Jedan od obaveznih članaka na svakom sajtu ili aplikaciji koji se bave odgajanjem beba i male dece jeste onaj na temu putovanja sa bebom. Tu ima svega, od praktičnih saveta za običnu dužu šetnju, pa sve do proverenih taktika za međuokeanska putovanja. Tako koncizno nabrojani i poređani, ovi saveti deluju jednostavno i veoma primenljivo, prosto da čovek poželi da putuje svuda sa bebom, čak iako nema bebu! Ipak, kao što su to Ana i Staša saznale iz prve ruke ovog leta, jedno je teorija, a praksa nešto sasvim, sasvim drugo.

O prvim izlascima

ANA: Pošto su obe naše bebe rođene u doba lepog vremena, dakle jun i jul, odmah su mogle napolje. Gde ste vi išli prvo i kako vam generalno idu izlasci?

STAŠA: Beba je mogla napolje čim je izašla iz porodilišta, ali ja nisam! Moja prestravljenost od svega što bi moglo da se desi u jednoj bezazlenoj šetnji je bila beskonačna, iako uglavnom neopravdana. Ipak, kada smo se na to odvažili neke dve nedelje nakon dolaska kući – preterala sam. Otišli smo sa porodičnim prijateljem u šetnju dugu dva sata duž obale Herceg Novog, pa je povratak bio neprijatan i za bebu koja zahtevala da bude nošena i dojena tokom celog povratka kući, a i za mamu koja se još uvek oporavljala od carskog reza i gegala brzinom ranjene morske zvezde. Tad sam naučila šta znači izraz “štedeti sebe”.

ANA: Mi imamo baštu, pa nam je prvi izlazak bio do bakinog cveća. A onda smo se odvažili i otišli od Zvezdare do Dorćola na jedan dečiji rođendan. Tada je Filip imao oko dva meseca i bio je baš dobar, nije plakao i pustio je mamu i tatu da lepo jedu i ćaskaju sa prijateljima. Zanimljivo je što smo do tamo, na zgražavanje mnogih došli gradskim prevozom. Imam sreću da nekoliko prevoza ima nizak pod, pa može lako da se uđe sa kolicima. Ako nije gužva, lepo se smestimo u prostor predviđen za kolica, a ako jeste gužva, odmah se svi pomere da prođemo. Sa strane moj koncept roditeljstva izgleda malo gerilski, ali beba se do sada jednako vozila i kolima i taksijem i gradskim prevozom. Iako najviše idemo peške, što je dobro i za moju formu i liniju. Guraš dvadeset kila uzbrdo, gde ćeš bolji trening!

STAŠA: Tako sam se i ja uzdala u šetnje kao izvor instant fitnes rezultata, ali se Lucija nikako ne slaže sa tom mojom taktikom jer su njoj veoma duga šipčenja beskonačno dosadna i brzo se pobuni, pa traži da je nosim. E sad, to nošenje deteta jeste efikasna potrošnja kalorija, ali nije najbolja stvar za moja odavno načeta leđa. Kuda sve vodiš Filipa, kad izađete?

ANA: Od početka ga vodim svuda, i na pijacu i na sedeljke, jer sam primetila da mu se dopada, da voli da komunicira sa ljudima, doživljava razna nova iskustva, a i meni je na oku. Dešavalo se da se u gostima ili u kolicima u šetnji uspava. To je situacija – i jare i pare. Naravno, što je bivao veći, više sam se opuštala i počela da izlazim sama, i sve duže, znajući da je u dobrim rukama. Ali volim da izlazimo zajedno, on je dobar saveznik, čak i kada sa mamom juri kroz letnji pljusak. On mi pomogne, ne plače, nego se smeje, jer mu je zabavno to iznenadno dešavanje. Možda je shvatio ono što sam i ja rano provalila – ako budem dobra, vodiće me svuda.

STAŠA: Filip je oduvek bio dobrica. Ova moja svojeglava grofica ima svoj raspored i ako ga mnogo poremetim, osvetiće mi se prvom prilikom. Ipak, čini se da voli da joj dođu gosti više nego da sama ide u goste. Odlična je domaćica na kućnim proslavama, druži se sa svima i veoma je vedra. Sve može, samo da je ne teram da ide nekud, ako ne mora. To joj je na tatu.

O putešestvijima

STAŠA: I ti i ja sada već imamo nekoliko putovanja sa bebama iza sebe. Šta ti je bilo najteže u pripremi?

ANA: Mi smo pre odlaska na more imali test putovanje na Zlatibor, jer je relativno blizu. Najteže je odagnati tremu i strah i jednostavo se pustiti. Ja obožavam putovanja, ali iz nekog razloga uvek imam blagu anksioznost pred put. Zato sam mislila da ću na prvo putovanje sa bebom krenuti duplo anksioznija, ali izgleda da mi je ta odgovornost prema njemu pomogla da se uravnotežim. Kao i moja mama mislim da bi najbolje bilo da na putovanje ne moraš da nosiš ništa i da sve kupiš tamo negde.

