pleše, a za dalje gledanje emisiju na HRT-u, Što je klasik?, te za dalje čitanje tekst Irena Vrkljan: Kritika odgoju za poslušnost.
