Sasvim slučajno, nekoliko izložbi ovog avgusta u Beogradu imaju vrlo slične teme, obrađene u drugačijim likovnim medijumima, prenoseći drugačije atmosfere. Tema pejzaža, slike geografskog ili simboličkog predela prisutna je u delu The West Island Lidije Delić, čija se izložba mogla videti u Domu Omladine od 9. do 19. avgusta. Takođe, grupne izložbe u galeriji Novembar i galeriji Podroom Kulturnog centra Beograd se na sasvim različite načine bave ovom temom. U galeriji Laufer otvorena je prva samostalna izložba Sofije Ječine, U potrazi za mestom, čiji sam naziv ukazuje na temu.

The West Island

Delo Lidije Delić, The West Island je ambijentalna celina postavljena u dve sobe galerije Doma Omladine. Ova celina je raspoređena na tri galerijska zida u jednoj sobi i jednom zidu druge – u većoj sobi projekcija svetionika je osmišljena tako da baca svetlo i signal na brod koji se kreće u video radu na zidu preko puta. Navigacija je predstavljena zvucima i svetlosnim signalima koje vide posmatračice-či kao da se sve odvija u realnom vremenu i prostoru. Ova ambijentalna simulacija jednog konkretnog toposa uvlači prisutne u stvarno postojeći pejzaž, ali onako kako ga doživljava umetnica. Lično iskustvo pejzaža koje prenosi, ambijent sa repetativnim zvucima svetionika i plavom svetlošću se dalje prenosi publici koja ga takođe vrlo lično doživljava. Trajanje videa zahteva duži boravak u galeriji, dakle umetnica ne samo da prenosi realnost prostora već i vremena. Dug boravak u prostoru je gotovo hipnotišući – brod koji se polako kreće ka luci, treperava svetlost, crveni signali koji se u istim intervalima smenjuju na svetioniku prenose melanholiju i osećaj izolacije, sporog razvučenog vremena, sumornog čekanja i mesta koje nužno budi potrebu za kontemplacijom.  Druga soba sadrži svetlucave tračice koje vise sa zida galerije na parčetu zida a na koje projektor baca plavu svetlost. Cela prostorija je zamračena tako da se gubi osećaj za koordinaciju i publika, u pokušaju da se kreće, nailazi na zid sa svake strane. Ova ambijentalna instalacija prenosi osećaj skučenosti, ali u isto vreme, i lepote svetlucavih plavih tračica ako se zanemari pokušaj kretanja. Lidija Delić je fizički pejzaž spojila sa imaginarnim tako da se gubi jasna granica realnosti. Upravo u mogućnosti da prenese atmosferu geografski specifične lokacije i osećanja kakvog ona doživljava u njemu, leži kreativna snaga ovog rada.

U potrazi za mestom 

Ruska umetnica Sofija Ječina već godinama živi i radi u Beogradu a njena prva samostalna izložba je otvorena krajem juna u galeriji Laufer (Svetozara Radića 4). Izložba pod nazivom U potrazi za mestom sastoji se od pejzaža za koje umetnica kaže da su nastali u pleneru, iako oni vidno nose odlike veće apstrakcije forme i plošnosti. Ovi pejzaži, slikani u veoma tradicionalnom medijumu ulja na platnu i oslanjajući se na dugu zapadnoevropsku umetničku tradiciju pejzaža, pokazuju da je najstarija i najistrajnija tema umetnosti do 21. veka ostala prisutna u likovnim traganjima umetnika-ca. Pejzaž je kao samostalna forma kroz istoriju umetnosti uvek bio podloga za vizuelna istraživanja na polju forme, strukture, boje, ali i za istraživanja mogućnosti prikazivanja unutrašnjeg stanja umetnika-ce, atmosfere mesta ili granica u figuralnoj umetnosti. Pejzaži Ječine čine oba – formu istražuje tako što apstrahuje detalje ostavljajući široke površine platna monohromnim tako dajući prednost boji kao elementu likovnog izraza, a da zadržava pritom atmosferičnost fizičkog mesta koje predstavlja. Pusta mesta ili sa vrlo malo ljudi govore o otuđenosti ljudi od mesta, prirode ili potrebe savremenog čoveka za izolacijom. Tišina koju prenose slike nije tek potpuni mir, ona je povlačenje i kontemplacija o mestu, sećanje na mesto, potraga za sobom na određenoj lokaciji. Mesta koje traži umetnica imaju veliki stepen autonomije, ona ih posmatra kao entitete sa kojima u potrazi može i ne mora da se poistoveti ali ih oseća. Njeni pejzaži su podsećanje da mesta postoje i kad mi nismo tamo, da taj dok ili ulica imaju svoj život odvojen od onog što je naš doživljaj, ali takođe i da su naša sećanja mesta, kao i potrage, uvek obojene onim što mi tražimo, nezavisno od toga gde se nalazimo.

