U galeriji Novembar je 7. juna otvorena izložba Kad nestane tlo umetnice Ivane Bašić, i biće za posete otvorena do 30. jula. Galerija Novembar je otvorena u aprilu ove godine, u Kursulinoj ulici na Vračaru i svoje delovanje usmerava u pravcu podrške mladih umetnica/ka iz Srbije i regiona. Glavni cilj nove galerije je pokušaj da uspostavi komunikaciju između lokalne publike i umetnika/ca  iz Srrbije ili sa Balkana koji/e izlažu u galerijama širom sveta a izgubili/e su vezu sa lokalnim kontekstom i publikom zbog loših uslova za stvaranje i izlaganje umetnosti ovde. Umetnica je rođena 1986. i odrastala je u Srbiji tokom devedesetih godina što je na njen rad ostavilo veliki uticaj. Trenutno živi i stvara u Njujorku, a izlaže u Americi i Velikoj Britaniji. U galeriji Annka Kultys u Londonu (koja je otkupila nemali broj radova) je 2016 imala svoju samostalnu izložbu skulptura i instalacija, a izlagala je na grupnim izložbama u Londonu, Ist Hemptonu i Majamiju. Izložba Kad nestane tlo u galeriji Novembar je njena prva samostalna izložba u Beogradu i Srbiji.

Izložbu čine dve velike skulpture-instalacije, izvedene u kombinaciji različitih materijala, nekoliko skulptura malih formata koje su okačene na zidove, a takođe mogu da se okarakterišu kao mixed-media i video rada koji se prikazuje u zasebnoj zamračenoj sobi. Kada se uđe u galerijski prostor zatiču se dva velika viseće, distorzirana, naprsla, necelovita tela, tela na granici elegantnog i grotesknog. Starija skulptura-instalacija (sa leve strane od ulaza) pod nazivom Stay inside or perish iz 2016, sačinjena je od kombinacije voska, stakla, uljanih boja, čelika, kože i elastičnih traka. Deformisano, povijeno unazad, telo bez ruku i glave visi okačeno o elastične trake a poduprto čeličnim završecima ispod kolena. Voštano telo izvedeno je u realističnom maniru, da podseća u potpunosti na ljudsko, sa istaknutim kostima i mišićima, ali mu je u isto vreme svaki znak života oduzet, oduzimanjem glave, istaknutim naprslinama i upotrebom boje koja oponaša teksturu i boju mermera. Druga skulptura, po kojoj ova izložba nosi naziv, Belay my light, the ground is gone (sa desne strane ulaza) nastala je 2018, a predstavljena je prvi put na izložbi Crash test u Centru za savremenu umetnost u Monpeljeu – La Panacée, koju je priredio čuveni francuski teoreticar i kustos – Nikola Burio (Nicolas Bourriaud). Telo u ovoj skulpturi-instalaciji ima isti tretman kao i u dve godine starijoj – povijeno i necelovito, izvedeno je u vosku, ljudska koža je nalik mermeru, noge izdužene i ponovo završene “neljudski” (ovoga puta životinjskim kopitima), ali napregnutih mišića kao da je telo živo. U ovom drugom radu savijeno telo glavom dodiruje kamen, a priključeno je na neku vrstu „infuzije” – zgužvanu bocu na podu.

Skulpture-instalacije prikazuju lik Bridle (Kobile), entiteta koji je umetnica stvorila i opisala u jednom intervjuu za Artspace:

Bridle je lik. Stvorena je iz pokušaja da imenujem i osvrnem se na dve sile koje koristim u svojim radovima – jedna od ovih sila ide napred i stvara život, a druga guši život da bi pokazala njegovu krhkost i izvela je na površinu. Ove dve sile su uvek prisutne u svim mojim radovima, igrajući  ulogu i oštrice i rane.

