“Furam feminizam” je knjiga koja je potekla iz Sarajeva, a potpisuju je dve autorke: Lamija Begagić, spisateljica, i Marina Veličković, pravnica. Tokom godine, na srpskom tržištu se pojavio ovaj uzbudljiv dnevnik za devojčice, a što da ne – i za dečake; duhovit sadržaj prilagodila je našim tinejdžerima Ana Grmuša Pejović, a objavio ga je Kreativni centar. Za feminizam i kafu nikada nije prerano, te smo sa Lamijom jednog jutra razgovarali upravo o edukativnim praksama koje inicira i u kojima učestvuje, te formalnim i neformalnim načinima da se deca podstaknu na razmišljanje o rodnim temama. Važno je istaći i da se obe autorke nalaze u redakciji časopisa za feminističku teoriju i umetnost – Bona, kreativnog regionalnog/digitalnog prostora za ženska i društvena pitanja.

U odnosu na društveno okruženje u kojem stvaraš i živiš, ali i u odnosu na istorijski trenutak, šta za tebe predstavlja sintagma ženska književnost? Kako se osećaš ako si najavljena kao ženski pisac?

Budući da sam studirala na jednom veoma starom i konzervativnom programu na Univerzitetu u Sarajevu, na odsjeku koji se danas zove Književnosti naroda Bosne i Hercegovine (nekadašnja je to katedra za jugoslovensku književnost), vrlo sam rano razvila prezir prema svakoj gruboj kanonizaciji. Razlozi su prosti, tokom sve četiri godine studija, sva su se djela, autori i pokoja autorica smještali u kutijice sa nacionalnim predznacima. Dolazilo bi, naravno, i do sasvim besmislenih situacija – Andrićeve rane romane i poeziju smo, recimo, izučavali u okviru hrvatske književnosti, dočim smo romane i priče radili na srpskoj književnosti, na drugoj katedri sa drugim profesorima. Problem bi nastajao sa svim piscima i spisateljicama koje nije moguće nacionalno kanonizovati, pa bi takvi bili trn u oku većini naših univerzitetskih profesora.

Ženska književnost, ako se ona tumači kao zbir dijela napisanih ženskim autorskim perom, stilom i formom, izvedbom i poetikom, raznolika je i varira od površne do izvrsne. Ne možemo govoriti o istim narativima, stilovima, motivima, ali možemo o ženskom iskustvu kao dodirnoj tački raznolikih djela različitih spisateljica. A ono je uvijek otklon normi i standardu (nećete čuti za kategoriju muške književnosti ni na kojoj katedri svijeta) pa se iz konteksta margine, o odnosu roda i književnosti još kako treba govoriti svugdje, a naročito na univerzitetima.

U vezi sa tim kategorizacijama mora biti najneprijatnije što one dolaze izvan autora; najčešće su čin onoga ko konzumira, ne onoga koji stvara. Pa ipak, ženska književnost se tretira kao pozitivna diskriminicija, budući da se ženama najednom daje više prostora u medijima ili izdavaštvu. Odakle potiče dogmatizacija za kategorizovanjem i ovim bipolarnim sistemom?

Rodno u književnosti i obrazovanju je nepresušni izvor inspiracije, nešto o čemu često govorim, što imam potrebu objašnjavati i sebi i drugima. Naročito mi je važno pitanje odnosa moći i diskriminacije po osnovu roda propitivati od početaka: s najmlađima, kroz rad s djecom, uređivanje časopisa za djecu, koautorski rad na udžbenicima i čitankama, te kao članica redakcije magazine za pravednije obrazovanje Školegijum. U analizama koje sam radila za navedeni časopis, bavila sam se slikom žene u udžbenicima Moje okoline i čitankama za niže razrede osnovne škole.

Djeci imam potrebu često da objašnjavam, i kad radimo radionice “Furam feminizam” – da im pokažem plakate po učionicama i da ih pitam zašto nema naučnica i književnica. Pokušavamo da razgovaramo zašto je to tako – zašto nemaju tolike šanse i mogućnosti, imaju li i jesu li imale pristup obrazovanju, šta je patrijarhat i kako se svakodnevno protiv njega boriti…

Reci nam nešto više o tvojoj edukativnoj praksi – od čega se ona sve sastoji? Ukoliko sam dobro razumela, već neko vreme pravite radionice Furam feminizam, a knjiga se pojavila nekim logičnim sledom okolnosti. Kako je došla ideja da – od radionica koje su već pomenute – napravite knjigu?

