Well if you really want to do my portrait, do a portrait of Barbie because Barbie, c’est moi.

BillyBoy* to Andy Warhol

Neposredno pre svoje smrti, Endi Vorhol je, kao i svaki umetnik uostalom, realizovao svoje poslednje ostvarenje. Na monohromatskoj pozadini, u formi polaroida tipičnoj za Vorhola nalazi se njegova muza, dizajner nakita i mode BillyBoy*. Samo, to ustvari i nije BillyBoy*. Žbun talasaste plave kose, prodorno plave oči sa uveličanim trepavicama  i crveni ruž – naravno, to je njeno veličanstvo – Barbie. Autor „biografske“ knjige Barbie: Her Life and Times (1987), i pasionirani kolekcionar sa 14000 lutaka u svom vlasništvu, BillyBoy* je, moglo bi se reći sasvim prirodno sebe poistovetio sa Barbie. 

Zahvaljujući svojoj strasti, osim što mu najbombastičniju CV i profilnu sliku potpisuje Vorhol lično, mladi dizajner je tokom druge polovine osamdesetih godina angažovan od strane Mattel kompanije kao kustos projekta Le nouveau théâtre de la mode, tačnije izložbe posvećene Barbie a potom i kao dizajner lutaka za kompaniju. Stotine lutaka nosilo je minijaturne kreacije poznatih modnih dizajnera, uključujući i Iv Sen Lorena, čiju izložbu u Institutu za kostim Metropoliten muzeja tih godina organizuje modna urednica Dajana Vrilend (čiji je miljenik bio BillyBoy*), time afirmišući izlaganje mode kao muzeološku praksu. Istorija se, kako to obično biva, ponavlja, pa je tako poslednji model lutke koji je izašao krajem prošle godine tokom praznične sezone opet doneo intrigantnu fuziju mode i umetnosti – Barbie kao kratkokosu bledoputu manekenku koja nosi haljinu Mondrijan tipa Iv Sen Lorena, nastalu u saradnji sa Muzejem Iv Sen Lorena. Tokom 2015. godine Fondacija Endija Vorhola je u saradnji sa Mattelom realizovala lutku koja je ponela lik samog umetnika (dve godine kasnije kreirana je lutka po uzoru na portret iz 1986.), pa je tako Vorhol hteo ne hteo (a verujem da bi hteo) i sam postao Barbie. 

U tom smislu ne iznenađuje tvrdnja filozofkinje Lenore Vrajt da je pored primarne funkcije kao igračke za decu, sekundarna funkcija Barbie, bazirana na estetskom i ontološkom statusu lutke daleko značajnija. Tako Barbie funkcioniše kao artefakt ženske reprezentacije i alat za proces koji autorka naziva self-imagining (samozamišljanje ili samoizmišljanje), što je koncept kog su Vorhol i BillyBoy* bili itekako svesni. 

Ovog koncepta svesne su i mnoge feministkinje kojima je Barbie (uz Donalda Trampa) najomraženija figura, jer “sa svojim nemoguće dugim nogama, velikim očima, i računom u banci generiše ideju da je moć žene bazirana isključivo na njenoj pojavnosti – fizičkoj i materijalnoj” kako nalazi Kara Ridik. Ipak, Ridikova dodaje da je ona jedna od onih feministkinja koja veruje da je Barbie “simbol ženske emancipacije zato što radi i njena imovina i bogatstvo ne zavise od muškarca”. Ova činjenica ne može biti osporena čak ni uvođenjem Kena 1961. godine jer Barbie je ipak nastala prva (dve godine ranije), time potpuno dekonstruišući mit o stvaranju, kako je u slučaju Barbie Adam nastao iz Eve a ne obrnuto. Još značajnije, Barbie lutku kreirala je žena, Rut Hendler, a Kena njen muž, Eliot. Poput Golema, Barbie nije ni ljudsko biće ni mašina. Ona je stvorena od nežive materije a njena stvoriteljka joj je “udahnula” život. 

Hendlerova, naravno, nije stvorila Barbie kako bi se približila bogu, što je slučaj sa Golemom, već da bi prvenstveno devojčicama približila ideal ženstvenosti u čemu esencijalno i jeste problematika Barbie jer ona na izvestan način predstavlja nametnuti ideal. S druge strane, ukoliko i prihvatimo ovu tezu, Barbie ipak omogućava, čak i u okvirima nametnutog ideala, na ako ne napuštanje onda nadgradnju istog kroz biranje sopstvene istine u igri sa lutkom. Za razliku od lutke American Girl (čiji je moto Character Matters ili u prevodu “Up your superficial ass Barbie!”), koja ostaje u domenu onoga što je prikladno za uzrast devojčice, Barbie potpuno rekonstruiše i simulira stvarnost sveta odraslih pa tako ona može da bude i Endi Vorhol (transformisanje iz jednog pola u drugi), Frida Kalo, Sen Lorenova manekenka, sirena (imaginarno stvorenje), veterinarka, pevačica… 

No, bez obzira na transformacije Barbie, njena “osnova” – bela koža, plava kosa i savršene  “porno” obline – je ono što joj feministkinje najviše zameraju. Era neoliberalnog kapitala, intenzivne fašizacije društva te radikalizacije levičarskih ideja ovaploćenih u politikama identiteta i bezbroj gender pronouns targetirala je i Barbie, možda više nego bilo koji drugi fenomen popularne i materijalne kulture a Barbie je postala jedna od onih stvari zbog kojih će nečija dokonost da nađe razlog da se uvredi.  Barbie je pristajala na kompromise promovisanja različitosti onda kada su se oni zaista dešavali u društvu. U tom smislu, ona nije pionirka emancipacije afroemerikanki, azijatkinja ili hispanoamerikanki već je koncept različitosti usvojila kao vid tržišne samopromocije ali i demokratizacije sopstvenih potencijala.  Da li zaista možemo retroaktivno da zamerimo nešto Barbie a da istovremeno ne osudimo civilizacijske tekovine (npr. white privilege) čiji je ona produkt? Smeta nam što ne postoji Barbie Meksikanka, a onda kada postoji, i tada nam smeta. Kao što reče BillyBoy*, Barbie, c’est moi. Svi smo mi (pomalo) Barbie, pa počnimo od sebe. Lako ćemo onda Goleme praviti.

Leave Barbie alone!

Preporuka za čitanje:

Lenore Wright, “The Wonder of Barbie: Popular Culture and the Making of Female Identity”, Essays in Philosophy, Volume 4, Issue 1 Feminine Politics in Popular Culture: The Construction of Gender, article 3, Pacific University Library, 2003.

Marlys Pearson, Paul R. Mullins, “Domesticating Barbie: An Archaeology of Barbie Material Culture and Domestic Ideology”, International Journal of Historical Archaeology, Volume 3, Number 4, 1999.

Valerie Steele, Pink: The History of Punk, Pretty, Powerful Color, Fashion Institute of Technology, 2018.