„Kad sam čula da je Ana Brnabić postala mandatarka nove Vlade, spontano sam imala jednu sliku u glavi: lokalne srpske „domaćine i gazde“, doživotne bogom dane političare i druge vlastodršce u sakoima i sa kravatama, popove i sve ostale čuvare „morala i dobre srpske domaćinske tradicije“ (koja ne služi ničemu drugom nego da obezbede da se ništa nikada ne promeni i da oni zauvek ostanu tu gde jesu i to što jesu, dakle ništa) – kako se preznojavaju, s nevericom pogledavaju jedni druge, dok im se pred očima njihova „prćija“ protiv njihove volje menja. Moram da priznam da me pomalo zabavlja dok zamišljam kako će oni sad morati da misle o tome, da menjaju jezik kojim govore, da ovladavaju nekom vrstom ponašanja, odnoseći se prema toj mladoj ženi koja je došla na jedno veoma značajno mesto u državi, i koja onim što predstavlja, kako izgleda i kako se ponaša, ni po čemu ne podseća na ono čemu oni inače pripisuju moć; u mojoj „slici“, zamišljam ih kako im izmiče tlo pod nogama i kako im se čitav njihov svet ruši od nemogućnosti da zamisle i svare „nepogodu” koja ih je snašla“,  prof. Jelisaveta Blagojević

 

Od kada je za glavnu kandidatkinju za funkciju predsednice Vlade Srbije predložena dosadašnja ministarka Ana Brnabić, zahuktale su se polemike, zaoštrile kritike na račun vlasti, novog predsednika Republike Aleksandra Vučića i same Ane Brnabić. Odjednom kao da se razjedinjena Srbija ujedinila u kritici i nezadovoljstvu. Razlika je jedino u tome što je ona građanska, opoziciona Srbija, očekivano ili sasvim iznenađujuće, ubedljivo glasnija. Vest o novoj mandatarki vlade kao ženi drugačije seksualne orijentacije, te Hrvatici poreklom, istutnjana je u svetskim medijima kao posve dobra i obećavajuća, naročito s obzirom na to da dolazi iz tradicionalne balkanske zemlje. Kao da su tobože primijerska mesta širom „civilizovanog“ sveta već odavno u rukama žena. Srbija je, međutim, ovu vest dočekala posve nespremno.

O samom imenovanju Ane Brnabić za mandatarku nove vlade, o kritikama, komentarima, osudama i izostaloj podršci, MILICA magazin razgovara sa profesorkom Jelisavetom Blagojević, filozofkinjom i šeficom katedre za kritičke studije politike na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu.

 

Prof. Jelisaveta Blagojević

 

Razgovor vodile:

Milica Laufer

Andrea Jovanović

 

Šta je za Vaš najveći utisak povodom vesti o novoj mandatarki za predsednicu vlade? Čini se da su negativni komentari i osude preplavile političku i medijsku scenu.

Ono što je na mene ostavilo najjači utisak je stepen isfrustriranosti, političke i svake druge nezrelosti, isključivosti, netrpeljivosti, mizoginije, homofobije i čega sve ne, koji je, povodom izbora Ane Brnabić prethodnih dana demonstrirala tzv. građanska ili tzv. levičarska Srbija. Kao da su se, oko nečega, konačno ujedinili. Ta nova, „harmonična“, opoziciona Srbija je u svojoj kritici zaista bila ubedljivo najglasnija.

Čuli smo najrazličitije stvari, analiziraju se „krvna zrnca“ Ane Brnabić, kritikuju njene sposobnosti i kvalifikacije, a ponajviše joj se pripisuje uloga Vučićeve marionete.

Polazim od pretpostavki da je Ana Brnabić u politici manje od godinu dana, a da smo joj nekako „presudili“ i pre nego što je uopšte i stupila na mesto predsednice vlade. Čini mi se da ni sam Vučić i celokupan rad njegove administracije do danas nije pretrpeo ovakvu „horsku“, „konsenzusnu“ i posvećenu kritiku kao što je u prethodnih nekoliko dana pretrpela Ana Brnabić.

