Brioni Diaries je prva samostalna izložba fotografija Dee Cvetković, koja je otvorena do marta u galeriji Marsh Open Space u Cetinjskoj.

foto: Dunja Đolović

Izložene fotografije nastajale su tokom leta, od 2013. do 2017. godine na Brionskim ostrvima, i bile su objavljene na Deinom Instagram profilu. Kako je postojala potreba da se od svih fotografija objavljenih na Instagramu, baš ove izdvoje u celinu, na sugestiju i kasnije insistiranje prijatelja, Dea je odlučila da prikupi, selektuje i izloži fotografije nastajale godinama, bez intencije da formiraju ciklus. Izdvajanjem fotografija iz prostora društvene mreže, gde se fotografije nalaze u službi opisa našeg životnog stila ili lične estetike, u galerijski prostor, one postaju drugačije kontekstualno čitljive. Više fotografije nisu puki opis životnog stila, niti se posmatračice/či osećaju kao da prate (stalk-uju) nečiji život u samom trenutku njegovog odvijanja, već je sada, premeštanjem u novi kontekst, akcenat na umetničkim svojstvima fotografije, na pričama koje pričaju, na osećanjima koje izazivaju. Dea sama kaže da je premeštanjem ovih fotografija iz prostora društvenih mreža u stvaran prostor htela da izbegne „gubljenje sadržaja u masi generičkih slika stvarnosti kojem svakodnevno prisustvujemo“.

Ova izložba je i moj pokušaj da svoje brionske dane, sačinjene od retro enterijera, socijalističke arhitekture, antičkih ruševina, golf terena, jelena i zebri, borovine, noćnih kupanja, pozorišnih predstava, kašnjenja na poslednji trajekt, gemišta, mamurluka, međimurskih pita i austrougarskih štrudli u kafeu hotela Neptun – pretočim u kolaž koji bi predstavljao moju verziju Briona danas. – Dea Cvetković

Iako su fotografije nastajale u velikom vremenskom razmaku, i bez namere da čine celinu, ipak se može primetiti izvesno jedinstvo u odabiru motiva, kao i u raspoloženju i atmosferi kojom odišu. Promena u vizuelnom izrazu primećuje se u odabiru filtera i poboljšanju kvaliteta slike, ali ne u samoj suštini njenog izraza – kadriranju, bojama, kompoziciji, temama.

Posmatranje fotografija donosi kombinaciju osećaja nostalgije i uživanja. Kao da su pred nama kadrovi nekog filma, delići stvarnosti koje nismo u mogućnosti da spojimo u celovitu sliku odnosno film. Osećaj nostalgije izazvan je kako atmosferom na fotografijama, tako i čežnjom za celinom koja nije doživljena, već se posmatra posredno, iz ugla autorke. Fotografije, s obzirom na to da je reč o dnevničkom beleženju, sadrže neposrednost i naglašenu ličnu dimenziju, ali takođe poseduju univerzalnost utoliko što bude želju za prisustvom i iskustvom.

Pri posmatranju se, dakle, javlja dihotomija između želje i nostalgije, bliskosti i uživanja i nemogućnosti proživljavanja već prošlog. Efemernost trenutaka pojačana je odabirom medijuma Instagram fotografije, koja inače predstavlja vizuelnu belešku prolaznih situacija, trenutaka, scena i misli.

Dea Cvetković stvara sopstvenu ikonografiju, kombinujući različite elemente morskog pejzaža, jugoslovenskog enterijera i antičke arhitekture, ali i detalja, poput odeće i raznih upotrebnih predmeta. Fotografije se mogu kategorizovati u nekoliko celina; one koje ističu atmosferu mesta ili radnje, one čiji je fokus sam likovni izraz, i najzad – one koje oslikavaju emotivno stanje. Atmosfera je postignuta odabirom motiva, ali i formalnim elementima fotografije – osvetljenjem, bojom, kontrastom i odabranim Instagram filterima.

Na fotografijama čija je suština njihov likovni izraz, Dea beleži različite vizuelne utiske stvarnosti poput kontrasta boja, preplitanja linija, tekstura prirode ili predmeta, kao i njihovih struktura. U ovim postupcima uočava se određena doza estetizacije realnosti. Ovoj estetizaciji doprinosi kako brionski pejzaž, tako i pažljivo kadriranje, strukturisanje i komponovanje fotografije. Pri estetizaciji ona često postiže balans, ali time ne uklanja dinamičnost sa fotografija, u čemu je vidljiv perfekcionizam fotografkinje. Odabir motiva za značenjski sloj često igra sekundarnu ulogu, dok primat preuzima likovni izraz. Dea ovim fotografijama vraća ideju o lepoti kao smislu umetničkog izražavanja.

