Nova serija koja se našla na brojnim karantinskim watchlist-ama, Mrs. America prati borbu za ženska prava tokom sedamdesetih godina u SAD-u. U devet epizoda, borba za prihvatanje Amandmana o jednakim pravima (AJP) predstavljena je kroz dve različite vizure: feminstičku, koju predstavljaju ličnosti poput Glorije Stajnem, Beti Fridan, Bele Abzug i antifeminističku, koju predvodi Filis Šlafli. Amandman o jednakim pravima za cilj je imao onemogućavanje diskriminacije na osnovu pola, a kako bi postao deo američkog ustava bilo je potrebno ratifikovati ga u 38 američkih država, od čega su se feministkinje drugog talasa izborile za 35. O liku Filis Šlafli, načinu na koji su feminstkinje u seriji prikazane, razlozima zbog kojih AJP nije prihvaćen i o tome zašto nam se serija mahom nije dopala razgovarala sam sa Simonom Čupić, profesorkom sa katedre za istoriju moderne umetnosti Filozofskog Fakulteta Univerziteta u Beogradu i ekspertkinjom za sve američko.

DEA: Verovatno bi bilo najbolje da počnem priznanjem da mi se serija nije dopala i da mi je bila prilično naporna tj. dosadna za gledanje. Moram da kažem da me je to donekle iznenadilo jer na papiru deluje kao nešto idealno pravljeno za mene — Amerika, feminizam, pa onda muzika, moda i enterijeri te epohe. U samom startu neverovatno me je odbijao način na koji Rouz Birn igra Gloriju Stajnem jer me je užasno podsećao na nekakvu karikaturu i likove iz skečeva SNL-a. Non stop mi je u glavi bila imitacija Madone od strane Kristen Vig (molim sve koji ne znaju da pogledaju na jutjubu o čemu se radi, pa da se slože). To nameštanje kose i preglumljivanje mi je istinski smetalo. I sličan utisak izveštačenosti se generalno održao kroz seriju do samog kraja. Podsećala me je na produkcije Rajana Mrfija poput Feud ili Ubistva Đanija Versaćea kojih inače nisam fan. Odnosno, više je fokusa na ulickanosti koja gotovo da vodi u parodiju i plastičnost, nego na suštini i tekstu. Jedan od, po mom mišljenju, velikih problema serije je što ne mogu da zamislim da ugodno može da je gleda neko ko unapred nije obrazovan o američkom ženskom pokretu šezedestih i sedamdesetih godina. Što me onda vodi ka drugom problemu serije, a to je da ne daje dovoljno suštinskih informacija. Primera radi, za Beti Fridan više puta čujemo da je pionirka drugog talasa, možda čak i pomenu Žensku mistiku, ali nigde nema reči o čemu se u toj knjizi radi ili o tome koji je zapravo Betin značaj, osim što nam je eto samo rečeno da je ona zbog nečega značajna. Vrlo mi je kontradiktorno to do koje mere su neke stvari simplifikovane, dok se od publike očekuje da razume i prati politički tok serije. I čak, iako su epizode bukvalno nazvane po likovima, mi o njihovom društveno-političkom značaju ne saznajemo mnogo, nego gledamo kako im izgleda svakodnevni život, kakvi su im ljubavni, porodični ili prijateljski odnosi, koji su uglavnom prikazani kroz stereotipe.

