Roman “Snaga” (“Power” je izvorni naziv ovog dela) britanske spisateljice Naomi Alderman se tokom prethodnih nekoliko godina zaista našao na svim mogućim top listama (a koga zanima šta kažu poznate mlade feministkinje, i Emma Watson ga je preporučila kao obavezni deo biblioteke). Stoga, ne čudi da je izdavačka kuća Booka, posvećena savremenoj svetskoj književnosti, stala iza ovog naslova na srpskom jeziku. Ime Naomi Alderman vezuje se, pre svega (i u bezmalo svim prikazima knjige) za Margaret Atwood, koja joj je na ovom romanu bila mentorka i kojoj je “Snaga” posvećena; osim toga, u samoj knjizi vidljivi su uticaji različitih motiva koji se pojavljuju i u književnim delima Atwoodove, pa je četvrti roman Naomi Alderman predstavljen kao distopijski narativ koji ženama daje novu, doslovnu, fizičku snagu, time menjajući tok istorije. Međutim, u ovom iscrpnom tekstu sama autorka se priseća nekih drugih važnih feminističkih knjiga (između ostalog, The Handmaid’s Tale, The Female Man, The Woman on the Edge of Time...), čime se i njen roman smešta u nešto širi, pa i teži, kontekst. 

Činjenica je da je “Snaga” vešto napisan roman o pretpostavkama i mogućnostima (iako, kao što ova fotografija podvlači, više ne znamo gde se fikcija graniči sa svakodnevicom), te je “Snaga” donekle i triler koji prostor za razvoj priče crpi iz neverovatno uzbudljive (a da li je potrebno naglasiti, i savremene) premise, ali i iz ponekih hrišćanskih elemenata. Iz detalja koje je izuzetno lako vizualizovati, kao i iz same strukture, postaje jasno da se Aldermanova – osim pisanjem fikcije – bavi i dizajniranjem/osmišljavanjem video igara. “Snaga” je upravo zbog toga knjiga koja se brzo i lako čita, ali čije se značenje ne zaustavlja na površini i na nizu autorkinih predloga o nekom drugačijem svetu. U nastavku je odlomak kojim knjiga počinje, a 01. februara biće i zvanično objavljena.

Roksi

Muškarci su zaključali Roksi u ormarić dok su to radili. Ono što oni ne znaju: već je ona bila tamo zaključana. Kada je nevaljala, mama je smesti tamo. Samo na nekoliko minuta. Dok se ne smiri. Polako, u tim satima koje tamo provodi, razglavljuje bravu noktom ili je odšrafi spajalicom. Mogla je tu bravu da skine kad god hoće. Ali nije, jer bi inače njena mama stavila rezu sa spoljne strane. Dovoljno je što zna, dok sedi u mraku, da bi mogla da izađe ako bi to zaista želela. To saznanje vredi gotovo koliko i sloboda.
Zato oni misle da su je bezbedno zaključali. Ali ona će svejedno izaći. Tako ona to vidi.
Dolaze u pola deset uveče. Roksi bi trebalo da je otišla do rođaka te večeri; to je dogovoreno nedeljama ranije, ali prebacila je majci što joj nije kupila pravu trenerku u Prajmarku, i mama joj je rekla: „Ne ideš ti nikuda, ostaćeš tu.“ Kao da je Roksi htela da se druži sa šugavim rođacima.
Kada su momci razvalili vrata i videli je tu, kako se duri na kauču pored mame, jedan je rekao: „Jebem ti, pa dete je tu“. Dvojica su. Jedan je visok, s pacovskim licem, a drugi niži, četvrtaste vilice. Ne poznaje ih.
Niži hvata mamu za vrat; visoki juri Roksi kroz kuhinju. Gotovo da je izašla na zadnja vrata kad ju je zgrabio za butinu; pada unapred i on je hvata oko struka. Ona šutira i viče: „Jebi se, pusti me“, a kada joj stavi ruku preko usta, grize ga tako jako da oseća ukus krvi. On psuje, ali je ne pušta. Nosi je kroz dnevnu sobu. Niži joj je gurnuo mamu uz kamin. Roksi tada oseća kako naboj u njoj raste, ali ne zna šta to znači. Oseća samo golicanje na vrhovima prstiju, bridenje u palčevima.
Počinje da vrišti. Njena mama viče: „Da vam nije na pamet palo da povredite moju Roksi, da je niste pipnuli, nemate pojma šta radite, ovo će vam se osvetiti, poželećete da se niste ni rodili. Njen matori je Berni Monk, pobogu.“
Niži se smeje. „Da znate, baš smo došli da ostavimo poruku za njenog tatu.“
Visoki trpa Roksi u ormarić pod stepenicama tako brzo da ona i ne shvati šta se događa dok je ne obujmi tama i prašnjavo-sladunjav miris usisivača. Njena mama počinje da vrišti.
Roksi diše ubrzano. Uplašena je, ali mora da dođe do mame. Noktom okreće jedan od šrafova u bravi. Jedan, dva, tri okretaja, i gotov je. Između metalnog zavrtnja i njene šake igra varnica. Statički elektricitet. Oseća se neobično. Usredsređeno, kao da vidi zatvorenih očiju. Donji zavrtanj, jedan, dva, tri okretaja. Mama govori: „Molim vas, molim vas, nemojte. Šta je ovo? Ona je samo dete. Samo dete, pobogu.“