Kada su motiv fotografije ljudi, one skoro nikada ne govore o njihovim emocijama, već gotovo isključivo o atmosferi mesta i radnje ili emocijama autorke. Duboko ličan ton ovih fotografija vidljiv je u svesnoj ili nesvesnoj potrebi da zamislimo osobu sa druge strane objektiva.

Ne osećamo se kao voajerke/ri, ali se osećamo kao da zalazimo u tuđ intiman svet emotivnih mentalnih i estetskih utisaka. Sa druge strane, medijum Instagram fotografija pruža nam olakšavajući osećaj da je ovaj dnevnik ipak deo javne sfere dostupne za znatiželjne posmatračice/če.

Fotografije koje najviše prenose atmosferu mesta su one sa motivima pejzaža, posebno mora i borova, ili pak kadrovi sa antičkim ruševinama, arhitekturom raznih razdoblja i socijalističkim enterijerom. Dea nam prenosi brionski vajb, lagodnu atmosferu mesta izolovanog od stvarnosti, i mesta koje ima sopstveni mikrokosmos.

Kao celina, fotografije govore takođe o potrebi mladog čoveka danas da učita nova značenja u stare prostore i kontekste. Brioni su mesto sa veoma dugačkom tradicijom i vrlo specifičnim istorijskim značenjem, i upravo je zato teško odvojiti se od postojećih asocijacija i učitati lično značenje. Ipak, mislim da je Dea ovim brionskim fotografijama, na njoj svojstven način stvaranja filma od sopstvenog i ponekad tuđeg života, uspela to da učini.

RAZGOVOR DEE I ANE SIMONE O BRIONIMA, FOTOGRAFIJI, INSTAGRAMU I IZLOŽBI

foto: Dunja Đolović

Kako su počele da nastaju fotke na Brionima?

Išla sam na The National koncert u Zagreb, pa sam se spustila na more, neplanirano, na dva dana, i ostala mesec i po. Do tada su me u životu više interesovali gradovi i muzeji, a onda me je celo to ostrvo, ljudi i sve, usisalo skroz. Meni su Brioni skoro svake godine značili neku promenu, moju ličnu, u odnosu na druge, život, umetnost, uvek sam osećala da se nešto u meni tamo menja.

Jesi li primetila promenu od kad su počele da nastaju od 2013. do sad? Da li se promenilo nešto u načinu na koji fotkaš?

Mislim da sam bolja. Vidim neku promenu, mada ne znam koliko je to do mene, a koliko do tehnologije. Svake godine su kamere sve bolje na telefonima, a bolji su i filteri na Instagramu.

Misliš da ima neke veze kako se osećaš s tim koliko su dobre fotke?

Meni su lično najbolje ove što su nastajale 2015. godine, mislim da je njih i najviše na izložbi. To mi je omiljeno brionsko leto, kao iz nekog come of age filma. Mada ima i nekih melanholičnijih koje su super, samo su mi manje drage jer me podsećaju na stvari kojih ne želim da se sećam. (smeh)

Tvoje fotografije su kao isečci iz filmova, u kadriranju se vidi taj filmski likovni jezik. Koliko je film uticao na tvoj izraz?

To nije toliko svesno. Razne stvari koje mi se dešavaju doživljavam kao “filmske” jer mi je tako lakše i zanimljivije.

Jesi li imala potrebu da snimiš nešto kad si bila na Brionima?

Pravile smo moja drugarica Maja Izetbegović i ja one klipove kad pevamo u wc-u i po hodniku, ali nije to na šta ti misliš ili je to neka druga vrsta umetnosti ili zabave, kako god. Ali mi je više puta padalo na pamet koliko je to mesto dobro za snimanje i čudno mi je da to još niko nije iskoristio. Super je za epohu, sve je ostalo skoro netaknuto od šezdesetih, sedamdesetih, ne bi moralo ni mnogo da se menja. U svakom slučaju, kad god mi je padalo na pamet da bi mogao neki spot/video da se snimi tamo, bila sam u Beogradu i bilo mi je hladno i dosadno, onda dodjem tamo i zaboravim na to, više mi se pliva i leži na suncu nego što mi se snima.

Klipove, filterisane fotografije, instagram profile i umetnost na društvenim mrežama uopšte ljudi posmatraju kao zezanciju, ali čim se premeste u galerijski ili muzejski prostor kontekst i značenja se menjaju. Da li misliš da te forme imaju potencijal da se razviju u umetničke?

Imaju, ali deluje mi kao da na kraju uvek mora da se prebaci u galerijski prostor da bi bilo shvaćeno ozbiljnije. Svakako, ima i dobre i loše umetnosti na Instagramu. Ali mislim da većina tih stvari koje neko prepozna budu prebačene u tradicionalan galerijski prostor, kao npr. ona Stephanie Sarley sa voćem, videla sam da izlaže po nekim galerijama sad, a krenula je od Instagrama.