SIMONA: Verovatno bi bilo suviše oštro da i ja sad kažem da mi se serija nije dopala… istina je da sam imala potpuno drugačija očekivanja. Mahom iz razloga koji se nadovezuju na Vaš komentar o pojednostavljenom narativu, kako sa feminističke, tako i sa konzervativne strane. Ako se sećate kada sam Vam prvi put pomenula seriju, pre nego što je počelo emitovanje, bio je to razgovor o Filis Šlafli. Naziv Gospođa Amerika — to naglašeno Mrs — činio se kao da nedvosmisleno ukazuje ko je glavni lik. Plakat, takođe. Istovremeno, nema sumnje da je Šlafli kompleksan dramaturški lik, jedna slojevita biografska priča čija ekranizacije je istinski mogla da pojasni okvir — kako se meni činilo da i naslov ukazuje — dilema, transformacija brojnih složenih problema kroz koje Amerika prolazi od posleratnog perioda do danas, podijuma na kome je Šlafli aktivna od 50-ih pa sve do svoje smrti 2016. godine. Ipak, iz te biografije ovom prilikom interpretiran je samo jedan deo. Zato od samog početka gledaocu koji nedovoljno poznaje američku istoriju ostaje nejasan kontekst iz koga ona dolazi. Šlafli nije “dragana tihe većine” (samo) zato što je antifeministkinja. Ona je to zbog svih svojih stavova — o vojsci, o komunizmu, o spoljnoj politici. Uostalom na kraju serije vidite da su njena očekivanja u budućoj Reganovoj administraciji ambasadorsko mesto u Ujedinjenim nacijama — a ne pozicije sa kojih bi se bavila ženskim ili porodičnim pitanjima. Dakle, školskim rečnikom govoreći, mislim da je serija promašila temu. Razumem kada Davi Valer kaže da je ideja bila da se razmatara široki spektar ženskih pozicija tokom 70-ih ali onda ne nazovete seriju Mrs. America i stavite Filis Šlafli na plakat.

DEA: Moram reći da sam se iznenadila kada sam videla da je autorka serije Davi Valer radila kao producentkinja i spisateljica na Mad Men-u jer mi Mrs America nije ni blizu te genijalnosti. Mislim da je kulminacija wannabe Mad Men momenta scena u kojoj feminstkinje u Hjustonu zajedno sa drogiranom Elis pevaju pesmu This land is my land. Ceo razvoj lika Elis i njen prelaz sa loše na dobru stranu mi je bio predvidiv i nezanimljiv. Pominjem tu scenu jer mi je jednako iritantna kao i fokus kamere na hod Glorije Stajnem u slow motion-u uz dobar saundtrek, dok joj se antifeministikinje kao potajno dive jer je “popularna, dobra riba slobodnog duha”. Čini mi se da su skoro sve žene, pogotovo one koje pripadaju feminističkom delu priče, svedene na određene stereotipe. Gloria Stajnem je imala abortus pa zato radi to što radi, Beti Fridan je ostavio muž pa je ljubomorna na njegovu novu ženu – to uprošćavanje likova mi se nikako ne dopada. Jasno mi je da su takvi momenti urađeni sa namerom da se publika poistoveti sa feminstkinjama kao ženama od krvi i mesa, ali mislim da to forsiranje umanjuje značaj njihovog rada i aktivizma.

SIMONA: Moja osnovna zamerka seriji je što su likovi nerazrađeni, što su izvučeni iz konteksta i pojednostavljeni. Ideja da težište pojedinačnih epizoda bude svaka od protagonistkinja AJP borbe kao da je dodatno doprinelo toj nedovršenosti priča. Kulminacija klišea je Elis Mekrej, jedini fiktivni lik u seriji, koja bi trebalo da bude slika te geneze koju su Amerikanke prošle. Mekrej je svaka američka domaćica koja nikada ranije nije dovodila u pitanje svoju bogomdanu i društvom uređenu ulogu. Ženski aktivizam, oblikovan drugačije od onoga na šta su ove žene tradicionalno navikle, suočio ih je sa novim pitanjima i brojnim dilemama. “Njena” epizoda se logično ne zove Elis, nego Hjuston — kao simbolično mesto kulminacije te tranzicije o kojoj cela serija govori. I onda ta epizoda bude dosadna, loše režirana, sa banalnim dijalozima, pojednostavljena do granice karikaturalnosti.