Dela Ivane Bašić govore o granicama – graničnim prostorima između života i smrti, realnosti i fikcije, ljudskog i neljudskog, prenatalnog i post-mortem, prirode i tehnologije, lepote i odvratnosti. Fragilnost koju ona pominje u intervjuu je posebno vidljiva u ova dva rada, gde ranjena i hibridna tela narušavaju jasnu granicu između života i smrti. U njenom video radu, koji je deo projekta SOMA na kom umetnica radi od 2016, animirano telo se pomera i savija neprirodno do potpunog gubitka ljudske forme i dodira sa realnom mogućnošću pokreta. Pogled na telo koje se izvija izaziva osećaje nelagodnosti ili gađenja, ali u isto vreme telo fascinira i rađa instinkitvno saživljavanje.

Upotreba tela u tri pomenuta umetnička rada kao da otelovljuju savremene i sada već klasične postmodernističke feminističke teorije o telu i identitetu. Ova ranjena, deformisana, fragmentarna tela, tela-mašine, tela koja govore o granicama, kao da oslikavaju vizije utopijskog sveta Done Haravej koji ona opisuje u svom čuvenom Manifestu za kiborge. Postmodernistički socijalistički feminizam Haravej govori o novim kiborg identitetima, utemeljenim na postmodernističkoj viziji stvarnosti koja briše fiksna značenja, stabilna polazišta i ishodišta, jasno definisane identitete. Haravej kao ključne promene u tadašnjem novom, sada već prošlom dobu 1984, vidi brisanje jasno određenih granica između ljudskog i životinjskog, čoveka i mašine i fizičkog i ne-fizičkog. Karakter koji Ivana Bašić osmišljava, Bridle, je upravo ilustracija brisanja ovih granica, način na koji umetnica oblikuje telo, kako ga završava uvek eksternim mašinskim ili neorganskim pomagalima, oslikava ovu nemogućnost povlačenja definisanih granica o kojima Haravej govori. Napuštanje striktnih odrednica vodi napuštanju binarnih opozicija pri definisanju značenja, tela, realnosti i života/smrti, kako u teoriji, tako i u stvaranju umetničkog dela.

Viđenje roda odnosno pola koje Bašić ima, blisko je onome što opisuje Haravej. Iako teži ka brisanju ovih razlika, pomeranjem granica i stvaranjem utopijskih identiteta kiborga koji su skloni transformacijama i beže od fiksne pozicije, i umetnica i teoretičarka ne zaboravljaju surovi svet realnosti koji još uvek nije dostigao postrodnu utopiju koja podrazumeva aboliciju roda. Nazivanjem lika Bridle, Bašić upućuje na specifičnu upotrebu ženskog tela koja (još uvek, bez obrzira na razvoj tehnologije od 80-ih) ne može karakterisati muška tela. Ona govori o reproduktivnoj ulozi ženskog tela, što je još uvek, vrlo važna tema za feminizam i zaštitu ljudskih prava žena. Bašić skoro sve radove polno označava ako ne u samoj formi koja često nema polne oznake na prikazanim telima ili ikonografske simbole koji upućuju na razliku, neretko nazivi dela sadrže zamenicu she. Ovo odsustvo u formi može biti upućivanje na određeno brisanje granica u vizuelnom i reprezentativnom aspektu pojavnosti roda/pola, ali naziv koji podseća na pol, podseća i na borbu koja se i dalje vodi na samom telu – posebno kada je u pitanju njegova upotreba (pitanja abortusa, prostitucije, surogat majčinstva, nasilja i femicida i dalje su veoma aktuelna).

