Lejla Slimani (1982) je francuska spisateljica marokanskog porekla, čiji je direktan i neumoljiv stil, uz to izuzetno erotičan, privukao pažnju čitalačke publike prvim romanom Dans le jardin de l’ogre. Njen drugi po redu roman, “Uspavaj me” (Chanson Douce) nagrađen je u Francuskoj prestižnom Gonkur nagradom za najbolji roman 2016. godine, a Slimani je tek dvanaesta po redu žena koja je dobila ovo priznanje u njegovoj u 113-ogodišnjoj istoriji. Roman “Uspavaj me” izašao je nedavno na srpskom jeziku u izdanju Booke, a u prevodu Vladimira D. Jankovića.

         

U toj sobi, u jednoj ulici u kineskoj četvrti, Luiza je izgubila pojam o vremenu. Bila je dezosrijentisana, unezverena. Čitav svet ju je zaboravio. Spavala je satima, budila se otečenih očiju i s bolom u glavi, uprkos hladnoći koja je vladala u toj prostoriji. Izlazila je samo u krajnjoj nuždi, kad bi glad postala neumoljiva. Hodala bi ulicom kao da se vratila na snimanje nekog flima s kojeg je neko vreme izostajala, pa sad, potpuno neprimetna, posmatra druge kako idu tamo-amo. I činilo joj se da svi imaju kuda da odu.

Samoća je delovala kao neka droga, i Luiza ni sama nije bila sigurna da li želi da je se otarasi. Lutala je ulicama izbezumljena, očiju izbečenih toliko da ju je to gotovo bolelo. U svojoj samoći, počela je da vidi ljude. Da ih stvarno vidi. Postojanje drugih postalo je opipljivo, treperavo, stvarnije nego ikad. Posmatrala je, do najsitnije pojedinosti, pokrete parova koji su sedeli po baštama restorana. Ne bi joj promaklo kada je neki usamljeni starac pogleda popreko. Ni kad naiđe na učenice što sede na naslonu klupe i klibere se dok se, tobož, preslišavaju. Po trgovima, na izlazima iz stanica metroa, susretala se sa neobičnom paradom nestrpljivaca. I ona bi s njima stala da čeka tu, na dogovorenom mestu u dogovoreno vreme. Svakoga dana susretala je sabraću u ludilu, one što pričaju sami sa sobom, s-uma-sišašve, beskućnike.

Grad je, tih dana, bio pun ludaka.

Došla je zima, dani liče jedan na drugi. Novembar je kišovit i veoma hladan. Poledica je po trotoarima. Nemoguće je izaći. Luiza pokušava da razonodi decu. Izmišlja igre, peva im pesme. Zajedno grade kuću od kartona. Ali danu kao da nema kraja. Adam ima temperaturu i neprestano jauče. Luiza ga nosa po sobi, pokušava da ga uspava već skoro čitav sat, i konačno joj to polazi za rukom. Mila, koja se vrti u krug po dnevnoj sobi, i sama se već unervozila.

– Hodi ovamo – kaže joj Luiza. Mila joj priđe, a Luiza iz tašne izvadi mali plavi neseser o kojem je devojčica tako često maštala. Mila, inače, Luizu smatra najlepšom ženom na svetu. Podseća je Luiza na onu stjuardesu, plavu i lepo doteranu, koja ju je nutkala bombonama za vreme leta do Nice. Iako je se povazdan cima na sve strane, iako pere sudove i trči od škole do kuće, Luiza uvek izgleda besprekorno. Kosa joj je čvrsto vezana u rep. Zbog crne maskare, koju nanosi u najmanje tri debela sloja, oči joj izgledaju kao u neke udivljene lutke. Tu su, zatim, te njene šake, meke, koje mirišu na cveće. I prsti s kojih se lak nikad ne skida.

Luiza, ponekad, maže nokte pred Milom, a mala zažmuri pa udiše miris acetone i jeftinog laka koji dadilja razmazuje živim pokretima, nikad ne prelazeći liniju mesa. Tako opčinjeno, dete je gleda kako maše rukama po vazduhu i duva u prste.

Luizine poljupce Mila prihvata isključivo zbog toga da bi osetila miris pudera na njenim obrazima, da izbliza vidi šljokice koje se presijavaju na očnim kapcima. Voli Mila da je gleda čak i kad ova nanosi ruž na usne. Jednom rukom Luiza pred sobom drži ogledalo, uvek besprekorno čisto, a onda krene da krivi usta u čudnu grimasu koju Mila potom podražava u kupatilu.

Luiza pretura po neseseru. Uzima devojčicu za ruku i maže joj dlanove nekom kremom roze boje koju zahtava iz majušnog pakovanja. “Lepo miriše, zar ne?” Praćena oduševljenim detinjim pogledom, Luiza nanosi lak na njene noktiće. Lak je roze boje, prost je, a jako miriše na aceton. Za Milu, taj miris je miris ženstvenosti.