Svetski dan poezije obeležava se širom sveta već oko više od dve decenije, tik iza prvog dana proleća, 21. marta. U martovskoj Lektiri Milica magazina zato smo odabrali da predstavimo deset pesnikinja čije su knjige osvežavajućih opservacija, impresivne arhitekture jezika i kompleksnog podteksta (i nežnog i političkog) u prethodnoj godini učinile regionalnu poetsku scenu daleko raznovrsnijim prostorom izraza.

Pojedine su ušle u uže izbore za značajne regionalne nagrade, kao i za najvažnija lokalna pesnička priznanja, dok poeziju nekih od njih možete od 21. do 23. marta pratiti onlajn na festivalu Svetski dan(i) poezije, u organizaciji Kulturnog centra Beograda.

Ukoliko po strani ostavimo manifestacije i dodele, pred vama su naprosto sjajne autorke, a pesme koje su odabrane trebalo bi da budu tek korak ka njihovim izvrsnim pesničkim izdanjima iz 2020. godine.*

*Naslov martovske Lektire preuzet je iz pesme  “Ne čitaš žene” Olje Savićević Ivančević. 

___

DRAGANA MLADENOVIĆ

___

Srpskim rečnikom rečeno

muškarac je (kaže srpski rečnik)
osoba muškog pola muška glava
kao što žena nije osoba ženskog pola
već osoba polno suprotna muškarcu

žena je (kaže dalje rečnik)
ljudsko biće sposobno da rađa
ona koja je udata žena supruga
drugarica u odnosu na muškarca
član porodice koji se brine o
poslovima u kući
domaćica bedinerka kućanica
ona koja radi za platu
nagradu nadnicu služavka

žena je najzad
(kaže rečnik srpski)
jedan mnogo plašljiv muškarac
čovek takoreći kukavica i
slabić

___

– iz knjige Femicid i druge pesme
(Kulturni centar Novog Sada, 2020.)

___

ANITA PAJEVIĆ

___

Tuga mi je mali tromb

u bakinoj sobi sve se od tri sata
pomjera ili kreće
madrac se, tako mi svega,
proteže kada sjednem
iz jastuka trusi djetelina umjesto perja
živi su ti jastuci, bako, i neću da spavam na njima
otkad tebe nema
kad je baka prenijeta u sandučić boje kave
jastuci su udarali licima od plafon
vješalice tiho poispadale iz ormara
kišobran je samog sebe otvorio i zamolio prisutne za mir
jedno je stablo prešlo za stol i nalaktilo se
u stomaku mi pet mjeseci, kao i baki, raste guma
trebalo je smrtovnicu složiti
od ‘to mi je za mriti kad budem’ fotografije
možda bi djeci trebali raditi slikovnice pred pogreb
stablo dva zaključalo se u ormar i jako
ispupavalo mentu iz svojih grana
fišek sušene kamilice izbacivao je
barice vlage na mirisne šalove
u kojima se zadržala pokoja tanka vlas
neki šarafići su, dok si spavala, bako,
zakucani točno ispred nas
dio sam gume povratila dok se baka izvlačila van
uz pomoć divovskog anđela
na pogrebima ne gutajte jecaj
ugumenit će ga u grlu tuga

___

– iz knjige Redukcije
(Vrijeme Zenica, 2020.)

___

MARIJA DRAGNIĆ

___

Koka i puška

Koka nikad nije
a) išla u pozorište
b) čitala kratke priče.
ipak, nije voljela
što u kući ima pušku.

djeca su je jednom
krišom uzela
i brat je u sestru opalio
vazduh.

baš tad je Koka
banula na vrata
i presamitila se od plača
pred djevojčicinim
stopalima.

kad su je pitali
pa šta ti je, Koko?!
jecajući je odgovorila
a) ako je igra
ne znači da nije stvarno
b) ako nema metka
ne znači da je promašio.

___

iz knjige Mi, marije
(Enklava, 2020.)

___

MARIJA DEJANOVIĆ

___

Ovalno

Diviti se pčeli, ona se probudi prerano pa sama obleti mrak
i umjesto peludi, pokupi sjaj usnulog,
toliko glatkog ruba balkona, da se čini da niz njega
svo vrijeme teče voda
i ta joj se površina lijepi za noge
kao da je stala u med
i ona od tuge padne na pod i prestane.