Postmodernističa realnost koju Bašić ilustruje, vidljiva je i u mešanju fikcije i naturalizma – opozicije i kontradikcije odjednom, iako i dalje zazorne kad su viđene zajedno, postaju sve više u mogućnosti da formiraju identitet. Odbijanje da se bude celinom, organskom, i „prirodnom” takođe je deo kiborg identiteta koji je kako Haravej kaže nužno fragmentaran, on je „odlučno opredeljen za pristrasnost, ironiju, intimnost i perverznost.” Dela Bašić se mogu povezati i sa teorijama drugih savremenih feminističkih teoretičarki poput Rozi Braidoti i Elizabet Gros. Telesni feminizam Gros, poput teorije otelovljenih subjekata Braidoti, govore o nemogućnosti odvajanja prirode i kulture pri analizi iskustva tela i identiteta. Obe teoretičarke ističu telesno iskustvo kao formativno za identitet i naglašavaju učinak telesnog iskustva u izgradnji subjektiviteta i pokušaju određivanja polne razlike. Tela kao „bojna polja” značenja vidi i feministička filozofkinja Džudit Batler u svojoj čuvenoj knjizi „Tela koja nešto znače”, u kojoj su tela viđena kao posledica diskursa na tragu teorija koje je utemeljio Mišel Fuko. Ovaj jak akcenat koji Bašić stavlja na korporealnost, deo je opšteg filozofskog i feminističkog povratka na telesnost od poznih 80-ih na ovamo. Otelovljenost iskustva postala je važna teoretska odrednica i očito aktuelno pitanje u umetničkim analizama stvarnosti.

Prikaz tela u delima Ivane Bašić može se takođe analizirati i pomoću Fukoove teorije o biopolitici i biomoći, koja govori o disciplinovanju tela kroz različite institucionalne, kolektivne ili individualne, svesne ili nesvesne telesne prakse. Umetnica je i sama pisala rad na tu temu -The Mediating Bio-political bodyAbandoned bodies u kojem preispituje odnose čoveka i njegovog tela oslanjajući se na Fukoove teorije.

Preostale četiri skulpture malog formata, okačene na zid, sačinjene od stakla i čelika, deo su serije pod nazivom Breath seeps through her tightly closed mouth. Seriju je stvarala umetnica od 2016, a izložena četiri dela Breath seeps through her tightly closed mouth  #12, #13, #14, #15 su sačinjena 2018. Staklo je iskorišćeno na duhovit način, zgužvano i uvrnuto, napravljeno tako da izgleda kao da curi kroz čeličnu stegu. Umetnica se poigrava sa materijalima i na drugim radovima kada voštana tela premazuje tako da liče na mermer ili pravi organske rupe u kvazi-mermeru koje izgledaju nemoguće ili neočekivano. Ona preispituje materijalnost, beživotnost materijala i predmeta tako što im daje ljudska ili organska svojstva. U ovom slučaju naziv je taj koji rad čini posebno duhovitom kritičkom opaskom umetnice – taj dah koji jedva „prolazi kroz njena jako zatvorena usta” je komentar na uslove u kojima žene (i/ili on sama) postoje i (ne)izražavaju sebe.

Formalno, njeni radovi sadrže različite umetničke tradicije. Bridle kao da je odgovor ili dijalog sa Marselom Dišanom i njegovim likom Bride (Nevesta), pošto oba entiteta kombinuju ljudsko telo i mašinu, preispituju samu suštinu ljudskosti i dotiču se rodnih pitanja. Takođe, oboje koriste sličan humor u upotrebi materijala, davanju naziva, mešanju naturalizma i apstraktnih, ali  ipak asocijativnih formi. Empatija, ili čak sažaljenje prema liku Bridle ili Bride, javlja se kod publike kada umetnica/ik nude sarkastičan, uznemiravajuć, duhovit, groteskan prikaz žene i njene pozicije. Ipak, kod Bašić je izraženo prisutan povratak telu (dok je Dišan težio apstrakciji i asocijativnim formama), postmodernističko interesovanje za korporealnost i materijalnost iskustva.

Tako, kombinujući različite avangardne tradicije humora i neoavangardne forme mixed-media, sa postmodernističkim umetničkim i filozofskim tradicijama, umetnica daje savremeni uvid u probleme politike tela, identiteta i roda/pola, nudeći svoju perspektivu otelovljenog iskustva i savremenog subjektiviteta.