STAŠA: Mene je trema uništila pred prvo putovanje avionom sa bebom kada je imala 4 meseca, a tada stvarno nisam imala oko čega da brinem. Oba puta, i tamo i nazad, stavila bih je kod kuće u maramu za bebe i ona bi prespavala ceo put, maltene do odredišta. Kada sam nedavno putovala sa njom kao velikom bebom od punih 10 meseci, vrlo ambiciozno sam rešila da će osmočasovni put kolima od Crne Gore, preko Bosne, pa do Beograda proći bez greške. Kako sam se samo prevarila. Prvo sam ja povraćala zbog krivina, pa je beba povraćala zato što sam ja povraćala, pa je kukala jer joj je bilo dosadno, pa je kukala jer je htela da šeta, a ne da sedi u auto-sedištu, pa je kukala jer joj nisam dala da izađe kroz prozor. A mogli smo lepo avionom. Lekcija naučena!

ANA: Naučila si kako da je zabaviš?

STAŠA: Ne, to je posle nekoliko časova vožnje potpuno nemoguća misija, naročito zato što je još uvek premala da bi gledala gomilu crtaća na telefonu. Naučila sam, prosto, da je avion (ako se ima uslova, naravno) uvek superiorna opcija.

ANA: Koliko su mi samo puta moji pričali kako sam na svom prvom letu od Beograda do Tivta kada sam imala osam meseci pravila haos. A svi su se trudili da me zabave, stjuardese su obletale oko mene. Ali nije pomoglo, neutešno sam plakala sve vreme. Ne zato što sada imam dete i znam koliko može da te uznemiri kada na stišnjenom prostoru, kao što je avion, beba počne da plače, ali nikad mi nisu smetale bebe koje plaču na letu. I nisu mi smetali ni psi ni mačke. Ili mladi koji se ljube u autobusu. Izgleda da sam baš tolerantna.

STAŠA: A je l’ Fića isto tolerantan?

ANA: Kada smo nedavno leteli za Tursku na more, bebu sam smirila sisanjem. Zaspao je i spavao ceo let, u oba pravca, dok su druge bebe urlale. Ali te bebe su bile mirne na aerodromu, a Filip je pravio belaj, jer je hteo da hoda, jurca, ide niz i uz stepenice. U našem slučaju, pošto je dete tvrdoglavo, postoji samo jedno pravilo – pustiš ga da radi kako je zamislio, jer ćeš u protivnom napraviti veću nervozu. Možda je baš zbog tog jurcanja kasnije tako lepo zaspao.

O promeni sredine

STAŠA: E, a kad stignu na odredište, tu tek počinje žurka. Je l’ i tvoje dete sprovodi štrajk glađu svaki put kad mu poremetiš njegov mali feng šui?

ANA: On, koji je već počeo lepo da jede ručak sa nama, prestao je da jede. Naravno da sam se zabrinula, iako sam čitala da to može da se desi. Turska je vlažnija, toplije je, bebi se zbog putovanja razbio beogradski ritam, rastu mu zubi. Sve se to skupilo i onda je potpuno logično što nije hteo da jede ništa teško, čak ni predivne turske kolače, već isključivo šljive i breskve. Šalim se da je ovo moje dete već pobornik zdravog života, jer mnogo voli voće. Malo je promenio i ritam spavanja. Treba reći to roditeljima, da se ne brinu, ako dete slučajno obrne sve na moru.

STAŠA: Jeste, stalno nam trube o faktorima krema za sunčanje, o opremi za plažu i potencijalnim alergijama, a niko ne pominje da će dete prosto prestati da jede i spava.

ANA: Mislim da na promenu utiče i šaltanje sa smoga na jodirani vazduh, ali i ritam roditelja, koji sada nisu užurbani, već relaksirani. Kad malo razmislim, potpuno je logično da bebe reaguju na promenu sredine – kod kuće si, zaspiš, ubace te u avion, probudiš se na nekom potpuno drugom mestu. Sumanuto!

STAŠA: Složićemo se da bebe nisu fanovi teleporta. A ko da ih krivi?

ANA: A kako je kad beba živi na moru? I to leti?

STAŠA: Nedavno me je jedna internet-poznanica, inače i sama novopečena majka, pitala da joj objasnim kako da se ponaša sa nehodajućom bebom na plaži. Iskreno, nisam znala šta da joj kažem, jer evo jul se približava kraju – a ja Luciju još nisam odvela na brčkanje u moru. Šta je razlog tome? S jedne strane, znaš da će to more biti tu i kad se vrućine malo smanje, a more dodatno smlači. Znaš da će biti tu i kad gužve prestanu. A, opet, čini mi se kao da sam opet pomalo anksiozna, na isti način kao i pre skoro godinu dana kada je trebalo da je izvedem u prvu šetnju. Izgleda da ti strahovi nikada ne nestaju, samo menjaju povode. No, dobro, sreća pa more, za sad, ne ide nikud.