Meni su to pokazatelji da je upravo ta „građanska“, „emancipovana“, „kritička“ Srbija učinila ono što prebacuje svakoj vlasti i svakom diskursu isključivosti. Vidim atmosferu linča u kojoj se konačno dočekalo da se neko mesto prepozna kao pogodno (žensko? drugačije? novo?) da mu se upute sva naša nezadovoljstva, sve naše frustracije, svi naši pojedinačni besovi i ljutnje: od frustracija sveprisutnim poglavarom Vučićem, do nekritičkog usvajanja neoliberalizma, rasprodaje zemlje, neodgovorne socijalne politike, itd. Ime za sve ove, sasvim izvesno u najvećem broju slučajeva opravdane kritike, postalo je ime Ane Brnabić. Dakle, to sve jesu problemi i ima ih još mnogo, ali imam utisak kao da se konačno ta građanska Srbija osmelila da sve to strovali i prospe upravo na mesto koje i sama prepoznaje kao nepodržano i slabo (a ovo kažem u najboljem smislu te reči), i to pre nego što je čak i „svemogući Vučić“ počeo da to čini.

Zašto je to tako, odakle to dolazi? To je pitanje za sve nas i plašim se da je mnogo više obeshrabrujuće nego što je to svaka priča o tome zbog čega je Vučić doveo Anu Brnabić: da li je to pink-vošing, koje on političke poene dobija i da li i u koje svrhe upotrebljava ministarku Brnabić.

Ali politička neslaganja su ovde toliko duboka da opozicija gubi svoj smisao ukoliko uvek i sve negira i ne sarađuje. Tako i Ana Brnabić postaje meta te isključivosti: da ništa što dolazi od Vučića i ove vlasti nema šansu na „našu“ podršku i saradnju.

Društvo ne bi ni postojalo ili bi bilo u potpunosti fašističko da nema neslaganja. Neslaganje je neophodna karakteristika društvenog i političkog života, međutim, ovde se to ne vidi na taj način, nego se neslaganje tretira kao izdaja i neprijateljstvo. Svi su u svojim rovovima: s jedne strane imamo Vučića i njegovu administraciju, a sa druge smo mi koji se sa svim tim ne slažemo. Verujem, međutim, da politički život u ovoj zemlji mora da se vodi na jedan drugačiji način, da moramo da nađemo načine da pregovaramo o našim neslaganjima jer se na taj način društvo i politički život pokreću. Zbog svega toga možda je i Ana Brnabić prepoznata kao neko ko je izneverio tu građansku emancipavanu urbanu Srbiju prešavši u redove „neprijatelja“. To je naivno, ali i veoma opasno.

Da li je imenom i prezimenom na poziciji predsednice vlade u ovom trenutku o kojem pričamo Ana Brnabić ili neko sasvim drugi, to samo po sebi ništa ne znači. Znači samo utoliko što to mesto ima potencijal i kapacitet da se razmenjuje i pregovara sa ostalim delovima društva. Koliko ja pratim, mada se ne razumem sasvim u deo priče kojim se Ana Brnabić bavila kao ministarka u prethodnom periodu, ima elemenata za koje neki kažu da je jako mnogo urađeno, dok drugi kažu da neke stvari nisu dobro urađene, i sve je to u redu – to je sve deo neslaganja i rasprave koji treba da postoje. S druge strane, ja zaista imam utisak da je ona dala dobar primer upravo te vrste otvaranja za komunikaciju sa različitim segmentima društva. E, to je premijersko mesto, to je njegova funkcija.

Šta Vi očekujete? Da li je u pitanju promena?

