Retrospektivna izložba Iskustvo u gužvi fotografkinje Goranke Matić komunicira sa publikom na toliko mnogo načina. Možda baš zato što je Goranka Matić fotografiji pristupala iz mnogo uglova, sa, moram reći, širinom jedne istoričarke umetnosti. Počevši od prvog segmenta, gde su fotografije izloga nakon Titove smrti, ona briše granice dokumentarne i umetničke fotografije. Naizgled jednostavan koncept fotografisanja raznih izloga sa fotografijom Tita postao je priča o kraju jedne epohe, o društvenoj svakodnevici i njenoj ironiji. Friz fotografija iz istog perioda, na kojima je ta svakodnevica prikazana u detalje, pogađa nas toplinom i pristupačnošću. Fotografkinja je jedna od njih, ne izdignuti umetnik koji dokumentuje život neke druge vrste. Njene fotografije uvek pokazuju empatiju koju može da sprovede samo neko ko razume, ko pripada određenom društvu. Osluškivanje objektivom ‒ takav dojam se stiče kada se uhvate gotovo spontani kadrovi iz prodavnica, sa ulica, iz kafića, fokus na emocije, na trenutak koji možda ni po čemu nije toliko poseban, ali je stoprocentno autentičan i baš zbog toga za nas ima veliku vrednost kao jedinstveno svedočanstvo.

Da je Goranka Matić osećala duh vremena u kojima je živela pokazuje svaki period njenog rada. Sami počeci njenog interesovanja za društvene promene počeli su još krajem 70-ih. Njena uključenost u feministički aktivizam foto-projektom koji je nastao kao deo konferencije Drug-ca Žena, prvog javnog jugoslovenskog otvoreno feminističkog događaja, pokazuje duboko razumevanje potrebe za promenom patrijarhalnog društva kroz dokumentovanje ženskog glasa ‒ ženskih potreba, i sa druge strane njihove stvarnosti. Iako u ovom projektu ona unajmljuje fotografa, umetnički aspekti rada odražavaju se upravo u konceptu, što pokazuje da je ujedno istraživala i načine na koji standardna portretna fotografija može da služi kao sredstvo za nova konceptualna istraživanja.

Nakon potpunog oduševljenja likom i delom već u prvoj sobi, krećemo se ka najvećem hajpu na izložbi ‒ fotografijama alternativne kulturne scene Jugoslavije. Čini se da ovaj deo budi nostalgiju kod svih, bez obzira na to da li smo živeli u ovom periodu ili ne. Nama koji nismo deluje kao neki san, kao da se to i nije desilo ovde, u ovom Beogradu, već u nekom paralelnom univerzumu u kom je alternativna scena pre svega opuštena i zabavna, a onda i združena. Fotografije umetnika i umetnica, članova bendova, koncerata, priprema, druženja, izazivaju osećaj hoćemo i mi to. Naše dvadesete nisu izgledale ni približno smisleno u odnosu na ovu scenu, koju fotografije Goranke Matić prikazuju kao vibrantnu, inspirativnu, dinamičnu, otvorenu (možemo li samo da primetimo rodnu fluidnost!), ali pre svega kao koherentnu. Kao da se u talasu nove muzike i vizuelne umetnosti oseća nadolazeća promena ‒ spremnost i energija za ličnu i kulturnu revoluciju.

I onda rez. Demonstracije, raspad države, redovi, siromaštvo, nezadovoljstvo, izolacija, tuga. Sa fotografija se čuje buka vikanja parola, nesinhronizovano mnoštvo glasova, sirene, trube, oseća se smrad ulice na protestima, dim i zagušljivost. Bez ikakve amortizacije, tako odjednom ‒ evo vam je revolucija. Dignuti ogromni transparenti sa likovima kneza Lazara i Vuka Draškovića. Pomešani signali opozicije. Odjednom je jedina koherencija koja se oseća ona u besu i strahu. Energija usmerena na rušenje, a ne na stvaranje, demotivacija i tuga, ali i odlučnost u neprihvatanju takve realnosti. To je najbolnija tačka izložbe. Devedesete. Goranka Matić beleži ovu istoriju tako da nam se sloši od sećanja, a i ko nema sećanja, sloši mu se samo od tog reza. Ceo segment ostavlja nas sa mučnim osećajem i pitanjima: Šta se ovde desilo? Zašto? Kako nema nazad? Napred? Gde god?

Nakon gužve, gomile, mnoštva koje nije kolektiv, slede portreti. Odjednom vidimo individue, većinom i danas žive i agilne aktere i akterke kulturne i političke scene, koje je epoha 90-ih formirala svakog na svoj način. Gotovo nas razneži kako su „mladi i naivni” (ili samo mladi) bili. Sposobnost fotografkinje da ove portrete učini ikoničnim pored, naravno, isticanja suštine karaktera i samoreprezentacije osobe, nalazi se i u odabiru ikonografskih detalja i celog dekoruma.

Posebno iskustvo, nešto kao soba za koju se isprva pitamo da li smo zalutali sa izložbe u neki drugi deo Muzeja, je „soba Tjentište”. Opet vidimo tendenciju umetnice da dokumentarna svojstva fotografije mobiliše u svrhu projekta koji ima karakter konceptualne umetnosti. Sučeljavanjem fotografija predela oko Tjentišta, muzike posvećene ratnim akcijama i fotografija murala sa memorijala na Tjentištu priča se o revalorizaciji istorijskih pobeda, sistema vrednosti, postignutih društvenih promena, obećanja i (ne)ispunjenja, (be)smislenosti žrtava, uopšte ceo odeljak ima tužan ton neke posmrtne mise ‒ jednom vremenu ili celom ideološkom setu.

Nakon ove mise ide izdah. Konačno vidimo umetnicu samu. Njena sećanja, njen unutrašnji pejzaž, njeno razmišljanje o sebi, o telu, prirodi, baštini, o životu uopšte. Nežan ton ovih fotografija i njihov intiman karakter samoistraživanja pokazuju nam potpuno drugu Goranku Matić. Onu na koju svi ovi beleženi događaji ostavljaju dubok trag. I konačno, umesto njene empatije sa društvom i drugima, ona izaziva empatiju prema sebi. Objektiv se konačno okrenuo i sada vidimo svu višeslojnost osobe koja je jedino kao takva u svom stvaranju mogla da obuhvati ovako širok spektar ideja, tema, formi, poetika. Izložba nas tako ostavlja i nadahnutim i potresenim. Ne samo u razmišljanjima o dokumentovanom vremenu, nego i podstaknutim na razmišljanje o sopstvenom. Što je verovatno ono što dobra umetnost bez namere uvek i uradi.