Projekat i portal Šume i klime tima mladih iz organizacije Centar za Razvoj Neformalnog Obrazovanja Građana (CRNOG) osvojio je prvo mesto na European Youth Reward, a nedugo potom i prvo mesto na World Summit Award. Portal prikazuje mesta sa najboljim uslovima za pošumljivanje na teritoriji cele Srbije, a slična ideja se može primeniti širom planete. O ovom uspehu i daljim planovima, ali i drugim temama važnim za konkretne mere zaštite životne sredine, razgovaramo sa Tijanom Ležaić, koordinatorkom projekta Šume i klime.

Ovih dana tvoj tim i ti idete za Beč da primite nagradu za projekat Šume i klime. Hajde da krenemo od toga! U čemu se sastoji projekat? Koja je njegova glavna ideja?

U Centru za Razvoj Neformalnog Obrazovanja Građana (CRNOG) smo već dve-tri godine usmereni na pitanje zaštite životne sredine. Na projektu Šume i klima radimo kao tim već dve godine, i eto, sad je prepoznat i na evropskom i na svetskom nivou. Glavni rezultat koji za sada postoji jeste portal sumeiklima.org. Kad se ode na portal, otvori se mapa na kojoj postoje četiri boje. Ona najzelenija boja nam govori o tome da je tu najpogodnije za pošumljavanje. Portal je odrađen za teritoriju cele Srbije. Iza njega stoji naše istraživanje gde smo gledali mnogo faktora – zemljište, klimu sadašnju i buduću, koliko su blizu neki vodni resursi, potom nagib terena, nadmorsku visinu… dakle, mnogo tih fizičko-geografskih faktora, i kad smo istražili koliko je svaki od njih bitan za šume, napravili smo i primenili jedan algoritam i dobili smo rezultate gde je najpogodnije pošumiti.

Portal je deo Izazova otvorenih podataka gde je naš predlog pobedio pa smo dobili finansijsku podršku da ga realizujemo. Izazov je raspisao UNDP, kancelarija u Srbiji, i oni su nam omogućili da tu ideju razvijemo. Prethodna faza projekta je bila podržana od Ministarstva zaštite životne sredine i tada smo radili taj neki prvobitni algoritam i primenili ga na opštinu Bor, to je bio početak. Vremenom smo učestvovali na nekoliko akcelelator programa gde pokušavamo da smislimo kako da ta ideja postane samoodrživa, da ne moramo više da zavisimo od projekata i da imamo svoje izvore finansiranja. Prvobitna ideja je bila da radimo prostorne analize u sektoru šumarstva i u sektoru poljoprivrede koje bi neko bio spreman da plati. Pre svega, tu mislim na velike farmere, na velike zemljoposednike, koji bi svoju  parcelu želeli da posmatraju i kroz satelitske podatke ili podatke prikupljene dronom, pa da se prepozna sušenje vegetacije u toj fazi u kojoj još uvek može da se odreaguje. Sad smo se malo od te ideje udaljili i radimo na nekoj organizaciji team buildinga gde bismo za kompanije organizovali eco-friendly team buildinge, gde bismo deo tih sredstava usmeravali na šume, pošumljavanje i dalji razvoj portala…

Pored toga, portal nudi mogućnost da, ako je neko posadio drvo, označi lokaciju na kojoj je sadio i tu postoji ideja da, ako portal dovoljno naraste, mi dođemo do mogućnosti da nagradimo one koji najviše sade. Portal je tek u razvoju, istraživanje pokriva tek tri vrste, ali sve zavisi od finansijskih mogućnosti.

Kako su se dalje odvijale stvari sa projektom posle? Gde ste sada?

Isprva, naišli smo na javni poziv za digitalne inovacije koje doprinose razvoju društva i, između ostalog, tu je prepoznata kategorija planet friendly i mi smo poslali našu aplikaciju. Radilo se o konkursu za European Youth Award. Prvo smo prošli kroz niz tih selekcija i žiriranja, pa nam je javljeno da smo ušli u uži izbor, da bi nam u avgustu-septembru samo javili da smo osvojili prvo mesto u toj kategoriji. Otišli smo u Grac, primili nagradu, prezentovali našu ideju… Sa tog evropskog nivoa smo automatski ušli u selekciju za svetski nivo, i opet nam je stigao mejl da smo ušli u uži izbor, prošlo je još malo, i dobili smo nagradu za prvo mesto na World Summit Award. Uskoro idemo u Beč da primimo tu nagradu, premda sad nije za životnu sredinu već su nas prepoznali kao kategoriju mladih inovatora. Većina tima svakako jeste ispod trideset godina jer to su mahom studenti sa Geografskog fakulteta koji su najviše radili u tom istraživačkom delu projekta… To je dobra strana toga što radim u nastavi i onda sam na izvoru tih mladih ljudi koji su talentovani i koji mogu nešto da postignu, koje mogu motivisati (mada su često i sami motivisani), i tako se skupi ekipa koja može zaista da uradi nešto.