Možda su moja očekivanja skromna, nedovoljno radikalna i nerevolucionarna, ali za mene, u simboličkom smislu, Srbija nikada više neće biti ista. Kad sam čula da je Ana Brnabić postala mandatarka nove Vlade, spontano sam imala jednu sliku u glavi: lokalne srpske „domaćine i gazde“, doživotne bogom dane političare i druge vlastodršce u sakoima i sa kravatama, popove i sve ostale čuvare „morala i dobre srpske domaćinske tradicije“ (koja ne služi ničemu drugom nego da obezbedi da se ništa nikada ne promeni i da oni zauvek ostanu tu gde jesu i to što jesu, dakle ništa) – kako se preznojavaju, s nevericom pogledavaju jedni druge, dok im se pred očima njihova „prćija“ protiv njihove volje menja. Moram da priznam da me pomalo zabavlja dok zamišljam kako će oni sad morati da misle o tome, da menjaju i prilagođavaju jezik kojim govore, da ovladavaju nekom vrstom ponašanja, odnoseći se prema toj mladoj ženi koja je došla na jedno veoma značajno mesto u državi, i koja onim što predstavlja, kako izgleda i kako se ponaša, ni po čemu ne podseća na ono čemu oni inače pripisuju moć; zamišljam kako im izmiče tlo pod nogama i kako im se čitav svet ruši od nemogućnosti da zamisle i svare „nepogodu“ koja ih je snašla.

Ako mi kao društvo ne prepoznamo značaj ovakve jedne simboličke revolucije i redefinisanja političke imaginacije, ako ne znamo šta s tim da uradimo, onda zaista duboko treba da se zagledamo u sebe i u to do koje mere i sami doprinosimo obnavljanju politika koje kritikujemo. Pre svega govorim o mogućnosti promene kao jednom od najznačajnijih momenata politike: takva jedna promena nam se dešava pred očima. Ona svakako nije ni revolucionarna ni apsolutna, ali jeste promena, nešto sa čim možemo i moramo da radimo. Da, ima problema, ali nismo pokazali da umemo da prihvatimo i prigrlimo ni ono što smo dobili kao poklon. Da li je u pitanju pink-vošing? Pa dobro, jeste, ali nije samo to.

Stalno ide ta priča da Vučić koristi Anu Brnabić. Mislim da je već ta i takva interpretacija pogrešna – ona je sama po sebi mizogina, homofobična, drugofobična. I što je još možda najstrašnije – ona Vučiću zaista pripisuje atribute svemogućeg i sveprisutnog. Mi kritikujemo što se on pojavljuje kao totalitarna autoritarna figura, ali mi mu to dajemo, i to baš ovakvim pričama… Ja volim da otvorim jednu drugu perspektivu: Ana Brnabić koristi Vučića. Što da ne?

I još da dodam: način na koji ja razumem opredeljenje da se neko bavi aktivizmom – ljudskim pravima, ženskim pravima, LGBT pravima, manjinskim pravima itd – podrazumeva da ćete se angažovati i suprotstaviti govoru mržnje bez obzira kome je on upućen, pa i premijerki. To je, nažalost, izostalo. U zemlji u kojoj najveći broj aktivista i aktivistkinja koji se, na primer, bore za položaj LGBT zajednice, i dalje u javnosti krije svoj identitet, nije uspeo da prepozna i podrži takav jedan gest kada je reč o Ani Brnabić – pa sve i ako je to izgovorio Aleksandar Vučić – tim gore. To su naši problemi.

Čuli smo od mnogih koji je poznaju samo dobre strane Ane privatno. Iako privatno prestaje da bude važno na javnoj funkciji, koji je Vaš utisak o njoj?

Ana ostavlja utisak jedne sposobne mlade žene, hrabra je i zaista spremna na izazove, ali ono što me možda i najviše fascinira jeste njen entuzijazam kada je reč o poslu kojim se bavi; ona i njen tim se jednostavno lože na to što rade, da nešto pokrenu i da nešto promene. Meni, kad kažeš državna administracija, uprava, ja sam već zaspala i vidim te prašnjave kancelarije u kojima sede, piju kafu, pričaju priče i čekaju kad će kući. Valjda zato ovaj entuzijazam i izdvajam u celoj priči.