Ovo mi se događa svakog jutra.

Diviti se ribi, ona je na udicu došla namjerno,
stavili su je na nju prsti velikog, okruglog sunca,
mesnati, grubi palac i kažiprst spljoštili su joj usta u ovalnu ranu
i u nju posadili retoričko pitanje.
Ovo je vještina da svoje tijelo koristiš kao tuđe truplo
i prevariš vlastita očekivanja
bez da se itko razočara.

Ova rana ne boli, s njom si se rodila.

I trčati, diviti se užetu
i njegovoj sposobnosti da u isto vrijeme obuhvati
i promaši središte vrata kojeg drži,
trčati sa svojim užetom za samom sobom
kao da puštaš zmaja bez vjetra,
vezati si prethodno oči
rukama pretvorenima u ograde,

udice i užad.
U mraku slaviti sarkazam ponedjeljka,
kalendara u kojem svaka životinja izgleda isto,
svaki želudac isto,
kljun se nalazi na žira,
kugla na tržnici.

Sastrugati sa sebe svoju kožu,
skenirati je u parku
i poslati je sebi mailom.Napraviti nešto novo, neočekivano.
Možda proliti sok od jabuke.

___

– iz knjige Vidljiva kost
(Versopolis, 2020.)

___

VITOMIRKA TREBOVAC

___

Preobraženje

danas sam od leta
postala jesen
pod drvetom kraj reke
u meni je dečiji strah
od grube reči i nerazumevanja
od ljudi
od policijskih kola
malih rečnih zmija
visine i saobraćaja
bojim se isto kao nekad
a stalno govore
treba raditi na sebi
ja mrzim bavljenje sobom
preobražavam se prirodno
punim se ko mesec
ne znam kako da postanem bolja
ali i ovakva
uspem nekom da osvetlim put.

___

– iz knjige Dani punog meseca
(Lom, 2020.)

___

OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ

___

Pošten posao 

Tvoj otac je radio pošten posao
Pošten posao kancelarijskog čovjeka
Koji kasnije, u prekovremenu
Nosi smeđe vreće cementa
Tvoju je majku sretao na stepenicama
Da razmijene poljubac i brigu za djecu
Jer tvoja je majka radila pošten posao
Pošten i odgovoran posao u trgovini
Ona zna množiti i dijeliti u glavi
I uhvatiti poznanika u krađi
A da mu ne oduzme dostojanstvo
Tvoji su djedovi radili pošten posao
Jedan je bio vojnik
Ali više se zanimao za kulturni program
Drugi je bio švercer soli i duhana
Prehranjivali su brojne obitelji
Prvi je tako izgubio srce
A drugi glavu
Pa zar to nije bio pošten posao?
Tvoja je baka bila tajnica u općini
U ono vrijeme tajnica u općini
I tri sina i kuća uvijek uredna
Frizura uvijek kako treba
Zar to nije bio pošten posao?
Druga je baka vidjela budućnost
U kavi u grahu u trudničkom trbuhu
Svima je predviđala samo pozitivne
I konkretne stvari
Loše koje se ionako ne mogu izbjeći
Prešutjela je
Zar to nije bio pošten posao?
Tvoj je pradjed bio zemljoradnik
Ne zna se koliko je čokota loze
I maslinovih stabala posadio u zemlju
Ni koliko je kamenja podigao na suhozid
Pošteniji posao od posla sa zemljom
I kamenom kažu ti
Nije lako zamisliti

Pripadaš prvoj generaciji
Koja je završila fakultet
I nisi mogla pronaći pošten posao
Ti znaš ono što ne znaju
Tvoji novi prijatelji
Nije jednostavno
Preskočiti taj razdor
I ta je spoznaja tvoje
Blago, oruđe i oružje
Umjesto brvna preko ponora
Mirno polažeš olovku
I koračaš

___

iz knjige Divlje i tvoje
(Fraktura/Lom, 2020.)

