Kada su nacističke vođe želele da stvore čistu arijevsku naciju, istrebljavale su sve koji nisu zdravi, pravi i rasno podobni. Svet je krenuo naopačke i desila se najveća tragedija 20. veka. Nakon objave statistike o selektivnim abortusima u Crnoj Gori i proceni da „nedostaje“ približno 3000 ženske dece, možemo li predvideti kakvo nas doba očekuje, odnosno u kakvom to društvu živimo već vekovima? Možda je moral „čojstva i junaštva“ odvajkada bio surov, ali sigurno je da u 21. veku njegovi razlozi više ne bi trebalo da važe. Dokumentarni film Neželjene ćerke Crne Gore autorke Ive Parađanin prikazuje nam svedočenja majki, lekara, aktivistkinja sa terena o sistemskom podržavanju abortusa prema kriterijumu pola i potcrtava tragičnost ovog mentalitetskog anahronizma. Film je izazvao brojne reakcije kada je proletos, u VICE produkciji, premijerno prikazan. Predstavljen je i na nekoliko festivala ovog leta, a mi smo se srele sa autorkom Ivom Parađanin, koja se odvažila da istraži ovu i dalje tabu temu koja život znači.
Iva je mlada novinarka kojoj su izazov upravo priče i teme koje se tiču žena, a na čijem se položaju i pravima, naše društvo tradicionalno spotiče.

Da li si Crnogorka? Ako nisi, koje su bile ili jesu tvoje predrasude o Crnoj Gori?

Nisam Crnogorka, ali u široj familiji ima onih koji su iz Crne Gore i imam nekoliko prijatelja na osnovu čijih priča sam kreirala neku sliku o Crnoj Gori. Sa crnogorskim mentalitetom sam se susretala prilikom odlazaka na more i odatle sam vukla uglavnom pozitivne i šaljive utiske. Pre odlaska u Podgoricu i na sever Crne Gore nisam stekla imala direktan uvid u taj zakoreli patrijarhat koji je doveo do strašnih posledica, među kojima su i selektivni abortusi.

Šta te je odvelo u ovo istraživanje?

Pre nego što sam se upustila u snimanje filma sa rediteljkom Mašom Nešković, na internetu sam pročitala vest o sve većem disbalansu između muške i ženske dece. Iskreno, pre te informacije nisam ni pretpostavaljala da se nešto poput abortusa deteta zbog pola dešava na ovim prostorima. Znala sam da se sa tim problemom susreću Kina i Indija, te me je informacija prestrašila, ali i iznerviralo me je to što na nju niko nije reagavao. Vest se šerovala nekoliko dana i to je bilo to. Tada sam osetila potrebu da odreagujem. Pojava selektivnog abortusa je, kao i visoka stopa nasilja nad ženama, jedan od najstrašnijih produkata patrijarhata u kome živimo i protiv njega se može boriti isključivo edukacijom i širenjem svesti o tome. Mislim da dokumentarni film može da bude vrlo jako i važno medijsko sredstvo, pa sam rešila da se na taj način posvetim, pa i suprotstavim, ovom problemu.

Nakon brojnih susreta, intenzivnih razgovora i istraživanja na terenu, od Podgorice do Berana i Bijelog Polja, šta si naučila od žena, ćerki Crne Gore?

Tokom boravka u Crnoj Gori upoznala sam žene različite starosne dobi, iz različitih gradova, koje su preživljavale različite situacije. Ono što im je svima zajedničko jesu hrabrost i spremnost da se bore za promenu vlastitog položaja. Većina žena koje sam srela duboko je uronjena u utvrđeni način života, pritisnuta sa svih strana do te mere da nije u mogućnosti da donosi odluke čak ni o svom životu, o svom telu. Ali svojim svedočenjima i pričama pokazale su mi koliko su hrabre i koliko su svesne problema društva u kojem žive. Mnoge od sagovornica nisu stale pred kameru, zbog straha od osude od strane porodice i male sredine. Ipak, njihove priče su mi bile i te kako vredne u istraživanju. Jedna od najinspirativnijih sagovornica svakako mi je bila Maja Raičević, direktorka Centra za ženska prava u Crnoj Gori. Ova organizacija je pokrenula kampanju Neželjena, koja je izazvala brojne reakcije i doprinela osvešćavanju stanovnika Crne Gore. Njeni entuzijazam, energija, efikasnost i rešenost su me snažno inspirisali.

Razgovor sa devojkama u kafani veoma je intenzivan, njime vlada jaka energija. Šta je izazov mladim Crnogorkama danas?

To je sigurno jedan od najkvalitetnijih razgovara koje sam vodila ikada! One su mlade žene različitih profesija koje su na istoj misiji – da promene društvo u kojem žive. Iako se nismo poznavale pre snimanja, nas četiri smo provele više od tri sata u toj kafani vodeći intenzivnu diskusiju. Pričale smo o sličnostima srpskog i crnogorskog društva i našim mini borbama koje svakodnevno vodimo. Bilo mi je važno da u filmu prikažem mlade žene koje su odrastale u Crnoj Gori, ali isto tako mi je bilo važno da, iako nam je tema mračna i teška, nagovestim neko rešenje. A to su bile one. Iako su sve u nekom trenutku živele u inostranstvu, vratile su se u Crnu Goru i svojim naporima i aktivizmom pokušavaju da od nje naprave bolju sredinu za život i rad žena, koji se tamo, kao i u Srbiji, često diskredituje. Jedino mi je žao što je, zbog minutaže, samo majušni deo tog dragocenog razgovora ostao u finalnoj verziji filma.

Kakve su reakcije na film? Koji je tebi izazov ovaj proces probudio?

Film je izazvao brojne reakcije i produbio diskusiju. Emitovan je na dva festivala ove godine, a do mene su stigli brojni komentari, među kojima i oni da selektivni abortusi nisu samo problem u Crnoj Gori, već i u čitavom regionu. Javile su mi se žene iz Bosne, sa Kosova, koje su mi ispričale da se tamo dešavaju iste stvari iz istih razloga. Film je prikazan na filmskom festivalu u Podgorici, što mislim da je od posebnog značaja, jer je na kraju i cilj bio da ljudi koji tamo žive postanu svesni problema i tog kulta sina koji, apsurdno, vlada i u 21. veku. Shvatila sam koliko je dokumentarac jako oružje i koliko je jak njegov krug delovanja i mnogo sam srećna što sam uspela da ispričam jednu važnu priču, koja nije samo priča o selektivnim abortusima, već univerzalna priča o viševekovnoj diskriminaciji žena na ovim prostorima, koja mora da se okonča. Mislim da su dokumentarci u današnje vreme postali relevantna forma protesta, svojevrsnog megafona koji priča priče koje se, golim okom i uhom, nedovoljno čuju i vide.

Pogledajte film Neželjene ćerke Crne Gore na linku VICE Srbija