DEA: Slažem se, to je verovatno najiritantija epizoda. Čini mi se da je jača strana serije lik Filis Šlafli koju igra Kejt Blanšet, što je vrlo moguće uslovljeno samo time da se radi o jednoj izuzetnoj glumici. Kao što ste već rekli sam naslov serije ukazuje na nju kao glavni lik, jer bi u suprotnom Ms America aludirao na magazin koji je vodila Glorija Stajnem. U raznim kritikama, koje su mahom vrlo naklonjene seriji, postoji zamerka na način na koji je Šlafli prikazana kao neko koga serija opravdava i razume. Ja to tako nisam doživela, možda jer mi se nisu ni javljala osećanja ikakve empatije prema Šlafli, ali ono u šta sam sigurna je da ona jeste zanimljiv i slojevit lik za proučavanje. Ona predstavlja jedno kompleksno zlo. Način na koji govori, to šta govori, držanje, celokupan izgled, kampanja sa pravljenjem pita, politička promišljenost do te mere, to sve automatski dovodi u pitanje njene motive, odnosno to da li ona zaista ima nešto protiv ženskog pokreta ili nalazi put preko kog želi da dođe do određene pozicije. Skoro sam ponovo gledala sve filmove iz serijala Hari Poter, tu mi se istakla, kao jedan od najzanimljivijih likova, Dolores Ambridž. Ne znam koliko ste upoznati, ona je profesorka dovedena u Hogvorts kao predstavnica ministarstva Magije – jedna užasno opasna, zla žena, sa doslovno fašističkim tendencijama, koja je sve vreme nasmejana, obučena u roze, nudi ljude čajem iz porcelanskog posuđa, ima kitnjasto uređenu kancelariju sa gomilom tanjirića okačenih po zidovima, itd. Tokom gledanja Mrs America sam se setila nje. To jeste dobar tip lika za analizu jer se iza tog odglumljenog keza u oba slučaja krije nešto zaista opasno i manipulativno. Pomenuli ste mi da je Filis Šlafli bila inspiracija i Margaret Etvud?

SIMONA: Kao što sam već rekla — nezavisno od toga šta mislimo o njenim stavovima, Filis Šlafli je jedan složen dramaturški lik. Ne razumem šta bi to značilo da je serija opravdava i razume? Ko je to opravdava? U kom smislu? Ako nastavimo tom logikom onda se nameće zaključak da je baš taj lik pretrpeo najveću štetu pojednostavljivanjem i dekontekstualizacijom o čemu smo već govorile. Svedena na AJP borbu Šlafli je izgubila svako uporište u eventualnoj interpretaciji njenih razmišljanja kao ogledala duha jednog vremena — mislim na delovanje tokom 50-ih i 60-ih godina — dakle, okviru koji bi onda mogao da bude viđen kao “pravdanje” njenih stavova. Ali to nije suština problema. Opasno je što je Filis Šlafli u seriji potcenjena. To što se stiče utisak da je ona 1980. godine smeštena u nekakvu zaključenu prošlost, da je izgubila. Ona uopšte nije nestala sa političke scene kada je izostavljena iz prve Reganove administracije. I da, pominjala sam Margaret Atvud koja nikada nije eksplicitno potvrdila da je 1985. godine Filis Šlafli poslužila kao model za lik Serene Džoj iz Sluškinjine priče ali nikada to nije ni demantovala. Naprotiv, u završnici sage o Galadu, Svedočanstvima iz 2019. godine, kafe u kome se Tetke okupljaju Atvud naziva “Šlafli”. A i “Fred” je Fred. Mislim da je to veoma važno. Atvud je žena koja dolazi iz epohe i koja 1985. ne vidi Filis Šlafli kao završenu priču, već precizno projektuje njeno mesto u našoj distopijskoj budućnosti.

DEA: Serija se praktično završava informacijom da je Šlafli podržala Trampa tokom izborne kampanje, a u jednom momentu vidimo da Filis nosi bedž podrške Reganu na kom piše Let’s make America Great Again, što je direktna aluzija na trenutnog predsednika SAD-a. Da li to treba da nas uputi na to da i danas u Trampovoj administraciji postoje nove Filis Šlafli koje slede njen nastup i politiku koju je zastupala? Da li postoji sličnost između Filis Šlafli i Ivanke Tramp ili konzervativnih žena koje javno predstavljaju Trampa, a koje Tviter naziva “evil Barbies”?

