Dve pesnikinje pričaju o slobodi i ograničenjima u jednom drugom vremenu, o poeziji kao prodoru, o provokaciji žene i ženskoj provokaciji, o istrajavanju, o stvaralaštvu kao luksuzu – MILICA magazin vam predstavlja Katalin Ladik, sa kojom razgovora Jelena Anđelovska.

Katalin Ladik je Novosađanka, koja od devedesetih živi i stvara u Budimpešti. Međutim, ona je pesnikinja koja se ostvarivala u Jugoslaviji, smatrala ju je svojom domovinom, iz koje je putovala bez ograničenja, u koju se radosno vraćala i nije nameravala da je napusti. Na jugoslovenskoj umetničkoj sceni najpre se pojavila kao članica i jedna od osnivačica subotičke avangardne grupe Bosch+Bosch. Od tada se njeno stvaralaštvo širi na glumu, eksperimentalne zvučne kompozicije, radio-igre, fonetičku i vizuelnu poeziju, akcije, mejl art, performanse, hepening. Katalin Ladik je do sada objavila dvadeset knjiga poezije i jedan roman na mađarskom jeziku. Učestvuje i izlaže na umetničkim manifestacijama širom sveta, uključujući Dokumenta 14, održana ove godine u Kaselu i Atini. Dobitnica je mnogih priznanja, između ostalih i nagrade za vrhunski doprinos nacionalnoj kulturi Republike Srbije (2009) i nagrade za mir LennonOno Grant for Peace (2016).

Šta za Vas podrazumeva uspeh?

Meni je potrebno reagovanje. Posebno pozitivno reagovanje onih ljudi koje mnogo cenim. Za mene je to uspeh. Ako je to jedan čovek, i to je uspeh. Ako je to deset, i to je. Ne merim uspeh s masovnošću. Opet, zvanično priznanje je relativna stvar. Neko može biti u modi, to je nešto sasvim drugo.

Kakva je bila Vaša pozicija na umetničkoj sceni Novog Sada, posebno mislim na poziciju žene?

Od šezdesetih godina, kada sam počela da pišem i stvaram, vladala je sasvim mačo kultura, i u tom smislu naravno da sam osećala represiju i kao stvaralac i kao član društva, kao žena. Nije ni čudo da je u to vreme počela emancipacija koja se proširila i na Evropu. I tada i danas postoje mnoge zemlje u kojima su žene ugroženije. Ali, mi govorimo o našem problemu. Još uvek nema ravnopravnosti u zaradama. Iako je više obrazovanih žena, one su retko na pozicijama. Ima napretka, ali ipak… Kao umetnica bila sam žigosana, naročito u Mađarskoj, zbog mojih performansa, dobijala sam razne kazne. I ovde u Jugoslaviji, isključena sam iz Komunističke partije, i to baš kao žena koja pokazuje svoje telo, kao eksponat, kao predmet divljenja ili osude i sl. Znači, žensko telo je bilo ili tabu ili žigosano kao predmet prostitucije.

A paralelno su, naravno, slike golih žena doprinosile prodaji novina…

Da, to je to. Da sam bila model, bilo bi nešto drugo. Ovako, kao pesnikinja, kao žena, trebalo bi valjda da sedim sa naočarima u nekoj zatvorenoj sobi, u biblioteci, i da pišem fino o jeseni, o cveću, eventualno o sanjanju, o ljubavi ili tako nešto.

U šta ste verovali dok ste bili u Komunističkoj partiji?

Verovala sam u sve te parole. Zamislite, ja sam stvarno iz siromašne porodice, znam šta je glad i gladovali smo. I onda su nam obećali da će sve biti bolje. Naravno, jedina mogućnost da bude bolje, za mene, bila je da se školujem. Ali posle škole, nisu me ni pitali, primili su me u Komunističku partiju. To je bila kao nagrada za odlikaše, završila sam ekonomsku školu… Inače, verovala sam u bolju budućnost.

I postojalo je to jedinstvo?

Da, pogotovo za nas „manjine“. Ali tada Partija nije značila ništa naročito. Isto je bilo biti član Komunističke partije ili Socijalističkog saveza. Isto se govorilo na oba mesta, i u mladosti sam puno vremena provela na konferencijama i sednicama, i nadisala se dima koji mi od onda smeta. Žao mi je tih godina.

Koliko Vas je ometalo kada ste morali da radite poslove koji nisu u vezi sa Vašim stvaralaštvom? Morali ste da zarađujete za život. Kakvu je atmosferu to stvaralo u Vašoj svakodnevici?

