The NIN Award was established in 1954 by the weekly newspaper NIN, and became the most prestigious award for Yugoslav, and later Serbian novelists. It is awarded once a year, and was so far given to five women.

We asked artist Boris Lukic to, in his own manner, portray the five female novelists.

“This both a success and failure. There’s too few of them to connect the portraits in some way, to place them into context. These are actually the end of a small series of attempts. How do you portray a woman writer, how do you connect them, what do they have in common…I tied different techniques and then returned to the basics- simple line drawings.”

Boris Lukić

IVANA DIMIĆ

ARZAMAS
2016
Laguna

ĆERKA

Tatice, ja ću sad ostati sama ako je odvedeš.

TATA

Tako je.

ĆERKA

Da li ću se snaći? Da mi ne bude teško?

TATA

Biće ti teško i neće ti biti teško. Sve će doći na svoje mesto.

ĆERKA

Tako, dakle. Dobro. Tata, gde si? Nismo se ni pozdravili.

(Ustane i ode do maminog kreveta. Gleda pažljivo.) Mama, je l dišeš?

MAMA

Uh! Prepade me! Treba lek da popijem?

ĆERKA

Ne. Je l’ mogu da legnem pored tebe?

MAMA

Šta je bilo? Nešto si rđavo sanjala? Lezi.

GORDANA ĆIRJANIĆ

WHAT YOU HAVE ALWAYS WANTED
2010
Narodna knjiga

Preduhitri ih, šta god da su numili! Ugasi televizor, uzmi flomaster, izađi lepo iz kuće, otiđi do kioska za suvenire, kupi katanac, ispiši na njemu flomasterom svoje ime, samo svoje, i ostavi ga na mostu pored ugraviranih stihova pesnikinje.

GROZDANA OLUJIĆ

VOICES IN THE WIND
2009
Srpska književna zadruga

Uvek postoji neki izlaz, poče da teši samoga sebe. Da li u raj ili pakao, svejedno je. Raj obećava sećanje, pakao tanku koprenu zaborava. U polutami njujorške noći učini se da ima trenutaka u kojima bi više želeo ovo drugo.

Prispeli iz pakla a rasuti od Amsterdama do Aljaske i Australije, njegovi sunarodnici priklanjaju se zaboravu. I zaboravljaju, s tugom i stidom pristajući da postanu brojevi, iskorenjeni, odbačeni, nesvesni da time otvaraju  nov krug nestajanja, laži, obamane, u najgorem od svih ratova jer je izronio iz neizmirenih računa, nesahranjenih mrtvaca od pre skoro pola veka, gluposti, mržnje.

SVETLANA VELMAR-JANKOVIĆ

ABYSS 
1995
Stubovi kulture

Nekad sam dešperatan znao biti što daleko sam od zemlje svoje, a sad sam očaj upoznao stoga što se u njoj nalazim. Na bedu svikla, svakom se dobru opire a sa novim ne trpi se. No to nikome ni kazati ni pokazati ne smem, osobito od kad sam stražar na vlasti i vladatelj na straži.

Da Julija nije uz mene, sve to ne bih mogao. I crni majdan da dubim i prav i čist, u vlasti da obstojim. Ali ona, moja premila, snagu mi daje, svetililo mi znači.

Više no ikada.

Sva je tijana, a samo radi. Vezu Srbije sa Jevropom, najjaču, ona drži. Onu nezvaničnu.

Doba je bura a ja sam, uz Juliju, uspeo Srbiju u tije vode uvesti.

DUBRAVKA UGREŠIĆ

FORSING THE STREAM OF CONSCIOUSNESS
1988
August Cesarec, Zagreb

Grad mi se iz automobila čini neprijatno mračnim. Zato je hotelska soba prijatna. U krevetu čitam Handkeov Wunschloses Unglück, koji sam kupila za čitanje u avionu. Pedesetjednogodišnja domaćica uzima smrtonosnu dozu pilula, oblači higijenske gaćice, stavlja uložak, navlači još par gaćica i liježe u postelju položivši uredno ruke preko grudi. Potresa me taj neobičan detalj, to nesvjesno, ritualno, i tako strašno ženski obilježeno odijevanje (uložak za menstruaciju!) za susret sa smrću. Žena koja svoju istrošenu, ubogu spolnost odnosi na onaj svijet, i u raju i u paklu zatrebat će joj uložak…

Gasim svjetlo. Hotelska soba preplavljena je gustim mrakom. Skutrila sam se na krevetu. Predem kao mačka.