SIMONA: U sceni koju pominjete Filis Šlafli stavlja bedž sa autentičnim sloganom iz Reganove predsedničke kampanje. Donald Tramp je 2016. godine preuzeo ovaj slogan, tek neznatno modifikovan. Nema tu mnogo aluzije, to je jednostavan metod. Više od četvrt veka kasnije ponavljate istu poruku — citatni mehanizam koji se u politici koristi kada želite da aktivirate sećanje na ideje kojima planirate da se okoristite, prošlost sa kojom želite da uspostavite vezu. U analizi američkog političkog govora opšte je mesto priča o frazama koje su okidači kod birača za određene ideje, strahove, želje, potrebe. Zatim, ne mislim da ima sličnosti između Filis Šlafli i Ivanke Tramp. I Vi je potcenjujete. Možda zato što u seriji nije dovoljno vidljivo da se ona suprotstavljala važnim članovima stranke, da nije uvek bila “na liniji”. Nije slučajno ni da knjiga sa kojom se probija na političku scenu nosi naziv “Izbor a ne eho” (“A Choice Not an Echo”, 1964). Ivanka Tramp nema artikulisan politički stav, ona samo podržava i prati svog oca. Ali ako govorimo o široj konzervativnoj agendi, nikako se ne bih se složila da se tu igraju Barbike. Niki Hejli, Sara Sanders, zatim Kondoliza Rajs, pa Megan Mekejn, i još neke druge žene — ali da ih sad sve ne reklamiram — su ozbiljni politički igrači sa znanjem, iskustvom i posvećenošću koju je negovala Šlafli. To su žene čiji je život politika. I ne zaboravite, konzervativna agenda nije samo pitanje hrišćanskih porodičnih vrednosti — tu su i američka “izuzetnost”, Drugi amandman, ideje o slobodnom tržištu… to je ozbiljan konglomerat ideja, koji ne može da se svede na Tviter karaktere. Da citiram reči Kondolize Rajs upućene predsedniku Trampu pre nekoliko dana: “Ja ne savetujem predsednika, ali da ga savetujem, rekla bih mu da ostavi tvitovanje po strani na kratko i da razgovara, da razgovara sa nama.” Dakle, da je parafraziram, moj savet je da ako nećete da vas opet iznenade neki sledeći rezultat izbora 2016. onda ostavite Tviter po strani, pogledajte dalje od ljudi kojima ste se okružili u virtuelnom svetu, ne potcenjujte nikoga. To što u vašem balonu “niko tako ne razmišlja”, ne znači da taj neko i ne postoji.

DEA: Zanima me koliki je zapravo bio uticaj Filis Šlafli na neodobravanje AJP-a i sprečavanje te vrste pomaka u borbi za ženska prava. Pročitala sam izjavu Glorije Stajnem da joj se ne dopada serija i način na koji prikazuje Šlafli kao jedini razlog zbog kog AJP nije odobren u potrebnom broju država, dok je zapravo bio jači uticaj industrije osiguranja koja bi tu finansijski gubila. Prema Stajnem, serija postavlja stvari tako da ispada da su žene jedne drugima najveći neprijatelji, čime se odvlači pažnja od realnog neprijatelja. Isto tvrdi i u jednom televizijskom intervju iz 1982. u kom kaže da je Šlafli poslužila kao šminka za prikrivanje činjenice da AJP neće biti odobren jer drastično menja ekonomiju države zbog jednakih plata koje bi zakonski postale obavezne.

SIMONA: Glorija Stajnem je nesumnjivo u pravu kada ocenjuje da Šlafli nije jedini razlog neuspeha AJP. A verujem i da joj se ne dopada serija! Ona je aktivistička veteranka koja odlično zna moć medija, popularne percepcije, snage javnog govora. Stajnem je takođe raskošan dramaturški lik, kompleksna osoba, velika aktivistkinja i stvarno mislim da najmanje što zaslužuje je ono — skoro neugodno za gledanje — prenemaganje sa kosom i naočarima. Naravno, neko bi mogao da kaže da je to što umanjuje ulogu Filis Šlafli samo izgovor, pošto bolje zvuči da vas je pobedio sistem nego neki drugi pojedinac. Ali da je Stajnem u pravu govori nam činjenica da bez obzira na mašineriju koju je vukla za sobom Šlafli nikada nije ostvarila mnoge svoje političke želje i ciljeve, nije ušla u Kongres… AJP je “ostvarila” zato što je bila na talasu potreba jakih interesnih grupa. I zato je, naravno, Stajnem u pravu. Kao i u mnogo čemu drugom!

