Fade to Her je projekat koji je idejno nastajao dugo, a proteklih godinu dana razvijao se kroz SOFA program, tokom čega je lansiran sveden, dobro promišljen sajt (i dalje u nastajanju) sa idejom da bude platforma, podstrek i prostor za žene u svetskoj (a pre svega evropskoj) filmskoj industriji. Posebno zanimljivo je to što na ovom portalu ne postoji vrednosna distinkcija između žena koje su autorke, producentkinje, direktorke, selektorke, kritičarke, agentice – njihov ulog je jednako veliki, a uloga izuzetno značajna.

Tara Karajica, filmska kritičarka iz Beograda, zamislila je Fade to Her kao online portal koji bi sve ove žene unutar i iza filma, iz svih njegovih sektora, učinio vidljivijim, te u okviru kog bi se njihov rad prepoznao i istakao. Kao dugogodišnja saradnica u raznovrsnim publikacijama, na sajtovima i značajnim festivalima, Tara je pokrenula i dobro plasirani blog posvećen kratkometražnom filmu, Yellow Bread. Međutim, sa njom smo ovog puta razgovarali upravo o odluci da svoje postojeće resurse preusmeri na istraživanje pozicije žena u filmskoj industriji i nežnog, iako snažnog, širenja prostora tog delovanja. A možda ne bi bilo preterano reći i – proširenja područja borbe.

Među prvim rečenicama u opisu na sajtu stoji “What a time to be a woman!”. Po čemu je, za tebe lično, ovo vreme dobro i značajno vreme za žene, a koje društvene okolnosti na to dodatno ukazuju? (Ideološki, politički, kulturološki, pa i u filmskoj industriji) 

Kad sam pisala taj opis, u februaru, #metoo i time’s up su bili aktuelni i ukazivali na promene u drugim oblastima, ne samo u filmskoj industriji, ili barem na potencijal i želju za promene. U martu je bio Women’s March i to je samo još vise učvrstilo te pokrete i potvrdilo želju i potrebu za promenama. U audiovizuelnom sektoru, Savet Evrope je objavio preporuku za rodnu ravnopravnost još u septembru, dakle mnogo pre skandala sa Weinsteinom i već pomenutih pokreta. Možemo stoga da zaključimo kako smo bili svesni problema i ranije, dok je skandal bio samo okidač. Ta preporuka Saveta Evrope ukazuje na rodnu ravnopravnost i bori se za nju u audiovizuelnom sektoru, i to kampanjom pod nazivom 50/50 by 2020. Neke zemlje, poput Švedske, i ranije su tezile tom cilju, a moram da napomenem da su već negde pre 4-5 godina filmski radnici bili svesni da su promene potrebne; na festivalu u Sarajevu 2015. godine je potpisana deklaracija o rodnoj ravnopravnosti u filmu. Sve te akcije i pokreti ukazuju na važnost žena unutar filmske industrije i sveopštu svest o tome. Sa te strane je zaista pozitivno, značajno vreme za žene. Taj, u neku ruku novi talas feminizma, se bori protiv nesvesnih predrasuda i podseća nas na sposobnosti, snagu i prisustvo žena, ne samo u svetu filma već i u umetnosti, sportu ili politici; više ih primećujemo iako su oduvek bile tu, važne, jake i sposobne. Neverovatno je da se u 21. veku, a pogotovo u zapadnom delu sveta (pre svega Americi i Kanadi) dešava da je svetu potrebna neka vrsta reedukacije po tom pitanju i još jedan talas feminizma, samo da bi se setili da žene postoje. U svakom slučaju, svaka promena je pozitivna i divno je da možemo malo i mi da uživamo u njoj.

Projekat Fade to Her razvijala si, između ostalog, na SOFA radionici, sve većem i značajnijem programu svoje vrste, a čija se završnica odigrala u aprilu ove godine. Šta si naučila o njemu kroz rad sa drugima? Da li si se ugledala na neke slične i već postojeće prakse? 

Da nije bilo SOFE, mislim da možda ne bi bilo ni Fade to Her, ili ga makar bi ga bilo na tom nivou. Projekat je prolazio kroz bezbroj promena, “fine-tuninga” i zapravo bio pokrenut u rekordnom vremenu zahvaljujući tim istim promenama. Brojni mentori iz različitih sektora filmske industrije su mi pomogli da ga pokrenem – kroz razgovore, uz njihovu podršku i savete – i tu želim posebno da istaknem moju mentorku Francine Raveney iz Eurimages-a i Saveta Evrope, osnivača EWA mreže, čija stalna podrška mi vrlo znači. Najvažnija stvar koju sam naučila je da je projekat kao neka ćelija koja raste i stalno se transformiše, stoga zavisi od sreće, sposobnosti i okolnosti; osim toga, projekat uvek preraste inicijalnu ideju i ode daleko od nje; naučila sam i će se uvek menjati, te da uvek i treba da se menja.

Na kakve reakcije nailaziš od žena unutar industrije, kada objasniš da je tvoj projekat posvećen isključivo ženama? Možda postoji i neki uzbudljiv muški komentar koji si dobila.

Reakcije žena koje sam intervjuisala su bile vrlo pozitivne, komentari su bili entuzijastični i sve su vrlo rado pristajale na razgovor. Što se muških komentara tiče, neki žele da pišu za časopis, a neki osećaju diskriminaciju i ne žele da u potpunosti prihvate koncept iza Fade to Her; vrlo su uvređeni – a meni je to pomalo zabavno, moram da priznam.