Ideja se javila na jednom malom festivalu u BiH gdje smo došli kao redakcija Školegijuma i održali nekoliko radionica namijenjenih nastavnicama i nastavnicima, kao i đacima. Radionica koju sam ja vodila radno se zvala „Feminizam za početnice“ – blok od dva školska časa, za djevojčice od 10 do 14 godina.

Bile su jako radoznale i iznosile sjajne ideje, mada su, naravno, na samom početku imale otpor da o tim stvarima govore ispred te svete zelene table. Ta je radionica bila klica našeg priručnika kojeg sam radila skupa sa kolegicom Marinom Veličković koja se bavi u mnogo čemu sličnim i u mnogo čemu različitim stvarima. Ona je po profesiji pravnica, trenutno na Cambridgeu radi doktorat iz međunarodnog prava. Predmet užeg stručnog interesa su joj ženska reproduktivna prava. Pored toga je mlada feministica četvrtog talasa, autorica je stranice Krajnje neuračunljive i upravo zahvaljujući tom iskustvu ima perspektive koje ja nemam. Zato smo se u radu i stvaranju i rađanju naše Likice, junakinje priručnika Furam feminizam, trinaestogodišnje djevojčice, nas dvije autorski dopunjavale, sjajno sarađivale (i zabavljale se!).

Oko reči feminizam postoji neka aura netrepeljivosti, čak i među ženama, zato je važno biti britak i direktan. Na tribine dolaze istomišljenici i pojmovi se neretko mistifikuju, ali na Fejsbuku i u književnosti treba doći do najšire publike.

Britkost i u smisao za humor mogu djeci i tinejdžerkama približiti važne stvari, i lakše se primiti za tekst u kom onda možete reći bitne stvari. Važno je otvarati mnoge frontove, od predškolskog, do univerziteta, preko cyber prostora (pored Marinine stranice tu je i stranica Sve su to vještice).

Vrijeme je za širenje područja borbe. Konferencije i tribine za istomišljenice i istomišljenike su izgubile smisao, to je uvek svojevrsna kolektivna terapija, potrebno je, napokon, izaći iz tih sigurnih zona.

Zato prevagu za ljudska prava treba da odnesu pomenute neformalne prakse, gde imaš priliku da distribuiraš misli nezavisno od finansiranja ili bilo koje nametnute ideološke matrice. No, da se vratimo na knjigu. Ona je izašla baš pred novu godinu u Bosni, a u Srbiji tokom ovog leta. Zanimljivo je što ste je napravili u formi dnevnika, na osnovu iskustva sa devojčicama u Bosni. Da li misliš da se iskustva iz vašeg okruženja bez problema transponuju na ovaj kulturni prostor? Ili je to isti problemski prostor?

Ne samo što ja intimno doživljavam Jugoslaviju jedinstvenim kulturnim prostorom, makar ove četiri države gde se govori istim jezikm, već zaista objektivno tvrdim da, zbog bliskosti prilika u našim zemljama, načelno ne postoji nikakva razlika ni u recepciji, niti u svakodnevici tih djevojčica. I Srbija i BiH su patrijarhalne države u kojima djevojčice svakodnevno nailaze na probleme u odrastanju kojih nisu svjesne, i vrlo je traumatičan put osvještavanja tih problema, a onda i suočavanja sa njima. Škole su feminizmu kao temi, jednako i u Beogradu, kao i u Sarajevu, zatvorile vrata. U njima ima mjesta za etnonacionalne teme, ali ne i za rodne. Kolegica Ana Kolarić je, naprimjer, radila sjajno istraživanje roda u srpskim čitankama, sve je to toliko slično stanju koje smo kolegice i kolege iz Školegijuma i ja zatekle u bh. nastavnim planovima i programima.