DEA: Da ne bude da gledamo isključivo negativno, kao plus bih izdvojila pojavu Rodžera Sterlinga kog planiram zauvek da zovem Rodžer Sterling. Kao i poslednju scenu u seriji u kojoj Filis sedi i ljušti jabuke nakon što je saznala da nije dobila poziciju u Reganovoj administraciji upravo zbog svojih stavova o AJP-u, što služi kao nekakav pravedan-nepravedan kraj. Naknadno sam saznala da je ta scena omaž filmu Jeanne Dielman, 23 quai du Commerce, 1080 Bruxelles. Svakako, Kejt super glumi ljušćenje jabuka tako da scena prolazi makar bila iskopirana!

SIMONA: Kao što sam već pomenula, ne mislim da je tu kraj… ali da se ne ponavljam. I da se nadovežem na pozitivno! Ako mogu da izaberem jednu scenu u kojoj su isti akteri. Kada se na početku pete epizode Fred Šlafli fotografiše za intervju koji je u toku, sekretarica mu daje kompliment poredeći ga sa Rokom Hadsonom. Na šta on dobacuje supruzi “onda si ti Doris Dej” — aludirajući na nekoliko zajedničkih filmova koje je ovaj glumački par snimio od kraja 50-ih do sredine 60-ih godina. Filis Šlafli smešeći se dodaje “Que sera sera”. Nešto kasnije scena se završava upravo pomenutom muzičkom temom iz Hičkokovog hladnoratovskog klasika Čovek koji je previše znao (1956). Sve zajedno je jedna briljantna referenca. Doris Dej je bila aktivna republikanka, predana hrišćanka, dobra devojka iz komšiluka i najomiljenija “američka dragana” — epitom posleratne Amerike, života u provinciji i predgrađima. Šlafli je “dragana tihe većine”, upravo te kojoj je Dej ikona. I tako se četiri puta razvedena Dej i aktivistkinja sa punim radnim vremenom Šlafli veselo kikoću kao idealne hrišćanske domaćice dok pevuše šta bude biće, nije na nama da gledamo u budućnost, la la la.

DEA: Hahaha odlično! Moram da dodam i da mi je drago što sam kroz seriju otkrila Šerli Šizolm koja je bila prva crnkinja u američkom kongresu i kandidatkinja za predsednicu. Znala sam ime, ali skoro ništa o njoj, što opet povlači trenutno veoma aktuelno pitanje o istoriji crnaca u Americi i tome koliko je ona opšte poznata, odnosno koliko nije.

SIMONA: Mnoga imena u ovoj seriji su lokalna, američka. Već smo pominjale izvesna ograničenja sa kojima se susreću oni koji prate seriju bez određenog predznanje. Amerikancima su, naravno, mnoge pomenute ličnosti poznate. Rekla bih, ili bar želim da verujem, da su svima poznate feministkinje drugog talasa i značaj njihove borbe za sve one segmente naših života koji se danas podrazumevaju. Ipak, iz Opra magazina je u jednom od prikaza serije sugerisano “da se gugla” pošto serija pruža više nego dovoljno materijala. Da budem iskrena, meni taj koncept učenja istorije iz filmova i serija uvek izaziva blagu nelagodu. Zato što je opasan, mislim istorija je jedna opasna nauka – poput hemije, pomešate dva pogrešna sastojka i sve ode u vazduh. I baš zato što ne dovodim u pitanje značaj koji “popularno” skretanje pažnje na određene teme može da ima, bojim se i da će kad ljudi krenu da guglaju, pa da tvituju, pa da vikipeduju sve otići u vazduh. Dozvolite mi zato da ovom prilikom podsetim na vreme kada Holivud nije bio “bastion liberalizma” već je “mislio desno”, pošto Holivud nikada nije bio politički nevin, i da umesto na Gugl uputim naše čitaoce npr. na dve knjige profesora Donalda Kričlouva: “When Hollywood Was Right: How Movie Stars, Studio Moguls, and Big Business Remade American Politics” i “Phyllis Schlafly and Grassroots Conservatism: A Woman’s Crusade”. Nije dovoljno da čitate Beti Fridan i Gloriju Stajnem da bi mogli da razumete “problem koji nema ime”. Ako hoćete da (o)živite njihov aktivizam morate da promišljate sve činioce koji oblikuju društvo o kome serija govori, društvo koje svoj identitet vezuje za ideje progresa i modernosti, dok istovremeno konzervativizam prepoznaje kao svoju (drugu) osnovnu vrednost.

