Kada sam prvi put posetio Monterej, bežeći od večite zime Minesote povodom prolećnog raspusta tokom studija u SAD, sećam se da sam slušao pesmu „California, Here We Come“ benda Phantom Planet. Na repeat. Naravno, zaljubljenicima u serijski format i popularnu kulturu jasno je da je u pitanju uvodna špica serije Orange County, popularnije kao OC. Serije neprevaziđene po vizuelizaciji američke savezne države Kalifornije i struktuiranju jedinstvene ikonografije njene obale na televizijskom ekranu. Onda je HBO odlučio da ekranizuje roman Liane Moriarti, i njegovu radnju premesti iz Australije u gradić Monterej – gradić u kom ribari iz niže klase, srednjeklasni hipsteri i višeklasni bogataši (ko)egzistiraju. Za uvodnu špicu, dok se čuveni most Biksbi i još čuveniji Akvarijum monterejskog zaliva smenjuju, poslužila je pesma „Cold Little Heart“ Majkla Kuvanuke. Uz elegične uvodne note pesme i šum talasa, pred nama se otvara svet koji nespretno, ali najbolje što umeju, vode junakinje serije Big Little Lies – svet koji nije onakav kakvim se čini.

I dok će većina možda prevideti špicu, ona je sa kostimografskog i scenografskog aspekta ključna za razumevanje narativa serije, naročito njene druge sezone. Ishod prve sezone, odnosno kolektivno odstranjivanje muškog, patrijahalnog autoriteta (i sve to u kostimima Odri Hepbern), Adama iz monterejskog Edena, Perija Vrajta, donosi promenu u ustrojstvu monterejskog matrijarhata. Špica nam se možda na prvi pogled čini istom kao ona iz prve sezone naročito jer je prati ista pesma (sem što nam likovi izgledaju starije), ali ona ipak nagoveštava promenu dinamike. Tu je i dalje Biksbi most koji kao vezivno tkivo i žila kucavica spaja (ili razdvaja) Monterej. Monterej privatnih plažnih rezidencija visoke klase poput Barbikinih kuća, u kom se stvari dešavaju iza kulisa, a u kom su kulise izgrađene od laži. I Monterej u koji junakinje poput Odiseja i Ahileja moraju da siđu u podzemlje, Monterej tračeva, škole, kafića i njegove srednje klase koja žudi za istinom. Ili lažima?

Nakon sekvence sa mostom, po istom principu se susrećemo sa junakinjama: Medlin, Selest, Džejn, Renatom i Boni. One voze kola uz obalu okeana, ali ovoga puta, za razliku od prve sezone, svaka od njih, izuzev Džejn, nosi naočare za sunce. U uvodnoj špici prve sezone, nosile su ih samo autsajderka Boni i alfa-ženka Renata. Dakle, modni aksesoar koji poput vela skriva oči, odbija poglede i umanjuje kapacitet vida. Svaka od junakinja ili nesigurno gleda u retrovizor skrivajući se iza naočara, kao da će je svakog časa stići ono što je učinila, ili vozi sa potpuno tupim, ravnodušnim izrazom lica. Deca više nisu sa njima u kolima, kako je harmonija porodice, odnosno njen privid, narušena u životima takozvane monterejske petorke. Kao što vidimo iz druge sezone, Peri je mrtav, čime Selest i Džejn bivaju istovremeno i oslobođene i zarobljenje, Ed napušta Medlin, hipsterska indi harmonija između Boni i Nejtana se gasi, dok Renatin muž Gordon odlazi u zatvor a potom ga Renata napušta. Dakle, anuliranjem jednog muškog autoriteta, narušava se celokupna ravnoteža zajednice i njene primarne jedinke – porodice. Jedino Džejn ne nosi naočare za sunce što se može tumačiti njenim saznanjem o svom silovatelju, ali ono što upada u oči jesu njene šiške koje funkcionišu po istom principu kao i naočare. Kostimografkinja Aliks Fridberg nam poručuje da je ona „progledala“, ali da i dalje postoji razlog sa skrivanje. Ipak, na kraju špice, sve junakinje nose naočare, čak i njihova deca.

No, ono što najviše upda u oči jeste pojava novog lika, Perijeve majke, Meri Luiz. Pronicljiva Meri Luiz, za razliku od ostalih junakinja nosi naočare za vid. Ona zamenjuje Perijev autoritet, njena majčinska ljubav – ljubav uslovljena brakom i potom rođenjem deteta – ne pokazuje žensku solidarnost za nasilje, silovanje i traume junakinja. Možemo da kažemo da Meri Luiz u svom traganju za istinom postaje „slepa“ ili zaslepljena, što je efekat koji Monterej u kom se laži kotrljaju kao talasi ima na svoje stanovnike i one koji ga poste, poput Meri Luiz i Bonine majke Elizabet. Čak i oni ženski likovi koji bi trebalo da služe održavanju reda – sutkinja, terapeutkinja, detektivka, u kontaktu sa monterejskom petorkom bivaju preoblikovani.

Setimo se završetka prve, odnosno početka druge sezone – Medlin, Selest, Džejn, Boni i Renata kostimirane kao Odri Hepbern (tačnije likovi koje je Hepbernova tumačila, što podiže kostim na meta nivo) poziraju za kriminalni dosije. U drugoj sezoni, petorka će se još jednom maskirati, odnosno kostimirati, ovoga puta u disko hipi dive sedamdesetih povodom tematske rođendanske žurke Renatine ćerke Amabele kojoj uopšte i nije rođendan. U komforu drugosti, odnosno kostima, Selest izgovara sledeće: „Toj prokletoj laži ističe vek trajanja.“ Ed daje svoj zaključak, pokazujući na žurku: „Ovo je sve pretvaranje.“ U pretposlednjoj epizodi, nazvanoj “Loša majka”, Medlin oblači venčanicu u kojoj je zatiče Ed. “Podestila me na doba kada sam bila druga osoba, želela sam da se povežem sa tom osobom”, izgovara Medlin zaprepašćenom Edu. Dakle, kostim još jednom funkcioniše kao sredstvo reformisanja identiteta i skrivanja istine – oblačeći se u patrijahalno kodiran odevni artefakt, Medlin žudi za povratkom reda, kada je zakletva značila ne slagati, a ne, kako Renata brak naziva paktom, čuvati laž. Pri tom, Renata dodaje: “Kalifornijski zakon je složen.”

Poslednja epizoda, evocirajući moto serije Dosije X (“I want to believe”) nazvana “Ja želim da znam” pokazuje svu složenost i banalnost kalifornijskih zakona i prava – legalnih, međuljudskih, emocionalnih, seksualnih. Nakon uvodne špice, u poslednju epizodu nas uvodi “Piece of My Heart” Dženis Džoplin. Počinjen hibris dovešće petorku do katarze, (prividno) vraćajući red Montereju, dok Medlin, Selest, Džejn, Renata i Boni, metaforički rečeno, bacaju svoja hladna, mala srca u vodu ajkulama monterejskog zaliva. Ili su ustvari one te ajkule koje, između tela u zanosu, talasa, i prikaza monterejskog akvarijuma u uvodnoj špici Kuvanuka prati sa

All of the pain, so much power
Running through my veins
Bleeding, I’m bleeding
My cold little heart
Oh I, I can’t stand myself.