Agnès Varda, belgijska rediteljka

Da li bi mogla ukratko da objasniš prednosti jednog preglednog mesta na kom su samo žene izdvojene? A možda i samu strukturu sajta, koja ne isključuje muške autore i njhove poglede na ženski svet? 

Časopis je posvećen isticanju uspešnih žena u svakom sektoru filmske industrije, od direktorki filmskih instituta ili festivala do selektorki; od rediteljki, snimateljki, montažerki do šminkerki i novih talenata iz celog sveta. Trenutno se svi žale da nema dovoljno žena iza kamere i to jeste istina, ali niko ne gleda oko sebe i ne primećuje ogroman broj uspešnih žena koje su već u svetu filma – to je razlog zbog kojeg sam pokrenula ovaj projekat.

Što se strukture sajta tiče, trenutno je podeljen u nekoliko kategorija: kritike filmova čije su rediteljke žene (kratki i dugometražni filmovi) ili filmova sa jakim ženama u glavnim ulogama, a tu su i intervjui sa ženama iz filmske industrije – premda će se ta konkretna struktura sajta uskoro promenuti. Trenutno sam na drugom delu SOFA radionice i radim na tim promenama, ali one nisu još uvek dovoljno razrađene pa ne mogu o njima detaljno da govorim. Časopis ne isključuje muške autore i njihove poglede na ženski svet, jer ne bi bilo fer ignorisati ih: njihova mišljenja su vrlo bitna i neki autori su ne samo vrlo talentovani već i izuzetno progresivni, što daje raznovrsnu i ravnopravnu dimenziju časopisu. Što se budućih inicijativa vezanih za časopis tiče, želim da kroz njega podučavam ženske filmske  kritičare kojih nažalost nema dovoljno, pogotovo u Srbiji, ali i u ostatku sveta, jer su i one vrlo važan deo današnje filmske industrije.

Šta misliš o izrazima “ženski” film i “žensko pismo”?

Izrazi “ženski film” ili “chick flick” su vrlo reduktivni. Ne razumem zašto se prave te distinkcije, a one ne ukazuju samo na filmove koje su režirale žene nego na sadržaj ili žanr, bez obzira na to ko je iz kamere. Mene zanima zašto se podrazumeva da žene ne mogu da naprave, napišu ili smisle neki film sa eksplozijama ili špijunima kad već muskarci mogu da prave romantične komedije koje se neupitno povezuju sa ženskom publikom, i za te projekte dobijaju novac, čak ponekad i nagrade. Na primer, Kathryn Bigelow pravi ratne filmove, a oni nisu okaratkerisani kao chick flick nego kao ozbiljna drama, ali se opet podvlači činjenica da je žena napravila taj film; Spielbergove filmove, sa druge strane, ne zovu “dude film” i ništa se tu ne dovodi u pitanje. U tom smislu te distinkcije ne bi trebalo da postoje jer su žene jednako sposobne kao i muškarci da naprave dobar film, bilo koji žanr da je u pitanju; taj binarni pogled na stvari treba promeniti. Mislim da su Amerikanci većinom krivi za te smerove, podele i distinkcije.

Koji su ti planovi za dalje – da širiš redakciju, da se širiš na drugi kontinent, na druge žene autore? 

Trenutno je projekat i dalje “work in progress”, ali definitivno ciljam na širu redakciju iz celog sveta, a očekuju me i promene koje sam ve pomenula. Trenutno mi je prioritet da definišem smer časopisa, nađem strateške, kreativne i finansijske partnere, da bih mogla da implementiram te promene i viziju koju imam. Nakon toga slede nove pobede u pravcu menjanja pogleda na poziciju žene u filmu.

Preporuči nam neki ženski film, najire shvaćen – bilo da je žena autor ili ne. 

Kao što rekoh malopre, ne volim mnogo termin “ženski film” ali nešto u tom smeru što bih preporučila je opus Nore Ephron, kao scenaristkinje i rediteljke. Mislim da se u njenim radovima krije vrlo pronjicljiv, pametan i osetljiv, ali takođe zabavan i pomalo ležeran pogled na svet, sa vrlo dubokim i razrađenim likovima. Nažalost, ti filmovi poput “When Harry Met Sally” ili “You’ve Got Mail” se svrstavaju u taj “omraženi” i površni romcom žanr (romanic comedy, prm. aut.) i niko ne gleda i ne želi da gleda dalje. Iako mi je “When Harry Met Sally” jedan od omiljenih filmova, moram da pomenem Quentina Tarantina i njegove žene, pogotovo u “Jackie Brown”, zatim filmove Richarda Linklatera koji mogu spadati u kategoriju “ženskog filma” kao što su svi njegovi “Before” filmovi, a tu su i današnje jake žene evropskog filma, kao što su Carla Simon (“Summer 1993”) i Laura Bispuri (“Vergine giurata”, “Figlia mia”) čije filmove obožavam. One su deo nove generacije genijalnih rediteljki koje imaju fantastične priče i fantastičan način na koji ih pričaju. Moram takođe da pomenem još četiri ženska talenta na koja treba obratiti pažnju u skorijoj budućnosti, jer njihovi debitantski filmovi tek dolaze: Farnoosh Samadi iz Irana, Antoneta Alamat-Kusijanović iz Hrvatske, Milica Tomović iz Srbije i Jacqueline Lentzou iz Grčke. Veliki sam fan njihovih kratkih filmova i jedva čekam da vidim sta će da urade u dugometražnom formatu. U najskorijem periodu dolazi takođe novi film francuske rediteljke Eve Husson “Les filles du soleil”, jedan od malobrojnih filmova režiranih od strane žene u glavnom takmičarskom programu ovogodišnjeg Kanskog festivala, i to je film kome se isto radujem.