Celog života sam bila zaposlena, od osamnaeste godine sam u stalnom radnom odnosu. Znači, devedeset posto moje energije i životnog veka otišlo je na posao, na porodicu, a onih pet ili deset posto, možda, na umetnost. Ja sam još kao devojčica radila tokom školskog raspusta. Tako da je za mene normalno da je stvaralaštvo luksuz, i to ako mogu da uklopim pet minuta ili pola sata slobodnog vremena. Zbog toga sam naučila da radim relativno brzo, dok je sin u školi, ili u nedelju negde između kuvanja i pranja,…

Recite mi nešto o Vašim temama, nekada i sada, Vas okupira mnogo toga…

Na neke teme me je pokretao bunt zbog mog položaja. Naravno, koristim i te večne poetske teme, prolaznost, plodnost. Međutim, dok sam stvarala pesme za čitanje, ja sam već razmišljala i o drugoj dimenziji poezije, to znači o proširivanju granica poezije i u vremenu, i u prostoru, i u zvuku. Razmišljala sam o multimedijalnoj poeziji, i to već početkom šezdesetih. Moja prva zbirka poezije Balada o srebrnom biciklu izašla je 1969. godine i tada sam uz nju priložila gramofonsku ploču na kojoj sam izvodila pesme, sa pevanjem i govorom. U istoj knjizi sam objavila i skripte za performans, scenarije za performans. I od onda to radim, ali s vremenom sam počela da odvajam medije. Bavim se zvučnom poezijom, bilo snimljenom, bilo uživo izvođenom. Što se vizuelne poezije tiče, koristila sam pesme kao partiture za izvođenje. Sada shvatam da su u ranijem periodu to bile skice mog stvaralaštva, i te skice sam ozbiljno dorađivala i razrađivala, širila na druge medije. Ništa nisam menjala, samo sam stalno išla dalje.

Poemim, 1978.

U kojoj meri Žena okupira Vaš rad?

Nije meni toliko tema žena i muškarac, nego erotika i opšta privlačnost, i u kosmosu i oko nas. Recimo, jedna pegla ili sto ili stolica, za mene igraju erotičnu ulogu. Zanima me i androgeno. Često sam pisala u muškom rodu, imala sam zbirku u kojoj sam sebe zamišljala kao životinju, ili kao bubu. Pokušavala sam da pišem iz fokusa životinje. Druga stvar je ako se prepoznaje da je pisac žena, i ja to ne poričem, čak i naglašavam. Pisala sam iz raznih polova, naročito jer me zanima dvopolnost i bespolnost, anđeosko biće. Onda, povezanost sa prirodom. Govorimo li o erotici i ženskom, erotika se za mene ispoljava magijski, kao sveopšti, kosmički erotizam. I da sam žena, u tom smislu, ja to prihvatam, ili sam jing ili jang. Da, tu sveopštu erotičnost izvodim kao žena.

Verbo-voco-visual

Glas je za Vas veoma bitan, uvek je bio tu. Kako ga sve koristite? Ne mislim samo tehnički, nego suštinski…

Imam jedan izraz na mađarskom, kovanicu koja istovremeno znači pokretzvuk ili zvukpokret. To znači da u glasu imam i pokret i energiju, a mnogo sam koristila i fenomen krika. Šta je krik? To je prodor. Kada nema mogućnosti komunikacije jezikom ili pokretom, onda se sve iskaže u kriku. Kao kada se izvuče čep iz napunjene flaše, pa sve izbije kao izvor ili vulkan. Onda je telo angažovano, takođe. To sam najviše osetila sredinom osamdesetih godina. Tada sam najviše i koristila motiv krika, jer je društvena, privatna i stvaralačka situacija bila takva. Nisam mogla putovati, komunicirati, nisu mi izlazile pesme, pa je onda ono malo performansa što sam mogla da izvedem bilo po motivu krika. To nije samo krik žene, to je krik čoveka stvaraoca. Nisam naglašavala ženskost, osim ako me nisu dirnuli kao ženu, onda sam reagovala na ženski način i čak sam provokativno izražavala da sam žena.

Školovali ste se u dramskom studiju Srpskog narodnog pozorišta, Vi ste u stvari glumica. Oduvek sam očarana glumicama, šta je to glumica?

Ne znam šta je glumica, ali znam šta sam ja. Od svoje jedanaeste godine sam bila dete glumica na Radiju Novi Sad. Eto, opet, glas, uvek me je fascinirao. Postala sam radio-glumica bez tela. To me je i mučilo, sprečavalo, jer sam želela da budem glumica sa telom. Ali nije bilo moguće, nije bilo scene, nije bilo ničeg. Tu sam odrasla i ostala u radiju, kasnije u stalnom angažmanu pred mikrofonom.