Pored Šuma i klime, na koje se još načine baviš zaštitom životne sredine?

Volim da kažem da sam zaljubljena u svoju struku, i ta ljubav se desila upravo na fakultetu, kroz učenje o toj oblasti, o neophodnosti delovanja i unapređenja životne sredine. Imala sam tu ludačku sreću da to što sam izabrala mi se kasnije mnogo svidi. U tome nalazim i neku svrhu ličnog postojanja, jer šta god da radiš u životu, ako radiš na zaštiti životne sredine – ti imaš cilj, kojeg verovatno tokom života nećeš ni moći da ostvariš, ali onda imaš razlog da postojiš, da budeš srećan, da ustaješ ujutru, da ideš da radiš, prosto, kad imaš cilj, znaš šta moraš da radiš da bi ga ostvario.

Najvažnije stvari koje radim jesu sa studentima. Četiri godine sam demonstrator u nastavi na Geografskom fakultetu i tu sam radila ukupno na devet različitih predmeta, a trenutno radim na šest. Velika je odgovornost kada držiš čas i kada te sluša trideset, četrdeset, pedeset mladih ljudi, velika je odgovornost koju ti poruku šalješ. Moj cilj kroz sve te predmete je da njih naučim, naravno – šta je cilj samog predmeta, ali i da ih osvestim o tome kako treba da doživljavaju životnu sredinu, a posle i kako da je štite i unapređuju. Pored toga sam i na doktorskim studijama. U početku sam želela da se bavim upravljanjem otpadom, ali su me projekti u nevladinom sektoru i fakultet više usmerili ka prostoru, šumama, klimatskim promenama… I rizici me kao takvi privlače, poput nepogoda u životnoj sredini.

Rad u nevladinom sektoru je isto značajan segment u mom životu, mnogo vremena posvećujem tome. To je počelo na drugoj godini studija kada sam se prijavila da volontiram na Green festu. To je moje prvo iskustvo u NVO što me kasnije vodi u održavanje radionica gde sam radila na podizanju ekološke svesti kod srednjoškolaca, tu sam negde i prepoznala da volim da radim sa mladim ljudima. Problem su, naravno, finansije. Sve se još uvek dosta radi na nivou volontiranja i energiji mladih entuzijasta, ali nažalost, ukoliko želimo da to bude nešto što će trajati godinama ili decenijama, mora da se nađe način da budu plaćeni i volonteri i ostali ljudi koji rade. Ovako samo volonterski, to može da traje neko vreme, ali ne dugo, i to mi je generalni zaključak iz iskustva rada u nevladinom sektoru. Sve te ideje koje smo razvijali su bile odlične, kao i te radionice u srednjim školama, ali džabe kad to traje godinu dana koliko traje projekat. Mora da postoji neki kontinuitet.

Šta misliš da je odgovornost države koja upravo ima infrastrukturni kapacitet za kontinuitet?

Ono što je dobro je da je u gimnazijama uveden predmet, mada kao izborni, obrazovanje za održivi razvoj, gde bi deca trebalo da u kontinuitetu, ako se ne varam – prve dve godine, uče o svemu tome. To je dobar korak. Da bi, s druge strane, nevladin sektor ovde morao da bude jači, morao bi definitivno, jer on je neko ko mora da nosi te vannastavne aktivnosti, za koje bi idealno bilo da budu u prirodi gde bi se širila ekološka svest ali da deca to ne doživljavaju kao neku obavezu ili da bi dobila neku ocenu. Zašto ne postoje ekološke ekskurzije? Hajde da vodimo decu po nacionalnim parkovima, po zaštićenim područjima… Pritom da im objasnimo kako oni tamo treba da se ponašaju, gde smeju da idu, gde moraju da idu u pratnji upravljača. Tako bi nekako to moglo da se organizuje, kroz kooperaciju vladinog i nevladinog sektora, a nevladinom sektoru jeste najbolje kada ima tu institucionalnu podršku od nekog tela, bilo na nacionalnom ili međunarodnom nivou. Ono što je dobro trenutno je da postoji mnogo programa koji podržavaju zelene standarde, ali ta ideja mora da bude takva da može u jednom trenutku da postane samoodrživa. Već ima takvih firmi koje su počele uz pomoćna sredstva ali sad rade samostalno, a pritom doprinose zaštiti životne sredine i borbi protiv klimatskih promena.