___

IVANA MAKSIĆ

___

Kćeri, zar ne vidiš da gorim

tog dana, evo, ginu konji
svi jahači moji kroz maglu, kopljima

kroz vodu, krv, šumu, vatru,
vatra, vatro, gorim, rekli su

ivana, rekli su, ona, ta, žena, ja
na ivici, do kraja, uvek kroz tajne

vira, vihora, čizme su stradale,
talas je pucao, nikada, znaš,

goniči robova iz prošlog života
nisu ustuknuli, kćeri, vatra,

plamičci se kotrljaju, plivaj,
idi dalje od mene, preplivaj

svе bure, budi leden grumen uglja,
budi nevidljivi dijamant,

samo ne vuci prtljage incestuoznih
sinova za sobom, ne govori mnogo,

preobrazi se, preobrati, stišaj sve

ne i vatru, vatrom budi, gori, ne traži
merdevine, izbegavaj sahrane, ne nosi

cipele, dalje od svake bolesničke sobe,
ne obaziri se na moral,

ti, daleki prijatelju,

ne nosi belo, nemoj, nikada,
kao prkos ostani, hrid, cvet nara

ne maši nikome, ni meni, ni izdaleka,
ne maši, preziri rastanke,

ne pružaj šake pri pozdravu,
ne uzgajaj metak u dlanu,

ne lomi strele, neka ih, u mesu,
drugi ih ne vide

ne grli kad ostavljaš
drugi ne vide

ne osmišljavaj odlaske i boli
drugi ne vide

kćeri, vatro, moja nisi, beži
samo nestani, drugi ne vide,

samo nestani

___

– iz knjige Kćeri, zar ne vidiš da gorim
(Treći Trg, 2020.)

___

MONIKA HERCEG

___

Pjesnikinja, ljeti

Neizbježnost dana skotrlja se
niz znojna leđa u pjesmu
kao dječja kolica
puna Venerina sumpora i sjete
Možda se nebo otvori jednom
kad nam kihne u večeru
taj pupak predvečerja
pa nahrupe horde vanzemaljaca
koji smrde na pokvarena jaja
I bog,
nečiji vrući rezignirani bog
koji samo zapisuje anegdote
o tome kako krivnju
jer tučemo djecu,
jer tučemo pse,
jer bacamo tek rođene mačiće
guramo na vrh trepavica maskarom

Ugušit ćemo se u otrovnoj staklenci
ako uskoro netko ne smisli kako odrezati dimnjake
Bit će to jednog sparnog ljetnog popodneva
sličnom onom kad sam dobila prve batine
Muhe su jele komade neba glasnije od mlažnjaka

Psi ne, ali djeca sve pamte
Pamte kako gledaš poprijeko,
pamte sve dodirne točke
šibe i tijela
Što dublje,
što dublje
u slojeve odjeće

___

– iz knjige Vrijeme prije jezika
(Fraktura/Kontrast izdavaštvo, 2020/2021.)
___

RADMILA PETROVIĆ

___

Sanjam oca i noževe, noževe, noževe

sećam se, zajedno smo slušali vesti:

u Crnoj Gori donet predlog zakona
o istopolnim brakovima

kako si ustao, prekrstio se i rekao
Crna Goro, postala si još crnja

opet si psovao Ameriku, ali, tata
nije ljubav Lidl da dođe sa Zapada

obići ćeš sve vračare da me spasiš

nema vajde, ja ću misliti o njoj
ti o ženi na koju inače misliš
kad slušamo Šabana Šaulića

hej, tata, imaćeš divnu snaju

ta delija devojka zna da puca iz puške
možeš u nebesa da vineš jabuku

da, tata, imaćeš snaju čak iako nemaš sina
vidiš koliko je domišljat Bog

___

– iz knjige Moja mama zna šta se dešava u gradovima
(Enklava, 2020.)

___

VLADANA PERLIĆ

___

Majka, žena
 
Čudno je pomisliti da je to biće
nekad voljelo i bilo voljeno
na raznorazne nemajčinske načine.
Moja mati je nekad bila žena
a onda je vjerovatno,
kao mnoge žene, bila grešna i možda
– strašno je to pomisliti! –
ugađala svojim hirovima.
Ako je moja mater nekad bila žena,
onda je, moguće, bila tjelesna
i kupovala haljine
koje će joj naglasiti struk.
Čudno je to zamisliti.
Moja mati, žena?
Sa bisernim naušnicama
umjesto malih isusa na dojkama?
Sa cvijetom u kosi
umjesto brige u očima?
Kakva je to majka?
Mogu li majke
uopšte biti žene?

___

– iz knjige Isus među dojkama
(Lom, 2020.)

___