Akademija umetnosti u Novom Sadu osnovana je 1974. godine, a Vi ste dramski studio pohađali od 1964. do 1966. godine. Recite mi nešto o tom studiju…

Dramski studio su vodili stari, iskusni glumci. Prijavila sam se i primili su me. Ipak sam nešto naučila o telu, o korišćenju tela. Zamislite, nisam znala kako da ga koristim. Međutim, vreme je prolazilo, imala sam već 28 godina, i nisam još bila otkrivena kao glumica. Odlučim tada da dam intervju za Večernje novosti, mislim. Uglavnom, za neke novine sa velikim tiražom. Blefirala sam u tom intervju, najavila samostalno veče, provokativni performans, sve sam opisala. To su pročitali Ćirilov i Mira Trailović. Pitali su me da performans izvedem prvo samo pred njima. Bila sam veoma stidljiva. A pošto sam kratkovida, skinem naočare. To mi je pomoglo u stidljivosti, nisam videla nikoga i ništa osim svetla. Uradila sam, čitala svoju poeziju, a onda izvela ritual. Njima se to dopalo, i angažovali su me za nekoliko izvođenja u Ateljeu 212, u Podrum teatru. Tu sve počinje, intervjui, pozivi, prvo u Zagreb, pa dalje. Naime, 1964. sam jednom bila pozvana, odmah posle porođaja, u Mađarsku, na audiciju za neku ulogu, gde je trebalo da očaram muškarca, da ga zavodim, tipičnim nekim pokretima, ovo-ono, a ja o tome ništa nisam znala. Iako sam rodila, bila sam ipak seksualno neiskusna. Nisam odgovarala, nisam dobila ulogu. Komentari su bili da sam stisnuta. I onda, šest godina kasnije, odlučim da ću ukloniti tu moju stidljivost, odlučim da se bacim u duboku vodu i krenem taj performans u Ateljeu.

Poemask, 1982.

Od početka koristite ritual, bliski ste i nadrealizmu. To ne govorim da bih Vas smestila u neki okvir već me zanimaju svi načini na koje stvarate. Performans je oslobođenje, ali da li je i „maskiranje“ s druge strane, da li Vas i štiti na neki način?

Da, moji performansi su upravo takvi. Idu u dva glasa. S jedne strane se oslobađam i telom i dušom, i glasom, a s druge strane koristim maske i ritual, dramaturgiju koja me, na neki način, štiti. Možda sam to naučila u glumi, jer glumac uvek poseduje ili šminku ili rekvizit, ili je u kostimu. Ne bih mogla u ovom privatnom odelu da ustanem i da nešto izvodim. Moram imati razliku. To me spaja i poistovećuje sa ritualima. Ako baš moram nastupiti bez rekvizita, jer nemam priliku da uzmem neku masku, onda tu razliku stvorim na neki način, pokretom, tišinom. Moram da sakupim pažnju prisutnih koji očekuju od mene da nešto izvedem. Mimo toga što sam stvarno gola, zaštitu imam u koncentraciji i sugestivnosti, u veri u ono što ću raditi. Ako uzmem za primer šamanski ritual, poput šamana, moram sebe da podignem na drugi nivo, ako ne viši, onda na drugačiji nivo, da bih mogla da budem dovoljno autentična za publiku.

Sećate li se svog unutrašnjeg života kao devojčice? Da li ste po nečemu bili različiti, da li nešto iz tog vremena povezujete sa kasnijim stvaralaštvom?

Već u ranom detinjstvu sam osetila tu magiju igre. Rođena sam u Novom Sadu, u Kisačkoj ulici, to je sada centar, tada je bilo malo van grada. Stanovali smo u jednoj bombardovanoj kući, tu su nas smestili, bila je polusrušena. Ali na kraju dvorišta je stajala neka mašina za poljoprivredu, stara i zarđala. Predivno sam se zabavljala sa njom, penjala se, pa udarala i tako proizvodila razne zvukove, pevala, igrala. Bila je to moja konkretna muzika. Takođe, i neka vrsta ekstaze, ja mala, a mašina ogromna i ja njome vladam. Imati telo, zvuk i veliku mašinu. Na neki način sam dala život tom monstrumu od gvožđa. Kasnije sam i u igrama na ulici, sa decom, smišljala dramaturgiju, pravili smo kao neko malo pozorište, svi su uživali. Tako je počelo i evo traje sve do sada.