Vidiš li neku specifičnu interdisciplinarnu sferu između zaštite životne sredine i drugih društvenih pitanja, poput feminizma, mladih ljudi, drugih socijalno osetljivijih grupa koje su više oštećene posledicama klimatskih promena?

Klimatskim promenama i treba da se bave mladi, mada ponavljam, donosioci odluka su tu ključni. Klimatske promene se sad dešavaju – dok „mladi“ postanu donosioci odluka, već će biti kasno. Interesantna je činjenica, mada sam do ovih podataka došla u medijima, a ne iz naučnih istraživanja – poplave 2014. su jedan ekstreman događaj do čijih razmera su najverovatnije dovele klimatske promene, promene stanja atmosfere, itd. U medijima je, dakle, objavljeno da je 57 ljudi umrlo zbog poplava, a žrtve su uglavnom bili ljudi stariji od 60 godina. U tom smislu, i stariji ljudi su posebno ugrožena kategorija, pogotovo u tim vanrednim situacijama. Žene su ponovo ugroženije, pogotovo kada se uzmu primeri iz ekstremnijih područja kao što subsaharska Afrika, recimo. Tamo je na ženi da obezbedi vodu za domaćinstvo, muž obezbeđuje neki novac itd, ali su žene te koje najčešće obezbeđuju vodu  i onda im se svašta dešava na putu do vode, potom povlače i decu da im pomognu u nalaženju vode, pa deca prekidaju školovanje, i tako opet stižemo do mladih, još gore, do dece! Tako da, celokupno, klimatske promene različito pogađaju različite grupe i nažalost, mislim da će klimatske promene prvo ugroziti siromašne… Nažalost, tek kad dotaknu bogatije će se, možda, te akcije brže sprovoditi…

Ono što mene isto negde brine u tim različitim klimatskim scenarijima je da nisam sigurna kakav ćemo status mi imati. Jer mi ćemo biti stari krajem ovog veka ili malo ranije, a tada će već klima biti toliko promenjena da će neke ektremne pojave biti mnogo učestalije… Možda se poplave ovih razmera neće dešavati jednom u deceniji ili ređe, već dva tri puta u deceniji… Šta će nam biti sa poljoprivredom? Da li će nastupiti neka glad? Da li će mlađi u još većoj meri da odlaze u povoljnije regione? Dakle, da, razne grupe su različito ugrožene, ali smo svakako svi ugroženi.

Šta bi ti imala da poručiš svima nama?

Prestani da pušiš, baci tu slamčicu… (Smeh) Svakako treba da pokušavamo da donosimo što savesnije odluke u životu. Mi kao pojedinci velike stvari sami da promenimo – ne možemo. Ali sa druge strane, da svaka ta mala sitnica utiče na poboljšanje – utiče. Dakle, treba da se trudimo da se odreknemo stvari koje nam nisu nužno potrebne, kao što je, na primer, ta čuvena slamčica… Da koristimo telefone dok su funkcionalni… Da biramo proizvode koji su bolji za životnu sredinu. Problem u svemu je, naravno, što često zelene ideje ne mogu da budu konkurentne na tržištu, jer je infrastruktura, pogotovo u energetici, sistemski prilagođena fosilnim gorivima. Celu infrastrukturu zameniti podrazumeva velika ulaganja i tu donosioci odluka moraju da budu spremni da je zamene, kao što i kompanije, koje su sada zasnovane na fosilnim gorivima, treba da razvijaju svoje strategije preusmeravanja na čistu energiju i da postanu lobisti za čistu energiju, a ne, kao što su sada, lobisti za fosilna goriva.

Postoji, naravno, i tzv. green washing. Nažalost, neke kompanije to praktikuju, predstavljajući se kao da rade nešto što je dobro za životnu sredinu a da je u stvari to samo marketinški trik – bilo tako što njihova zelena ideja zapravo nije dobra za životnu sredinu ili lažno se predstavljajući da rade nešto što zapravo ne rade. Primer tu može biti ako se postave negde kontejneri za reciklažu, u nekom restoranu ili slično, mi recikliramo papir, plastiku, a oni zapravo na kraju radnog vremena sve to lepo zajedno odvezu na deponiju. To može da funkcioniše i na nivou državne politike, mada se ne osećam dovoljno kompetentno da govorim o tome u kontekstu Srbije. Neki zakoni su doneti, međutim, ljudski resursi koji se bave zaštitom životne sredine bi trebalo da budu mnogo veći, poput terenskih inspektora, itd.

Jako je, dakle, kompleksno pitanje šta mi svi možemo da uradimo. Bitno je sve! Svaki, i mali detalj, doprinosi… Ali da bi se stvarno unapredila životna sredina, to mora sistemski da se rešava.