U galeriji Kolarčeve zadužbine otvorena je 26. februara samostalna izložba konceptalne umetnice Milice Rakić. Izložba pod nazivom „Lepa kao revolucija” predstavlja nove radove umetnice koji istražuju neka u njenoj umetnosti odavno prisutna pitanja – poziciju žene, sećanje na revoluciju, lično iskustvo, i arhiviranje kao proces stvaranja kolektivnog i individualnog pamćenja.

Milica Rakić koristi materijal iz Arhiva Jugoslavije, i dekontekstualizujući ga iz uloge istorijskog dokumenta u ulogu citata u svom umetničkom delu, pravi od svedočanstva fikciju. Zamagljivanje granica između realnosti i fikcije, dokumentarnog i izmišljenog svedočanstva, nasleđe je postmodernističke umetnosti koje u ovom slučaju umetnica koristi ne toliko zarad estetike koliko kritike. Koristeći feminističkoj umetnosti poznati metod ironijskog podsmevanja, ona nudi duhovitu kritiku patrijarhata i kapitalizma.

Kada u svom radu iznese iskaz „na strah treba trošiti snagu a ja sam lenja žena”, umetnica je dvostruko ironična – ona ujedno referiše na odsustvo neoliberalnog „governmentality-ija” kod nje same, a koji podrazumeva radnu i životnu produktivnost, sposobnost za uspeh u uslovima kapitalističke tržišne ekonomije, „preduzetnički duh”, i stalnu volju za napretkom na svim poljima, dok u isto vreme povezuje to svoje pasivno odbijanje učešća u datom sistemu sa realnim problemom nedostatka bezbednosti i nepovoljnih društvenih uslova u kojima žene u ovim društveno-ekonomskim uslovima žive. Na taj način, ironična je prema sebi, priznaje svoju „slabost” otvoreno, preuzimajući odgovornost za nju, a upravo preuzimajući odgovornost za to što se „ne boji” ona ismeva i društvenu potrebu da internalizuje ženama odgovornost za emancipaciju (tj. bezbednost) društva i društvene uslove u kojima je „bojati se” (i stresirati se uopšte) full time job.

U radu „moji živci su istorijski oštećeni”, umetnica se identifikuje sa generacijama žena koje su se borile za poboljčanje društvenog položaja žena i opšteljudsku emancipaciju, upravo ističući rečju „istorijski” kontinuitet ove borbe i njenu težinu. Ovim iskazom takođe upućuje na jako važan i nedovoljno vidljiv problem ženskog psihičkog zdravlja, čije stanje nije slučajno „labilnije”, već je učestalost problema poput depresije, anksioznosti, problema sa ishranom, telom i seksualnošću, kod žena indikator društvenih uslova koji utiču na njihove „živce”. Humor je opet prisutan kroz ironiju, budući da su žene te koje su smatrane „živčanijim”, „na ivici nervnog sloma”, „neurotičnijim”, „neuračunjivijim”, a  istorijski „histerija” je bila definisana kao ženska bolest. 

Umetnica dovodi u vezu danas i dalje postojeće probleme žena, poput nasilja nad ženama, sa do kraja neobavljenom emancipacijom nakon revolucije. Ovo kritičko preispitivanje socijalističkog nasleđa u kontekstu ženske emancipacije funkcioniše i kao opaska upućena savremenom društvu, i kao retrospektivna analiza civilizacijskih tekovina revolucije. Oštro i cinično „samo silovana” odzvanja u glavi poput brojnih komentara koje žene čuju u policiji kada prijavljuju neke oblike nasilja (ali i u društvu i komentarima na online vesti o nasilju) „samo šamar” „samo modrica” ili „samo malo dohvatio” (da ne zalazim u „izazvala je” iako se nameće). Stopa femicida i nasilja nad ženama u svetu, i u Srbiji, je prevelika, a institucionalna pomoć, bezbednost žena i zaštita najčešće nedovoljna ili neadekvatna. Genijalnost komentara umetnice leži u tome što prepoznaje ne samo opresiju patrijarhata nad ženama već i eksploataciju ideja u svrhe održanja postojećih odnosa moći (pa  i klasnih struktura).  Time pokazuje do koje je mere mizogino patrijarhalno društvo sposobno za izdaju čak i sopstvenih „bivših” ideala po cenu održanja odnosa moći koji patrijarhat reprodukuju (i to neplaćeno). 

