Nakon pune dve godine i nekoliko meseci majčinstva vreme je da se podvuče crta, da se bude, koliko je to ljudski moguće, “nežna prema sebi”, ali i “iskrena prema sebi”, pa da se onako čovečanski požalimo na sve ono što nas je u ovom posebnom i izazovnom periodu umorilo i poremetilo, a bogami i načelo. Svakodnevno gledamo duge i leptiriće na instagram profilima mladih majki i to jeste dirljivo i nežno, ali tu je uvek i ona druga strana priče, onaj deo brige o detetu koji ostavlja tamne krugove oko očiju i često ih ispuni suzama. A, opet, važno je ostati zdrava, i spolja i iznutra, jer ima neko sasvim mali ko zavisi od nas. Kako Ana i Staša preživljavaju?

O zamoru i odmoru materijala

STAŠA: Koliko si umorna?

ANA: Meni se čini da sam sada odmornija nego u svom životu pre majčinstva.

STAŠA: Kako?!

ANA: Nisam mamurna, ne iscrpljujem se radom celu noć i ne radim dvesta stvari istovremeno. Sada ne mogu da ostanem negde celu noć, jer imam poriv da budem s detetom, mogu da uradim jednu stvar, jedan zadatak, ali ne ostajem dok ne svane za kompjuterom, sa detetom se više izležavam i čitam. Tako da majčinstvo, osim onog očiglednog, u mom slučaju ima i ove benefite.

STAŠA: To ima smisla. Kod mene je, gle čuda, obrnuto. Ja sam bila užasna lenjivica i “kauč krompir” koji retko izlazi i može danima da uživa u knjigama i serijama, pa me je dete ubacilo u potpuno drugu brzinu. Naročito sada kada ima dve godine i nenormalan višak energije koji mora da se potroši šetnjama, skakanjem i “istrčavanjima” – ako želim da ikada zaspi.

ANA: Ali ni ja ne mogu još uvek da se odvalim od spavanja. Ružno je to reći nekome, čije dete ne spava, dok je moje sasvim okej, ali da, bilo bi lepo odvaliti se od spavanja. Od svega što se dešava odmaram se drugim dešavanjem, jer ništa ne traje predugo – razne aktivnosti se samo smenjuju, nema kao ranije – pet sati čitanja ili šest sati izlaska, sve je rascepkanije, što možda i nije loše. Na primer, sada ne bih ni bila u stanju da napišem novu knjigu. Dobro je što trenutno nemam ni poriv.

STAŠA: Mene je nemanje vremena za rad istinski inspirisalo za – rad. Sve one stvari vezane za pisanje, pa i za režiju, koje su mi se bile pomalo i smučile pre trudnoće, sad su mi veoma drage. Odnedavno imam i vremena i pameti (a i razloga) da prionem na posao i to me odmara od svakodnevne mameće rutine. Za fizički odmor je, izgleda, još uvek rano, ali mi “Bejbi šark” ne pada više tako teško kao ranije, sve dok tokom plesanja uz proklete ajkulice mogu da razmišljam o zapletima, replikama i obrtima. A i malo je lakše podneti česta noćna buđenja, ako ionako ne spavaš zbog jurenja rokova za naručen tekst.

O upornosti i predajama

ANA: Znači, sad ti je sve potaman.

STAŠA: Ni blizu. Imam po jedan nervni slom nedeljno, doduše, uglavnom mojom krivicom. Naivno očekujem da će neki razuman i konkretan plan vezan za Lucijino vaspitanje, ishranu ili dnevnu rutinu da mi uspe, ali ne uračunam u tu jednačinu faktor njene male, goruće tvrdoglavosti i onda se na kraju osećam kao užasna majka. A, u stvari, samo iznova i iznova učim lekciju o tome da je sve stvar strpljenja. I doslednosti. A meni fali i jednog i drugog. Šta tebe izluđuje?

ANA: Ništa me baš ne izluđuje. Naravno, Filip bi mogao već da se uhvati noše ili da prestane da sisa, jer je napunio dve. Za te stvari smo i mi kao roditelji krivi, nije da smo krenuli u kampanju za obe ove stvari, tako da dete nije krivo.