Ana Grmuša Pejović, koleginica iz Beograda, uradila je adaptaciju teksta. Kako ste se odlučili na ovaj korak, uzevši u obzir da se slažemo oko toga da govorimo istim jezikom?

Da, sve tri vjerujemo u jedan policentrični jezik, sve smo, ujedno, i potpisnice Deklaracije o zajedničkom jeziku. Na adaptaciju smo se odlučile jer smatramo da je ideja prijemčivosti uzrastu u ovom slučaju jako važna. Zato smo se i u prvom, bosanskohercegovačkom izdanju, služile književnim trikom kako bismo ostvarile didaktički cilj. Nismo pisale književno djelo, ali jesmo načinile dnevnik tinejdžerke, pisan specifičnim jezikom koji se bavi specifičnim lokalnim problemima i koristi generacijski diskurs. U tom smislu isto smo učinili i sa izdanjem Kreativnog centra.

Uz to, mislimo da je „Furam feminizam“ jedan feministički tekst na kom ne treba da bude potpisana samo jedna žena, i divno je što je Ana dio tima, ravnopravna autorka priručnika, kao i mi, koja je s nama radila, učila i učila nas.

Koje su autorke, ne nužno iz polja književnosti, ostavile trag na tvom stvaralaštvu?

Zaista mnoge. I još uvijek ih pronalazim i otkrivam. Trenutno čitam Biljanu Jovanović, kojoj je bio posvećen dio programa na ovogodišnjem Krokodilu, i drago mi je da ljudi znaju za nju i da je Lom ponovo izdao te vrlo važne romane. U BiH i Hrvatskoj, ona je, nažalost, relativno nepoznata autorica. Sada je iščitavam opet, a o tijelu i seksualnosti u njenoj prozi, pripremam tekst za časopis Bona.

Tu je i niz drugih žena, sjajnih spisateljica, od svjetskih Flannery O’Connor, Lucije Berlin, Lydije Davis, Marjane Satrapi do naših genijalnih autorica poput Lejle Kalamujić, Tanje Stupar Trifunović, Olje Savičević Ivančević, Dragane Mladenović, Feride Duraković, Nore Verde, Asje Bakić, Adise Bašić, Jasminke Petrović, Selme Asotić, Marine Veličković, Bjanke Alajbegović, Senke Marić, Dijale Hasanbegović, Rumene Bužarovske, Tanje Mravak, Tee Tulić…

Za kraj, premda se baviš pisanjem, ne bih da mistifikujemo tvoj stvaralački proces, dolazak do ideja i takozvanu inspiraciju. Pomenula si odnos prema telu, pa ću time završiti ovaj naš razgovor, jer se tvoj roman “U zoni” bavi ženskim sportom, što je retka tema u književnosti. Zašto te je baš to povuklo da napišeš svoj prvi roman, nakon niza uspešnih kratkih priča?

Sport je jedna od tema mog romana, ženski sport, ali i šira priča o ženskoj solidarnosti koja je u sportu, kao i u nizu drugih društvenih akcija, jako vidljiva i, po mom mišljenju, jedna od osnovnih ideja feminizma. Žene u sportu, pomalo kao i u književnosti, na margini su, a moje su junakinje na svojevrsnoj dvostrukoj margini, budući da su, pored što su sportistkinje, i lezbejke.

Inspiraciju za jedan književni tekst o ženama u sportu dobijala sam svakodnevno posmatrajući tretman koji (ne) dobijaju djevojčice na treninzima i takmičenjima u klubu mog sina koji se godinama bavi stonim tenisom. Druga stvar koja me zanimala i koja mi je bila inspirativna za opričati, jeste hvatanje tog jednog trenutka u životu profesionalnih sportista i sportistkinja kada, u naponu snage, u svojim tridesetim, napuštaju svoje profesionalne karijere i prestaju raditi ono što jedino raditi znaju. Jednim takvim ljetom pred odlazak u sportsku penziju glavne junakinje, bavi se i moj prvi roman. A u to ljeto, dakako, stane još mnogo toga: odrastanje, sazrijevanje, suočavanje sa prošlošću i krojenje nove budućnosti…