Summer show // Letnja treperenja

U galeriji Novembar je 9. avgusta otvorena grupna izložba posvećena letu koja će biti otvorena do 9. septembra. Na ovoj veseloj postavci mogu se naći radovi Selene Vicković, Maria Kolarića, Emilije Radojčić, Marije Avramović, Miša Filipovca i Bratislava Milenkovića. Izložba predstavlja lične impresije i asocijacije grupa umetnika-ca na temu leta, što nam daje priliku da vidimo na koji način jedna tako svakodnevna, gotovo klišeizirana tema pruža zapravo čitav spektar vizuelnih izražajnih mogućnosti. Treperenje je jako dobar verbalni opis leta koji su umetnici-ce preneli u likovnu formu kroz različite medijume. Crtež Maria Kolarića sa svojim usitnjenim i repetativnim formama geometrijskih crteža koji preseče po koja raznobojna vijuga kao da su ilustracija treperanja vodene površine ili letnjeg vazduha pri vrhu asfalta, a osećaj treperenja povećava i smena jarke žute plave i crvene sa crnim i belim površinama. Radovi Emilije Radojčić takođe prenose vajb leta, šarene linije se užurbano i haotično, ali u isto vreme i struktuirano, kreću oko izrezanih talasastih formi. Naziv njenog dela Summer of Love potvrđuje nam jedno svima poznato, ali takođe istinito, opšte mesto ludila letnje zaljubljenosti, euforije i romantike. Treperenja su kod Bratislava Milenkovića vrlo geometrijska (svakako posledica obrazovanja na odseku grafika i knjiga), jazzy razigrana, sa izdvojenim simboličkim toposima leta – suncem, palmom i brodićem na moru. Selena Vicković unosi dečije perspektive u zamišljanje leta ali to čini tako što izvrće uobičajenu predstavu o dečijoj nevinosti pogleda i dodaje elemente koji začuđuju ili uznemiravaju poput praznih očiju devojčice koja liže sladoled. Miša Filipović slika devojčicu na dušeku za vodu čiji izraz lica svedoči o njenoj zamišljenosti koju nam svima izaziva talasanje na vodenoj površini. Dela Marije Avramović prikazuju takođe dečije perspektive – igranja u vodi, leto kako ga provode devojčice, pozivajući nas da evociramo uspomene prvih letovanja. Izložba različitih morskih talasastih pejzaža budi u nama osećanje radosti, blage euforije, sećanja, a pomalo i tuge što se avgust bliži kraju.