STAŠA: Dete nikad nije krivo. Ali niste, brate, ni vi. Evo, ja sam bila tako odlučno krenula u obe kampanje i obe su slavno propale. Imaš izbor – ili da forsiraš iz sve snage, pa možda i uspeš, ali uz mnogo patnje na obe strane, ili da sačekaš pravi trenutak, ali se nerviraš dok on ne dođe.

ANA: On je, na primer, slobodan sa nama i već sklapa fine rečenice, ali sa drugim ljudima mu treba vremena i onda naravno, mi kao roditelji koji hoće da se pohvale njegovim vokabularom posežemo za snimcima, jer se nekad uživo umusi. Taj efekat žabe iz crtaća, kako si ga ti nazvala ume malo da nervira roditelja, pogotovo ako dete minut kasnije, kada ostanu sami počne da broji do deset, peva pesmice i pita na čistom srpskom – “Šta ćemo uadimo mama? Kući idemo!” Opet, sa druge strane znam da je on dete i da je predivan i osoben i da će se sve to iskazati, kao što će tako biti i sa drugom decom koja možda sada ne pričaju ništa.

STAŠA: O da, to mi je poznato, “Hajde reci čiki ‘Doviđenja!'”, i onda muk. A kad čika ode, posle jedno desetak minuta, čuje se tiho “Doiđenja!”. Znaš kako kaže modifikovana narodna izreka? “Majka snuje, beba odlučuje.”

ANA: Tako je. Ja sam mislila da će skidanje sa dojenja doći spontano, jer je tako bilo mojoj mami i nekim mojim drugaricama.

STAŠA: Meni to zvuči kao naučna fantastika. Ta spontana odvikavanja. Jedino od čega se moja ćerka spontano odvikla za sad je… Pa, ništa. Još uvek čekam da vidim kako to izgleda.

ANA. U suštini mi ne smeta, pogotovo u ovakvim okolnostima, nek sisa do četrdesete kao onaj tip koga su izbacili iz restorana, jer ga je je majka dojila dok su čekali jelo.

STAŠA: Da li bi to nazvala spontanim odvikavanjem?

ANA: Ma šalim se, ali mislim da je ovo pravi trenutak da kažem da ljudi često pomisle kako im je teško zbog dece, a ustvari bi im možda bilo teško i da ih nemaju, jer život može da bude težak. A može da bude i predivan. Najčešće je oba.

STAŠA: U pravu si. Tako se i ja tešim. A u stvari, to i nije tešenje. Ma koliko nekad kukumavčila zbog svakodnevnih (i sasvim normalnih) roditeljskih frustracija, ipak ne živim u iluziji da bi mi život bez ove male tasmanijske đavolice bio išta lakši. Samo drugačiji. Možda i dosadniji.

O ventilima

STAŠA: A kad ti ipak bude dosta svega, šta radiš? Kako puštaš paru iz glave?

ANA: Nisam otkrila ništa novo, samo sam se na drugačiji način posvetila starim pasijama. Shvatila sam koliko obožavam da ostanem kod kuće, uspavam Filipa, ali i muža, i gledam emisiju koju volim, ili čitam ili trčim uz emisije na radiju koje volim, ili da samo nepomično ležim i pijem kafu, dok se dete igra kockama na tepihu.

STAŠA: Blagoslovene kocke. I nalepnice! Nalepnice su meni obezbedile nekoliko prelepih sati mira i tišine… Ali, da, duga trčanja uz podkaste su suvo zlato i veoma jeftina terapija.

ANA: Otkrila sam doručak, koji sam ranije smandrljavala. Sad baš uživam. I da, moj ventil koji i ima i nema veze sa Filipom je da ga stavim u kolica i vozim dugo, dugo, kilometrima…

STAŠA: … Uuu, a tek duge vožnje autom tokom kojih Lucija spava čvršće i lepše nego u krevetu, a ja gledam kroz prozor u more i zamišljam da sam na snimanju ili probi…

ANA: …Volim da istražujem i guglujem mesta na koja ćemo tek da idemo nekad – Zelenortska Ostrva, na primer…

STAŠA: … Dugi, dugi Zoom sastanci sa saradnicima, koji su njima verovatno dosadni i naporni, a ja uživam u svakom minutu…

ANA: To baš ne zvuči kao odmor.

STAŠA: Ali me podseća da postojim i izvan konteksta majčinstva, pa mi pomaže da ostanem normalna. A to je, danas, čini se – najdragocenija moguća usluga.