Dobrodošli u Shady Lagunu! Nalazite se na nepoznatom letovalištu, u realnom vremenu ili bliže dalekoj budućnosti. Aktivnosti su ovde nepredvidive, a utopije fleksibilne. Slike i instalacije uvešće vas na tajanstvenu lokaciju na kojoj ćete pronaći tragove tek završene žurke i odsustvo posetilaca. Tu su samo Ada i Milica koje uz pomoć veštačke inteligencije žive u virtuelnom životu u realnom vremenu, samostalno donoseći odluke. Da li je realnost bitna ako osećamo nostalgiju za stvarima koje u stvarnom životu nikada nismo doživeli?

Ovim rečima autori izloženih dela Marija Avramović i Sam Twidale opisuju posetiteljkama/ima svoj univerzum sačinjen od fiktivnih karaktera i prostora koji postoje samo kao rezultat veštačke inteligencije. Virtuelni karakteri poput Lazareta, stvoreni su, kako u svom tekstu piše Luka Trpković, „na ruševinama postmoderne”.  U dva zajednička rada Marija Avramović i Sam Twidele – animacije u realnom vremenu – NonPlayable – AfterParty (2019) i animacije na ekranima – Lazaret (2019), uvode virtuelne karaktere koji su sami, izolovani, lišeni ekspresije emocija, oni funkcionišu po automaizmu, sa programiranim samo-referentnim identitetom. Ovi likovi lišeni su socijalnih interakcija, jezika, osećanja, oni na ljude liče još samo po svom izgledu. Kiborg identiteti nastali su možda kao beg u jednu paralelnu programabilnu realnost – realnost posle svih neravnopravnosti i konflikta, sačinjenu tako da predstavlja utočište.

Pitanje granica realnosti i fikcije (identiteta, odnosa, prostora, osećanja itd), postavljeno je u umetnosti odavno, takoreći tu postoji oduvek (umetnost JE iznova postavljanje tog pitanja), ali je teorijski ponovo temeljno problematizovano „postmodernim stanjem”. Kako je konačno priznato da je sve istovremeno i savršeno realno i potpuno imaginarno, bilo je moguće baviti se fiktivnom realnošću (što prestaje da bude oksimoron) slobodno, bez ikakvog osvrta na mimesis. Savremene/i umetnice/ci to i čine – sa obzirom na stapanje likovnih umenosti sa programiranjem u stvaranju animiranih filmova ili igrica, vizuelne umetnosti postale su „prošireno polje” realnosti u kojem je sve moguće. Kako to naglašavaju autorka i autor dela, “aktivnosti su ovde nepredvidive, a utopije fleksibilne”. 

Gledajući dela umetnice i umetnika prisećamo se Done Haraway i njenog feminističkog Manifesta za kiborge u kome su svi identiteti fluidni i fiktivni. U savremenom društvu identiteti i prostori o kojima Haraway govori postali su realnost, svi kreiramo i živimo fiktivne identitete kroz ekspanzije uticaja društvenih mreža – ekran je postao naše ogledalo, mi smo postali sopstvene kreacije prema kojima upravljamo realnost. Umetnost čiji su protagonisti/kinje kiborzi pruža različite mogućnosti domišljanja utopija i paralelnih svetova čime povezuje svoje „korisnike/ce” u virtuelnom prostoru eskapizmom i empatijom. Ovim temama se na jedan dosta ličniji način bavi i Nataša Teofilović, a kroz prizmu biopolitike i Ivana Bašić. Aktuelnost fiktivnih identiteta i razmatranja utopija u umetnosti je možda pokušaj umetnica/ka da daju svoje vizije i predloge mogućih svetova nakon propasti svih utopija i razočaranja u politike identiteta. Ili kako Luka Trpković ilustruje: “Humanizam kao sofisterija. Politička korektnost kao totalitarizam.”

Serija radova Marije Avramović zove se After Party – a svima  nam je vrlo dobro poznat osećaj „aftera” gde su sasvim sigurno sve granice pomućene, sećanja upitna, događaji od prošle večeri konfuzni a osećaj indiferencije preovlađujući. Svet koji stvara Marija Avramović je svet „aftera” i  „after aftera”, svet bazena i biljaka sa krupnim listovima, svet koji već na prvi pogled izaziva kod posmatrača/ica želju da se izgube u mislima i rastoče sopstvene identitete. Sentiment koji proizvode blago talasanje vode, treperenje listova, odrazi i senke u vodi evocira idiličnu sliku opuštanja, mira i ravnodušnosti. Poznata nam je i praksa daydream-ovanja posle žurke (ili pak svakodnevnog) najčešće o sebi ili ma čemu drugom, ali svakako idealizovano, utopijski, bez osvrta na realnost i s velikom dozom konstrukcije sećanja. Marijina platna, bar nama milenijalsima, a čini mi se i drugima, pružaju osećaj blaženog eskapizma u svoje sentimente naspram jednog otklona od realnosti u kojoj iako ima mnogo aftera, ali nažalost još uvek nema bazena. Ipak, na njenim platnima nema ljudi, i njeni prizori nisu slika realnosti. Ona stilizacijom, u kojoj se uočava likovno obrazovanje u slikarstvu, estetizuje stvarnost i doživljaje do fikcije. Na nekoliko kompozicija različitim tehnikama dostiže čak i nivo apstrakcije, veoma suptilne i lirične, ali zadržavajući referencu na pojavni svet – poput ponekog otiska biljke ili skice pločica bazena. Posebno su duhoviti naslovi koje daje svojim kompozicijama – On misli da je to okean, ali to je samo bazen, Vrlo dobar bazen, Uvek prepoznam kad se odraslima plače, Bazen pun nekog alkohola

Marija Avramović poreklom iz Beograda trenutno živi i radi u Parizu, a Sam Twidale, poreklom iz Hereforda (Engleska) takodje živi i radi u Parizu. I dok je Marija završila Fakultet likovnih umetnosti, odsek slikarstvo, a kasnije masterirala na Beaux-Arts de Paris, Ecole Nationale Supérieure des Beaux-Arts de Nancy, Sam ima pragmatičnije umetničko obrazovanje – on je sarađivao sa brojnim digitalnim umetnicima/cama i galerijama kao audio-vizuelni programer i konsultant. Iako kreću od drugačijih polazišta i imaju drugačije pozadine, Marijina otvorenost ka istraživanju novih medija i digitalne umetnosti, i Sam-ova oduševljenost spajanjem tehnologije, dizajna i umetnosti, doveli su do njihove saradnje 2017. godine.

Njihova zajednička ideja je spajanje narativa i karakterizacije likova iz filmova i video igrica u umetničko delo. Pored toga što se znanjima i veštinama međusobno dopunjuju, saradnju omogućava i čini plodnom njihov istovetan pristup umetnosti kao transdisciplinarnoj oblasti istraživanja ljudskih stanja i filozofskih problema. 

Izložbu možete pogledati do 20. marta u galeriji Novembar u Beogradu.