Personal geographies // Lične geografije 

Potpuno drugačiji „vajb“ od svih predstavljenih pejzaža na pomenutim izložbama imaju „lične geografije“ umetnica na grupnoj izložbi u galeriji Podroom KCB-a, otvorenoj do 25. avgusta. Učesnice izložbe Ana Hoffner, Angela Melitopoulos, Angelika Levi, Lana Čmajčanin, Teresa Mulet, Virginia Villaplana i Yara Haskiel pričajući svoje lične istorije kroz svoja dela rekonstruišu sećanja vezana za mesta porekla, za njima značajne ljude i odnose. U ovom procesu rekonstrukcije one pišu sopstvenu istoriju, odupirući se mainstream naučenim i „univerzalnim” istorijskim istinama. Svaka umetnica pretače svoje sećanje u određeni pejzaž – bilo to kroz filmske eseje, eksperimentalni video rad, ili kroz video dokumentaciju intervjua. Razmišljanja, osećanja i sećanja umetnica nisu isključivo vezana za njuhove porodične mikro-istorije, ona vrlo često govore o političkoj situaciji poput rada Anne Hoffner (Transferred memories, embodied documents) koji govori o logoru Omarska u BiH ili intervjua, video eseja Points of Support – Zones of Resistance koji je obavila i snimila Virginia Villaplana o sećanjima iz rata i životu posle njega sa gerilcima Španskog civilnog rata Remedios Montero (Celia) i Floranom Garcia (El Grande). Rat i posleratni problemi su teme video eseja Tsakalos Blues Yare Haskiel koja u ovom radu izlaže razgovore sa svojim ocem, licem bez državljanstva u posleratnoj Nemačkoj. Žrtve nasilja u Venecueli tema su rada Accounting Exercise Terese Mulet koja zajedno sa svojim ocem pokušava da izvede račun o tačnom broju žrtava. Ovaj rad govori o surovosti političkih borbi, normalizaciji nasilja među ljudima i ukazuje na to da ljudske žrve postaju samo brojke, statistika, hladni otkucaj mašine za računanje i kritikuje oštro odsustvo odgovornosti za zločine. Angela Metropolis u svom video eseju Passing Drama oslikava život izbeglica, poput njenih babe i dede – Grka proteranih iz Male Azije, koji, zbog stalnih migracija, nisu mogli da se uklope u sredinu. Film Angelike Levi My Life Part Two govori o životu njene majke koja se posle emigracije u Čile borila sa različitim ličnim i društvenim problemima, kao i posledicama preživljenog iskustva nacizma. Posleratna Jugoslavija, odnosno Jadransko more pojavljuju se u radu Lane Čmajčanin kao simbolički pejzaž jugoslovenskog jedinstva, ali i prikaz morske površine i horizonta kao mesta kontemplacije i imaginacije. Izložba govori o geografijama psihe, tela, lične istorije i govori to na intiman, potresan i iskren način. Umetnice su uspele da sa publikom podele svoja pitanja, dileme, kritike, sećanja na drage ljude i teške situacije koje nikad nisu samo individualne nesreće već su uvek ujedno i proizvod društvene situacije. Raskorak generacija između onih kojih se umetnice sećaju i njih samih izaziva bol jer su društveni problemi kojima se umetnice bave (od početka do kraja 20 veka) genocidi, masovna ubistva, progoni, izbeglištvo, tragični raspadi država i padovi režima, danas takođe vrlo prisutni. Sem toga, izložba ima i dozu optimizma – međugeneracijska solidarnost, otpor zaboravljanju i ponovno ispisivanje istorije, ali i značajne političke poruke.

Prikazi avgustovskih pejzaža su pokazali da geografija nikad nije isključivo fizički prostor lišen geopolitičkih slojeva značenja, da je uvek istovremeno i kolektivan i individualan i da je u stanju da proizvede najrazličitije vrste emocija. Izložbe svedoče da se komunikacija sa pejzažom uspostavlja kroz niz mehanzama poput estetizacije sećanja na njih i doživljaja ili dokumentacije sopstvene promene. Svakako, beogradske galerije su u avgustu ponudile spektar osećanja od bola, besa i tuge povodom političkih i ličnih tragedija preko melanholije, tišine i mira pustih svedenih pejzaža i ambijenata do veselja i blage euforije letnjih uživanja, obuhvativši makar deo emocija koje svaka umetnost, ako je umetnost, treba da isprovocira.