Njen govor, frizura, celokupan stil, pa i način ponašanja, ruši sliku tipične žene, naročito žene u politici, koja je uvek nekako u pozadini. Ana, od kako je ministarka, nema nikakvu zadršku, nikad se ne sklanja, ne klima glavom, ona čak usvaja svojevrsnu bahatost koja se nameće u tom okviru. Ta prostorna dimenzija u politici koju ova žena osvaja, koliko mislite da je u ovom kontekstu bitna?

Taj momenat je jako važan. To pripada značaju menjanja političke simbolike i markiranja drugačijih, novih političkih prostora. Takođe, uloga i značaj tela i prostora u politici je sve više predmet najozbiljnijih političkih rasprava. Ona stvarno na svaki mogući način to pomera, ona je provokacija. Koliko god da smo skeptični ili ne u vezi njenog pojavljivanja u politici i javnom životu Srbije – nešto se već desilo i – bila to namera onih koji su doprineli da se ona nađe na ovom mestu ili ne – Srbija više nikada neće biti ista. Sve ovo pokazuje ono što je za politiku ključno, a to je da je i nemoguće u politici moguće.

A oko nas je opšte neverovanje da se promena ipak dešava? Nepristajanje jer dolazi sa One strane a ne ove Naše? Trebaju li građanskoj Srbiji uopšte bilo kakve promene, jer ona kao da ume da funkcioniše isljučivo u poziciji kritike, negiranja i nepristajanja?

Sve se posmatra i analizira u nekoj crno-beloj perspektivi. Nemam nikakve dileme oko toga da i Vučić u ovoj priči ima neku svoju agendu, i to nije nikome sporno, ali zašto biramo da nam to bude važnije i da to bude jedini ključ u kom čitamo ovu promenu i ne vidimo nikakav drugi potencijal? To ukazuje i na našu nesposobnost da se i sami menjamo. U tom smislu mislim da je ta tzv. građanska Srbija pokazala da predstavlja izuzetno konzervativni aspekt društva, doduše, lepo zapakovan, umiven, upeglan i sa svim zubima. To sve liči na neku vrstu profesionalizacije kritike: ima taj divan termin, „okrutni optimizam“, koji koristi teoretičarka Loren Berlan. I zaista, ovo je pravi primer toga da ne možeš da raskineš vezu koja te čini žrtvom, koja čini da ti je loše, da se oslobodiš optimizma koji pokazuje mogućnost da se navike istorije možda neće reprodukovati i da zbog toga oslobađaju negativnu silu jer si čitav svoj identitet i svoju poziciju izgradio oko njega: od privatnih odnosa do društvenog i političkog pozicioniranja. Dakle, moja ideja nije ni da branim ni da hvalim Anu Brnabić. Verujem da ona to može da uradi i sama. Smisao ovog razgovora je, nadam se, koliko-toliko jasno usmeren na kritiku reakcije građanske Srbije koja, po mom dubokom uverenju, na ovaj način očuvava politiku status quo, odnosno nepromenjivih, zamrznutih, jednom i zauvek datih društvenih i političkih pozicija.

Na kraju, nije Ana Brnabić izabrala Vučića za predsednika, izabrala ga je Srbija, ona koja je za njega glasala, ali i ona koja nije uspela da proizvede nikakvu alternativu godinama. Jedine stvarne žrtve ove „političke močvare“ su stvarni ljudi kojih je sve više i više i koji loše žive, koji su osiromašeni i obespravljeni, koji su poniženi i koji više ne dele istu realnost sa političkim i svim drugim elitama. Što se mene tiče, ko god u budućnosti bude ovo prepoznao kao najveći i najznačajniji politički problem današnje Srbije, dobiće moju podršku.

Srbija više nikad neće biti ista?

Kada kažem da Srbija više nikad neće biti ista, to nije uvek nužno dobro. Nijedna promena nije nužno ni dobra ni loša, ali je promena. I do nas je šta ćemo sa njom uraditi. Takođe, obećanje ne sme pogrešno da se prepozna kao postignuće.