Prisećajući se najboljih stvari koje su se desile na lokalnoj umetničkoj sceni teško je razabrati šta je bilo onlajn a šta u rizičnom direktnom kontaktu. Zato izdvajamo izložbu, koja je preplavila obe realnosti. Nastala i postavljena u novom i autentičnom umetničkom prostoru Manifesto, gde je i izuzetno dobro posećena, ali je zaživela i na Instagramu kao da je žovijalni  influenserski spam. Izložbu ulja na platnu “Suviše brzo, suviše kasno” Lidije Delić izabrale smo za umetnički događaj godine, ne samo zbog  posećenosti koju je postigla, već i zbog samih tema i izuzetnih radova beogradske umetnice. O magiji koja se desila u Manifestu, o Potopljenom svetu i drugim inspiracijama, o prostorima unutar slika, o Njujorku i novim narativima koji nestaju, sa Lidijom je razgovarala likovna kritičiraka MILICA magazina Ana Simona Zelenović.

Svi su posetili i “šerovali” na mrežama tvoju izložbu u novom “umetničkom prostoru” Manifesto, najpre zbog radova samih ali i zbog prostora. Kako je došlo do ideje o saradnji i kakva je korespodencija između ovog prostora i tvojih novih radova? Kakav kontekst posmatranja im nudi Manifesto?

Manifesto je jedan specifičan izlagački umetnički prostor koji se nalazi na prvom spratu predratne zgrade iz 1936. godine u Birčaninovoj ulici. To je trenutno galerijski prostor koji će u nekom narednom periodu biti renoviran i prilagođen za život. Takvih specifičnih izlagačkih mesta zapravo nema u Beogradu, pa je verovatno i ta novina dodatno zaintrigirala publiku.

Naime, pre nego što sam dobila poziv od osnivača Manifesta, Mirka Lubarde, svakako sam planirala svoju sledeću izložbu da smestim negde van institucije, ali i van klasičnog galerijskog prostora bele kocke. Zamišljala sam napušten ambijent, negde na skrivenoj lokaciji. Nakon Mirkovog poziva da Manifesto započne svoj rad mojom izložbom oboje smo došli na ideju da ovako svež, još nedefinisan ambijent, može da se iskoristi i za rad u njemu, kao umetnički studio. Kako je u mojoj umetničkoj praksi (dosta tiho, sve do ove izložbe) period “savladavanja” ili “rešavanja” izložbenog prostora sastavni deo kreativnog procesa nastanka mojih radova, ta ideja “spajanja” i preklapanja radnog i izložbenog, performativnog i intimnog mi se jako dopala.

Ubrzo nakon prekinute renovacije sam provela nekoliko meseci radeći u tom stanu, otkrivajući u njemu senke, niše, zvukove, odlomljene delove štuko dekoracije, slojeve prošlosti i tragove bivših života, po zidovima, podovima, u vazduhu, a koji su mi zadavali formate, usmeravali forme. I ovo je, za sada, jedina izložba kojoj sam se na ovaj način posvetila i koju sam celokupnu postavila i izvela kao site-specific instalaciju.

O čemu govore novi radovi? Šta je to što si o sebi i umetnosti otkrila u procesu stvaranja?

Izložba je najšire inpirisana idejama iz naučno fantastičnog romana “Potopljeni svet” Džejmsa G. Balarda iz 1962. godine. Radnja se odvija 2145. godine, kada su se, usled globalnog zagrevanja, otopile zaleđene površine Zemlje, nivo okeana se podigao i potopio veći deo naseljenih oblasti planete, a stanovništvo je potisnuto prema krajnim tačkama na Južnom i Severnom polu.

Balard je bio okupiran konceptom “dubokog”, geološkog vremena, idejama koje je razrađivao I čuveni vizuelni umetnik Maks Ernst. Njegove distopijske vizije potopljenih gradova, ljudi i tropske vegetacije, koja nastavlja da buja po celoj planeti, otvaraju prostore mogućeg povratka u same biološke korene čovečanstva.

Bogatim, pitoresknim opsima, on gradi vrlo plastičnu atmosferu jednog mogućeg kataklizmičnog scenarija. Posebno u jednom odlomku romana, po čijem naslovu sam i nazvala izložbu, “Suviše brzo, suviše kasno”, Balard piše o promeni percepcije čoveka, mentalnim i fizičkim promenama koje nastaju u junacima usled izmena njihove okoline. Knjigu sam čitala ponovo kada sam bila u Njujorku, gde sam i počela rad na izložbi. Po povratku u Beograd, većina slika koje pravim su delimično materijalizovani utisci sa tog putovanja. Takođe mi je bilo interesantno kako pisac vrlo suptilno nagoveštava i otkriva koji je to veliki grad u kojem je smeštena radnja, jer teritoriju sada pokriva voda, poigravajući se, na taj način, sa našim čulima i orijentacijom.

S leva na desno: Another World, The Garden Thrives, Sensory garden I, Ulje i epoksi smola na platnu, 25 x 30 cm, 2020.

Čini mi se da je tvoj likovni jezik nekad sam sebi svrha, a ponekad ga vidim kao sredstvo za postizanje višeslojnog umetničkog cilja. Kakav je tvoj odnos prema slikarstvu (kao medijumu) i kako se on menjao tokom godina?