Moram zaista da istaknem da su moja dva omiljena rada „nije me pogodio kao ženu nego baš kao komunistu” i  „ako ja nisam heroj ne znam šta je onda heroj” retka umetnička dela na ovim prostorima (za koja znam) koja se bave pozicijom žene unutar levice, odnosno odnosom feminizma i komunizma. Ovaj „nesrećni brak marksizma i feminizma” (kako je to kao problem legendarno formulisala 1979. feministička ekonomistkinja Heidi Hartmann) je istorijski problem kako levice tako i feminizma – od početka 20. veka jedni drugima zameraju zanemarivanje jedne od dve ključne ose opresije, rodnu odnosno klasnu. Čini se da je problem bio makar delimično prevaziđen u zemlji poput SFR Jugoslavije gde su zakoni omogućavali i garantovali ženama ravnopravnost i ljudska prava, međutim jaz između zakonom datih prava i realnih mogućnosti za ostvarivanje ravnopravnosti je i dalje bio veliki. Ne samo to, feminizam je bio jedna od „ružnih reči”, budući da ga je vladajuća struktura smatrala buržoaskom izmišljotinom (koja dolazi sa Zapada), a njegov glavni greh je što razdvaja „žensko pitanje” od „klasnog pitanja”. Postoji samo opšteljudska emancipacija, koja se postiže besklasnim društvom, i jednom kada socijalizam zavlada potreba za ženskom emancipacijom kao odvojenim ciljem borbe, nestaje. Zato kada Milica Rakić odvaja ono što je pogađa „kao ženu” i ono što je pogađa „baš kao komunistu” cilja upravo na ove kontradikcije socijalizma – naime, patrijarhat nije prestao da postoji dolaskom socijalizma, niti je „žensko pitanje” rešeno klasnim, a naglašavanjem komunističkog (u ovom slučaju i partijskog) identiteta umetnica ukazuje na prioritete jugoslovenskog društva, na ipak postojeću hijerarhiju emancipacija i identiteta. 

 

Takođe, ne manje kritička je i konstatacija „ako ja nisam heroj ne znam šta je onda heroj”, kojom Rakić vrlo samosvesno i feministički ukazuje na drugačiji tretman i položaj žena i muškaraca, kako u NOB-u i nakon nje, tako i u kasnijoj („postfeminističkoj”) svakodnevici. Statement je ilustracija i „dvostruke opterećenosti” (mada broj opterećenosti čini se ipak ne može da se svede samo na dva) žena s jedne strane radom u kući, a sa druge radom van nje. Opet, problem koji se u Jugoslaviji neretko javljao budući da je broj zaposlenih žena zaista porastao (čime je deo obećane emancipacije ispunjen), ali se rodne patrijarhalne uloge nisu promenile, žene su i dalje obavljale kućne poslove, kao što i dalje vodile brigu o deci, starima, uopšte svim članovima porodice. Opterećenost se množi kad se u obzir uzme i „mit o lepoti”, koji iako opterećuje i muškarce, neuporedivo veći pritisak i očekivanja stvara ženama, a koji je sve većim konzumerizmom u jugoslovenskom društvu nakon 60-ih sve više postajao deo svakodnevice. Pored opsedanja fizičkim izgledom, na ženama je teret i emotivnog rada u vezama koji je zbog društvenih uloga većinski podrazumevan kao njihova odgovornost. Lista ne mora da se nastavi dalje da bi nam bilo jasno zašto umetnica sebe smatra heroinom. 

Kritika Narodno-oslobodilačke borbe je više nego jasna – iako se u ratu borilo preko 100 hiljada žena, Orden narodnog heroja je dobila svega 91 žena (ni 7% ukupno odlikovanih), a samo njih 17 je odlikovano tokom života. Tu se treba prisetiti i svedočanstva učesnica NOB-a o različitom tretmanu, odnosno diskriminaciji, žena tokom same revolucije, prilikom zajedničkog ratovanja, a nije nevažno isto na ovom mestu pomenuti da je neproporcionalno mali broj žena u odnosu na muškarce zauzimalo vrhovne državne, partijske i društvene pozicije nakon rata.

Izloženim radovima Milica Rakić izaziva gotovo podjednako smeh i tugu, a ova ambivalencija u emocijama čini šarmantnom njenu poetiku, prepoznatljivu još od ranijih radova poput „nezgodno je biti mrtav”. Stilskom i sadržinskom svedenošću, bela štampana slova koja čine kratke „truizme”, podsetila bi nas lako na nameru i formu (feminističke) umetnice Jenny Holzer, da Rakić ipak nije odlučila da učini svoja dela malo tragičnijim izborom najčešće crne, a neretko i crvene boje, za svoje pozadine. Umesto neonskih reklama dobijamo epitaf – nadgrobni spomenik revoluciji koji podseća da revolucija nije izvršena, odnosno nije završena, a takođe podseća na to da taj slabo plaćen posao očito ostaje nama, ako ne budemo baš mnogooo lenje. 

P.S. Srećan nam 8. mart!