Jutarnja muzička podloga u stanju je da utiče na celodnevnu radost svih nas koji volimo da pojačamo zvučnike ili slušalice prilikom odlaska na posao. U tom smislu, moram vas podsetiti na osnažujući hit za put do posla ‒ Od 9 do 5, svima nama omiljene Doli Parton. Povod da se vratim ovoj hitčini iz osamdesetih je adaptacija dela teksta pesme od strane same Doli, a povodom aktuelnog Superboula, velikog godišnjeg finala u američkom fudbalu.

Melodija i ritam su ostali isti, dok su stihovi u ključnim delovima promenjeni, te je i naslov pesme obrnut: Od 5 do 9. Pesma je naručena za reklamu kompanije Skverspejs (Squarespace) koja izrađuje veb-sajtove. Šta se desilo sa radnim statusom žena da bi, nakon četrdeset godina, Doli potpuno obrnula kazaljke na satu radnog dana zaposlene žene? Šta se desilo Doli, a šta feminizmu?

Originalna pesma, iako ima sjajan ritam za đuskanje, nije tek pesma za dobro jutro i brzu vožnju, ona je postala osnažujuća himna zaposlenih žena. Naslov pesme referiše na pokret Nacionalnog udruženja zaposlenih žena, koji je osnovan 1973. godine i posvećen unapređenju uslova rada žena, kao i obezbeđivanju rodne ravnopravnosti na radnom mestu. A onda se 1978. godine, u nameri da snimi film o zaposlenim ženama, Džejn Fonda uputila predstavnicama pokreta. Prilikom susreta u Klivlendu pitala ih je da li ikada maštaju o tome kako ubijaju svog šefa. Najpre stidljivo, a potom kao iz slavine, potekle su priče ugnjetavanih radnica, koje su postale podloga scenariju za film, u kojem uloge sekretarica igraju Džejn Fonda, Lili Tomlin i Doli Parton.

Pored Dolinog famoznog lupkanja noktima na početku naslovne pesme kojim imitira ritam kucanja na pisaćoj mašini i referena „Working 9 to 5, what a way to make a living…” (Raditi od devet do pet, kakav način da zarađuješ za život), neke od vas se sećaju i uvodne špice filma iz 1980. koja prati jutarnju rutinu žena prilikom odlaska na posao: od „tumble from the bed” do overe kartice prilikom ulaska u visoku staklenu zgradu. „Nakon što popiješ jutarnju šolju ambicije, na radnom mestu ostaješ samo lestvica na merdevinama svog šefa u igri bogatih muškaraca. I sve tvoje prijateljice su na tom istom brodu, koji će”, kako predviđa pesma, „jednog dana poneti neka drugačija plima, kada će sve ići vama u račun. Do tada, svoj radni dan provodiš gurajući novac u muški novčanik”.

Međutim, kakva je plima ponela ovaj brod u novoj verziji ženske udarničke pesme skrojene u reklamne svrhe? Promenjena strofa peva o tome da u današnje dinamično doba žena nakon redovnog radnog vremena radi „dodatni posao” koji postaje prilika za ostvarenje snova. Protagonistkinja reklamnog spota jarkih boja je Latinoamerikanka koja poletno pleše kreirajući svoj veb-sajt snova, i to u drugoj smeni svog radnog dana. „Ona postaje sama sebi šef, penjući se sada sopstvenim lestvicama ka ostvarenju svojih ambicija”, peva Doli istim žarom kao nekad.

Dakle, ništa se nije promenilo u muškom poslovnom svetu od 9 do 5, gde žena i dalje sastavlja kraj sa krajem ispunjavajući naredbe muškarca. Ali ovo je doba dodatne zarade i prostor osnaživanja se otvara nakon završetka radnog vremena. Iako ostaje za nagađanje da li je reč o dodatna četiri poslepodnevna sata do večere, ili je u pitanju totalna inverzija vremena iz originalne verzije, te su novi radni sati, zapravo, dugačka neprospavana noćna smena.

Gostujući kod Džimija Felona Doli Parton je izjavila da joj je bilo zabavno da svoju staru pesmu, koju su već mnogi upotrebili na razne načine, posveti mlađoj generaciji žena koja sve više razvija svoje dodatne poslove. I odista, ovo bi mogla biti osavremenjena verzija ženskog osnaživanja koja slavi ostvarenje snova i ambicija prema sopstvenim ženskim aršinima. Ipak, samo naizgled.

Već dan nakon emitovanja reklame na Superboulu, usledile su kritike feministkinja na račun novog teksta pesme, ali nikako na račun namera neprikosnovene Doli Parton. Čak i najoštrije kritike naglašavaju da je zvezda nemalu zaradu od reklame usmerila u filantropske svrhe. „Doli je sjajna, ali nova Superboul reklama pokazuje da živimo u distopiji. Dopisani refren predstavlja suludu ideologiju koju bi trebalo da prihvatimo kao „normalnost”, piše Njuzvik (Newsweek).

I odista, da li je u redu da slavimo to što je posao, čak i ako njime ostvarujemo svoje snove i ambicije, zauzeo prostor slobodnog i porodičnog vremena. Očigledno je da je doba sa ograničenim radnim vremom, od 9 do 5, kada je pojedincu ostajalo pola dana da odrema, posveti se porodici i gleda televiziju, postalo luksuz. Da li su danas rad nakon iscrpljujućeg radnog vremena, iako je taj rad ispunjavajući, te dodatna zarada uz redovnu platu, postali neophodnost da bi se obezbedio pristojan život?

Međutim, ono što je najviše zabrinulo feministkinje u novoj strofi pesme je zanemarivanje činjenice da su mnoge žene radnice, naročito ne-bele žene, tokom pandemije izgubile upravo svoje redovne poslove. O kakvom dodatnom poslu, o kakvoj dodatnoj zaradi, o kakvom ostvarenju ambicija i snova peva Doli kada mnoge žene nemaju nikakvu mogućnost da ostvare ni osnovnu zaradu za goli život. Urednica Njujork tajmsa Džesika Benet smatra da je američkoj ženi koja se suočava sa otkazima, nemilosrdnim ekonomskim izazovima i koja je iscrpljena dodatnim opterećenjima tokom pandemije, potrebna drugačija himna od ove sa Superboula. Izgleda da je u svetu zahvaćenom pandemijom sâm rad postao privilegija, a radnička klasa povlašćeni sloj. Kako god presudili, Doli Parton i svojom poslednjim nastupom potvrđuje da je i dalje autentična prizma posmatranja američkog društva.

Ono što se poklapa sa poetikom originalnog hita je to da je polemiku o ženskom radničkom položaju, o feminističkim snovima i ženskom osnaživanju pokrenula jedna pesma, ženska pesma, ovog puta na fudbalskom terenu. Premotajte pesmu na početak i naoštrite nokte za ritam koji ćete udariti novom danu.