To strašno podseća na ovo što se dešavalo 60ih – rušenje te fiktivne granice između zabave i umetnosti. Kao Vorhol koji snima dešavanja u sopstvenoj kuhinji i od toga stvara film. Zar ne radi Instagram to isto? Mi gledamo nečije pevanje u kupatilu, ali to ne znači da to ne može da ima umetničku vrednost.

Slažem se.

Ti si sama povukla jednom tu paralelu za 60te i pop art i Instagram.

Pa mislim da sličnost postoji, čak kad kreneš od formalnih sličnosti tipa Instagram grid i grid u pop artu, ili filteri na Instagramu i sitoštampa u popu, boje, jaki konrasti. Onda, izmeštanje u novi kontekst van realnog. Mislim i ta tehnološka inovacija sa smartfonovima mi je slična pojavi televizora i činjenici da svi gledaju u istu sliku. I ta samopromocija i neka vrsta laganja, tj. stvaranja lažne slike o sebi. Onda ta repetitivnost koja postoji kod popa: meni je trista sličnih selfija isto što i 10 slika Merilin Monro. I taj svet reklame koji postoji u oba slučaja. Ako kupiš ovo imaćeš život koji želiš, a sve vreme je to samo neka slika i reprodukcija te slike.

Je l možeš da daš wild guess zašto je to tako, šta je slično tadašnjim i sadašnjim uslovima.

Konzumerizam, tagovanje, nosim ovu majicu, volim ovaj brend, ovde pijem kafu.

Sad razmišljam da skoro svi mogu imati Instagram, jer ti je dovoljan android telefon, a onda svi imaju potrebu da pokažu kako su deo više klase od one kojoj pripadaju.

Dosta tog sadržaja je fejk, ali ne znam kako bi neko mogao i da koristi Instagram, a da ne poželi da se prikaže nešto boljim nego što jeste. Jer već samim stavljanjem filtera nastaje potreba za ulepšavanjem, tu je već u startu fejk. Ne sećam kad sam za profilnu sliku stavila onu koja nema filter, nebitno koliko je mene filter izmenio, već tu uvek ima nešto što nije prirodno. Tu, eto, sam sebi daješ neki star tretman. Što je u redu, samo treba biti stalno svestan da to nije sasvim realno.

A to je isto pop art skroz, uvek sebe prikazuješ u svetlu zvezde. Jer zvezde nikada nisu krš, ni kad padaju od umora, ni kad se drogiraju, ni kad su mamurne ili šta već, uvek su kao cocaine Kate, fabulozne. Nego, koje su umetnice uticale na tebe lično?

Mnogo ih je. Uvek sam se lakše vezivala za dela koja su stvarale umetnice. I to mi nije kao neka feministička namera: sad sam ja feministkinja pa ću samo to da volim. Nije, nego se prosto tu pronalazim. To što rade Sofija Kopola, Trejsi Emin, Pipiloti Rist, Dženi Holcer, Frančeska Vudmen, Sara Kvinr koja mi se sad jako sviđa. Ima još gomila umetnica, stvarno. Ređe mi se dešava da mi lično toliko znače dela muških umetnika, ali opet Franny & Zoey, Galeb u režiji Tomija Janežića, Call Me By Your Name – to su sve stvorili muškarci umetnici, a jednako mi je to bitno kao dela gore pomenutih umetnica. Za Freni i Zoi se sećam da mi je u gimnaziji, kad sam je čitala, bilo užasno čudno što je muškarac napisao takav ženski lik.

Sara Kvinar opet ima u svojim delima nečega od pop art-a. Čini mi se da postoji specifična estetika kad je u pitanju umetnost koju voliš.

Postoji, mnogo volim i ikonografiju i stil pop-a.

Kakav ti je osećaš kad vidiš svoju intimu izloženu u javnom prostoru? Mada je sigurno to video veći broj ljudi na Instagramu nego u galeriji. Kako vidiš ista dela u dva različita konteksta?

Manje mi je intimno u galeriji, manje intruzivno. Na Instagramu se pretpostavlja da ti stavljaš nešto onda kad je nastalo, u tom istom trenutku. Svi znaju gde si i šta radiš, a kad staviš na izožbu niko nema pojma. Ne posmatra se kao momentalni isečak tvog života, već kao delo za sebe, koje ne možeš da sortiraš kao na Instagramu u jedan konkretan trenutak. U galeriji je deo mog rada, a na Instagramu je ličnije, u smislu – ovako ja živim. Bez obrzira na to što je to neka hiperrealnost zapravo.

Šta je sledeće što planiraš u umetničkom radu?

Sad ću da se potrudim oko odlaska Brioni Diaries u galeriju Studio106 u L.A. A i za Beograd postoji nova ideja … (široki osmeh)