Slikarstvo je vremenom postajalo sve veći izazov za mene. Neverovatne su mogućnosti koje sama tehnika pruža, a ja volim da istražujem ili eksperimentišem. Često iskačem i u polje umetničke instalacije sa slikama. Sa novim slikama na ovoj izložbi sam pokušala da se poigram sa prostorom unutar slika. Na primer, u uslovno prvoj prostoriji prikazala sam tri slike većeg formata, ulja na platnu, gde sam površine tretirala kao diptihe. Na centralnoj slici sa foteljama, prizor je podeljen na zone: unutra – poslovna zgrada, i spolja – grad. Na slici sa drvetom, prikazano je stablo unutar veštačkog jezera, a gornja polovina slike predstavlja divlju i pomalo zloslutnu prirodu. Na trećoj slici, sa kojom, na neki način, završavm izložbu, su dva muškarca u poslovnim odelima zagledani u daljinu – prizor koji prikazuje sve ali i ne otrkiva ništa u isto vreme. Sve slike su u potencijalu, one predstavljaju granicu liminalnog, a zajednički im je predosećaj i nagoveštaj onoga što dolazi.

A view from an office, Ulje na platnu, 150 x 180 cm, 2020.

Kao perfekcionistkinja razumem tvoju potrebu da se vraćaš na slike i stalno ih “dorađuješ”. Imaš li ikad osećaj da je slika “za(sa)vršena”? Ili se u radu, u nekom trenutku, odvija samostalna geneza života slike? Kako proceniš te trenutke “kraja” ili “nastavka”?

Istovremeno mi je i teško i lako shvatiti ili odlučiti da li je neka slika završena. Ako slika nema zadate tehničke okvire, ne znam kako se može definisati kao završena. U samom procesu rada znam da prepoznam kada i kako želim da završim sliku: ako uvidim da koristim neki element koji se ponavlja ili mi postaje previše poznat prestajem da ga koristim. I uvek gledam da dok slikam ostavim površine koje su enigmatične, koje se teže čitaju i definišu. Sa druge strane, dosta mi je teško da se vratim na slike i da ih “doradim ili dovršim” nakon nekog vremena, to baš retko radim. Ako nisam zadovoljna velika je verovatnoća da sliku počnem iz početka, ali imam i neka platna koja me dugo čekaju.

Izlagala si i u inostranstvu, stvarala u različitim kulturnim sredinama. Šta je ono što odlikuje reakcije lokalne publike u Srbiji i u regionu na tvoje radove? 

Profesionalno, to su dosta drugačije situacije. U lokalu je verovatno sve znatno lakše, zbog poznatog i zajedničkog konteksta, zbog poznastava, zbog jezika, zbog neposrednosti. U inostranstvu je potrebno iznova izgraditi i situirati sebe, od početka, u svakoj novoj situaciji. Ipak, jezik savremene umetnosti nam omogućava da prevođenje tih razlika ne bude traumatično iskustvo.

Ako budeš imao sreće više neće biti snova, Ulje na platnu, 270 x 180 cm, 2020.

Kako je izgledala tvoja 2020? Koliko je situacija pandemije uticala na tvoj rad, motive, teme, sentimente ili poetiku?

Godina je, naravno, bila isplanirana potpuno drugačije. Dosta toga je odloženo ili otkazano. Što se mog rada tiče, godina je bila vrlo fokusirana i plodna. Uspela sam, verovatno usled promene lokacije ateljea i uslova ograničenog kretanja, da uronim vrlo intezivno u nastanak novih radova, kako tokom procesa konceptualizacije, tako i u samu materijalnu realizaciju. Sa stanovišta teme, interesantan mi je sinhronicitet koji se desio između Balardovih vizija koje su me okupirale tokom procesa pripreme izložbe i promena koje je doneo period pandemije (naprimer nestanak i izmene čulne percepcije).

Koja umetnička dela ili dogadjaje u 2020 izdvajaš kao neke koji su na tebe ostavili uticaj? Čiju inače umetničku karijeru ili izlagačku delatnost pomno pratiš?

Lokala scena je dosta živa, uprkos svemu. Volim da pratim rad svojih kolega i prijatelja, kao i kolega koji sada žive na nekim drugim mestima. Pratim dosta toga, a trenutno najviše slikarske izložbe. Konkretno, zanima me da vidim kako će se razvijati rad slikarke Xinyi Cheng ili vizuelnog umetnika Sanya Kantarovsky.

Pandemija je zaista globalno ogolila sistemske odnose moći na jedan neverovatan način i svet umetnosti nije ostao van toga. Istovremeno je i zastrašujuće i pomalo uzbudljivo da se otvara mogućnot i da imamo dužnost da promislimo sistemske promene kako bismo rešili ne samo pitanje virusa koji je direktna posledica nemilosrdnog uništavanja planete, već i iscrpljenosti postojećih društvenih rešenja.

Pripremaš li nešto od čega će ponovo goreti instagram u 2021? 

I dalje sam inspirisana istim Balardovim romanom. Na novim slikama-diptisima, prikazujem lične dnevne rutine koje se odvijaju na teritoriji ostrva na kojem sam boravila jedno ograničeno vreme, usmeravam našu pažnju ka vegetaciji, vizurama i narativima koji će uskoro biti izgubljeni.

Lidija Delić (1986, Nikšić, Crna Gora) je diplomirala slikarstvo na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu 2010, a 2015. godine doktorirala na odseku za multimedijalnu umetnost na Univerzitetu umetnosti u Beogradu. Suosnivačica je i članica Umetničkog prostora U10. Predstavljala je Srbiju na Bijenalu mladih umetnika Evrope i Mediterana (BJCEM) u Tirani, Albanija, 2017. godine. Iste godine je bila finalistkinja Nagrade „D. B. Mangelos“, a 2018. godine je izlagala na 57. Oktobarskom salonu u Beogradu. U organizaciji „Balkan Projects“ i Švajcarskog instituta u Njujorku, boravila je na umetničkoj rezidenciji u Njujorku 2019. godine. Živi i radi u Beogradu.

www.lidijadelic.com