Novi izložbeni prostor na Vračaru, Pavane Art Room, otvoren je prvom samostalnom izložbom mlade beogradske umetnice Katarine Marković. Izložba fotografija nosi naziv Body Postcards a sastoji se iz tri celine fotografskih serija od kojih svaka predstavlja jedan period u razvoju stilskog izraza umetnice. Postavka u novom izložbenom prostoru takođe je simboličkog karaktera, budući da njegova arhitektura korespondira sa porukama i senzibilitetom dela.

foto: Anđela Grozdanić

Prvu i najbrojniju celinu radova čine fotografije nastale za vreme studija digitalnih umetnosti na Fakultetu za medije i komunikacije. Kako su nastajale kao rezultat ličnog i umetničkog traženja tada devetnaestogodišnje studentkinje fotografije, ovi radovi imaju istraživački karakter, kako u pogledu teme, tako i forme. Na njima su prikazana ženska tela, uglavnom njihovi delovi sa oštrim kropovima koji akcentuju detalje i fragmente udova, prevoja, kostiju, kose. Njihov studijski karakter vidljiv je u fokusiranosti na oblike tela, na istraživanje njegovih specifičnosti i univerzalnosti. Ipak, ovi „školski radovi“ nisu nimalo lišeni ličnog stila koji se manifestuje pre svega u intimističkom karakteru ovih fotografija – ističući odnos subjekta prema telu, umetnica prikazuje sopstveno ispitivanje seksualnosti i telesnosti karakteristično za adolescentski period istraživanja tela. Iako su većinski autoportreti, fotografije ne prikazuju lica i ne fokusiraju se na lična svojstva, već su lična osećanja izražena kroz univerzalnost telesnog iskustva.

Drugu fazu njenog istraživanja tela kroz medij fotografije predstavljaju radovi u kojima boja igra glavnu ulogu u likovnom izrazu. Predmet istraživanja su i dalje tela i njihova vizuelna svojstva, ali sada je priča daleko manje intimna i lična – istraživanje je potpuno okrenuto odnosu boje i oblika, posebno istraživanju volumena. Tela sada nisu doživljena kao „hramovi duha“ već gotovo kao jedna od brojnih formi prirode koja nas fascinira. Okamenjena tela obojena vibrantnim bojama stvaraju atmosferu antičke scenografije, kao da se u svakom trenutku ove „pauze“ očekuje ponovni pokret, početak novog čina.

Najnoviji radovi smešteni su u malu prostoriju na koju se dolazi stepenicama, što ima simboličko značenje ulaska u intimni prostor. Budući da publika savijena mora da se popne uzanim stepenicama i u nezgodnom položaju posmatra radove, naglašen je osećaj pritiska lične priče treće serije fotografija. Toj težini doprinosi i tematski fokus radova, koji je sa istraživanja tela prešao na istraživanje odnosa. Fotografije poslednjeg ciklusa gotovo su sve izdeljene na dva dela od kojih jedan prikazuje žensko, a drugi muško telo. Ovog puta umetnica prikazuje i lica, iz čega se zaključuje da je ovo njena lična priča o muško-ženskim, partnerskim ili bilo kojim drugim intimnijim odnosima. Lica i tela su uvek podeljena i sastavljena tako da čine dva pola jedne celine – nikad u potpunosti prepletena, sa jasnim granicama, ali ravnopravna. Fotografije istražuju odnos prema drugom telu, užitku, seksualnosti, ali mogu da se tumače i kao pokušaj reflektovanja sebe u drugom. One govore o ličnom prostoru, granicama, slobodi, stapanju sa drugim, iskustvu odnosa – moći ili ravnopravnosti, njihova poetika nosi antički ton polarizovanog univerzuma na muško i žensko, evocira mit o Androginu i traženju „druge polovine“. Razvijeni narativ prati i emancipacija forme u lični izraz umetnice – način na koji sada koristi boje više nije istraživački, one su tu da istaknu konkretna osećanja, oboje atmosferu i proizvedu kontekst za značenje rada. Na momente ova serija fotografija proizvodi osećaj filma, kao da su pred nama suptilne verzije kadrova Gaspar Noeovog filma Love.

Ono što povezuje radove sva tri ciklusa su intimistički karakter i suptilnost likovnog izraza koji umetnica ima u svim fazama razvoja, kao i odnos ličnog i univerzalnog u kontekstu značenja dela. Takođe, sponu radova predstavlja i to što su žene i subjekti i objekti fotografija. Iako ona naglašava da se „to desilo spontano“, njeni radovi nesumljivo u prva dva ciklusa ističu dvostruku poziciju koju žene i žensko telo imaju u patrijarhalnom društvu – poziciju i subjekta i objekta. U slučaju autoportreta to je posebno istaknuto time što je umetnica ta koja stvara sopstveni narativ o sebi čime zauzima poziciju kreatorke slike o sebi naspram pozicije pasivnog predmeta analize. Ipak, u radovima prvog ciklusa oseća se blaga, a u drugom ciklusu potpuna, odvojenost od sopstvenog tela i iskustva, kao da je istraživački karakter radova omogućio da se telo posmatra kao entitet za sebe, dok je u poslednjoj seriji radova umetnička i lična zrelost vidljiva u potpunom saživljavanju sa iskustvom svog tela.

Razvojni put umetnice kreće se ka integralnosti sadržaja i forme, ka sve promišljenijem narativu i dubljem značenju, dok istovremeno zadržava istraživački duh i radoznalost tokom svih faza. Zato (a ne samo zbog divne saradnje redakcije Milica Magazina sa fotografkinjom) sa nestrpljenjem iščekujemo sledeći korak ka traženju sopstvenog izraza i pozivamo publiku da iskoristi dane do 3. septembra da poseti izložu Body Postcards u prostoru Pavane Art Room-a.