DEA: Naišla sam na možda baš tu izjavu autorke u kojoj preporučuje Gugl pri gledanju serije i automatski mi je nešto u tome zasmetalo. Ne zato što me mrzi da guglam ili istražujem stvari, nego mi zvuči kao neki licemeran izgovor. “Evo je serija koja vam ne kaže skoro ništa, pa vi guglajte ako vas zanima” – dobro, ali onda ne moram ni da je gledam.

Elem, pošto ovde diskutuju dve istoričarke umetnosti ne možemo da ne prokomentarišemo delo jedne od najpoznatijih umetnica američke feminističke umetnosti Džudi Čikago koje se pojavljuje u seriji. U pitanju je isečak performansa Cunt and Cock koji je meni bio blago neugodan za gledanje, ili da se popularno internetski izrazim – bilo mi je krindži. Ali naravno mislim da treba imati na umu godine u kojima je delo nastalo, tako da to karikiranje i glumljenje rodnih uloga tj. izvođenje ženskosti i muškosti u najbanalnijem smislu u ovom performansu može da ukaže na to da prikazani stereotipi nisu bili masovno prihvaćeni kao rodni stereotipi tada.

SIMONA: Naravno, mogu samo da ponovim prethodno rečeno i dodam da preformans iz 1971. — kao i svaki drugi rad — ne kritikujete standardima sopstvenog vremena. Ali i da budete oprezni kako mu ne bi učitali značaj i značenje koje će steći tek naknadno, često decenijama kasnije. Ovom prilikom koristite Gugl ali kao mesto na kome je pohranjena građa, pa pogledajte snimak izvođenja Cunt and Cock na Državnom univerzitetu u Freznu u Kaliforniji. Džudi Čikago je 1970. godine sa 15 studentkinja osnovala Feministički umetnički program na pomenutom univerzitetu. Njihove aktivnosti sastavni su deo šireg okvira ženskog pokreta, artikulacije ženskih iskustava i kao takve pripadaju seriji. A da li Vam je promakao jedan drugi rad? Kameo slike Marka Rotka na konvenciji u Hjustonu, koja definitivno ne dolazi iz spektra feminističkog iskustva ali dolazi ih ideja epohe. Pomenuli ste Davi Valer, dopustite mi da i ja pomenem jednu ženu iza kamere: Fani Perer, umetničku kordinatorku ili kustoskinju na setu. Ona kaže da je njen posao da u filmskim i televizijskim produkcijama stavlja na zid ono šta bi tamo trebalo da bude. U tom postupku kreće se od najbanalnijih zadataka poput provere da se u kadru žurke Glorije Stajnem u Gugenhajmu ne pojavi slika koja je nastala pre 1972. godine kada se radnja dešava, pa sve do kreiranja atmosfere vremena kada vidimo Rotkovu sliku na konvenciji 1977, šest godina nakon što je umetnik završio seriju radova izvedenu za denominacijsku kapelu u Hjustonu. Kapela koja je zamišljena kao mesto zajedništva i dijaloga, odgovara idejama koje su promovisane na Nacionalnoj konferenciji žena. Istovremeno, imamo i povod da govorimo o novim zanimanjima za istoričare umetnosti. I da ne zaboravim, čitajte knjigu Džil Filds “Entering the Picture: Judy Chicago, The Fresno Feminist Art Program, and the Collective Visions of Women Artists”.

DEA: Promakao mi je Rotko, moram da priznam! Htela sam da Vas zamolim za predloge za čitanje za one koje interesuje više o temama kojih se Mrs. America dotakla ili nije, ali ste me profesorski preduhitrili tako da mislim da ih već imamo. Hvala mnogo na razgovoru! Sledeći put pričamo o npr. Mad Men-u ili Once Upon a Time in Hollywood i samo se oduševljavamo.