Jedan od muškaraca se smeje. „Meni baš i ne izgleda kao dete.“
Njena mama tada vrišti; zvuči kao da je metal upao u motor.
Roksi pokušava da zaključi gde se oni nalaze u sobi. Jedan je s njenom mamom. Drugi… čuje zvuk sa svoje leve strane. Njen plan: izaći će, pognuta, udariti visokog sa zadnje strane kolena, ugaziti mu glavu, a onda su dve na jednog. Ako su naoružani, nisu to pokazali. Roksi se već ranije tukla. Ljudi pričaju o njoj. I njenoj mami. I tati.
Jedan. Dva. Tri. Mama ponovo vrišti, a Roksi povlači bravu s vrata i razvaljuje ih najjače što može.
Ima sreće. Uhvatila je visokog iza vrata. On se sapliće, pada, ona ga hvata za desno stopalo dok se penje, i on pada na tepih koliko je dug i širok. Čuje se prasak, i on krvari na nos.
Niski čovek je pritisnuo nož uz vrat njene mame. Oštrica joj namiguje, srebrna i osmehnuta. Mamine oči se šire. „Beži, Roksi“, kaže ona, tek šapatom, ali Roksi je čuje kao da joj govori u glavi: „Beži. Beži.“
Roksi nikad nije pobegla od tuče u školi. Ako to uradiš, nikad neće prestati da pričaju: „Tata joj je lopov, mama joj je kurva, ako vidiš Roksi, a ti knjige čuvaj“. Moraš da ih gaziš dok ne počnu da te mole za milost. Nema bežanja.
Nešto se događa. Krv joj tutnji u ušima. Trnci joj se šire leđima, ramenima, duž ključnjače. Osećaj joj govori: možeš ti to. Govori: jaka si.
Skače preko čoveka na zemlji, koji stenje i hvata se za lice. Uhvatiće mamu za ruku i pobeći. Samo treba da izađu na ulicu. Tamo se ovo ne može dogoditi, usred dana. Naći će tatu, on će to sve srediti. Samo nekoliko koraka. Mogu one to.
Niski jako šutira Roksinu mamu u stomak. Ona se previja od bola, pada na kolena. Zamahuje nožem ka Roksi.
Visoki stenje. „Pazi. Toni. Nemoj dete.“
Niski šutira drugog u lice. Jednom. Dvaput. Triput.
„Ne spominji. Moje ime. Jebote.“
Visoki ćuti. Lice mu je zapenušano od krvi. Roksi zna da je u problemu. Mama joj viče: „Beži! Beži!“ Roksi oseća ono kao pribadače i igle duž ruku. Kao da je svetlost bocka od kičme do ključnjače, od grla do laktova, zglobova, vrhova prstiju. Iznutra, ona svetluca.
On poseže rukom za njom, dok drugom drži nož. Ona se sprema da ga šutne, ili udari, ali nekakav instinkt govori joj nešto novo. Ona izvrće nešto duboko u grudima, kao da je oduvek znala kako se to radi. On pokušava da se otrgne iz njenog stiska, ali prekasno je.
I ona zgrabi munju rukom svojom, i naredi joj da udari.
Pucketavi blesak i zvuk kao puckalica od papira. Osetila je miris pomalo nalik na kišnu oluju, a pomalo na spaljenu kosu. Pod jezikom joj se skuplja ukus gorkih narandži. Niski muškarac je sada na podu. Iz njega izbija pevušeći glas bez reči. Šaka mu se skuplja i opušta. Dugačak, crveni ožiljak  polazi mu od zgloba uz ruku. Vidi ga čak i pod plavim maljama: tamnocrven je, nalik na paprat, sa lišćem i peteljkama, pupoljcima i grančicama. Usta njene mame su otvorena, ona je gleda širom otvorenih očiju, suze i dalje teku.
Roksi vuče mamu za ruku, ali ona je u šoku, i usporena, i usta joj i dalje govore: „Beži! Beži!“ Roksi ne zna šta je uradila, ali zna da kad se tučeš s nekim ko je jači od tebe, ako on padne, treba da se izvučeš. Ali njena mama se ne kreće dovoljno brzo. Pre nego što Roksi uspe da je podigne, niski muškarac kaže: „E, neće moći.“
Oprezan je, diže se na noge, šepa između njih i vrata. Jedna ruka mu mlitavo visi uz bok, ali u drugoj drži nož. Roksi se seća kako je uradila ono, šta god da je uradila. Povlači mamu iza sebe.
„Šta to imaš, devojčice?“, kaže on. Toni. Zapamtiće ime, kako bi mogla da kaže tati. „Bateriju?“
„Skloni se“, kaže Roksi. „Hoćeš još?“
Toni se povlači nekoliko koraka. Gleda joj ruke. Gleda da nema nešto iza leđa. „Ma jesi li je to ispustila, devojčice?“
Seća se kako se osećala. Izvrtanje, eksplozija iz nje.
Korakne ka Toniju. On stoji u mestu. Ona korakne ponovo. On gleda svoju utrnulu ruku. Prsti se i dalje trzaju. Odmahuje glavom. „Nemaš ti ništa.“
Pokazuje nožem ka njoj. Ona poseže za njim, i dodiruje nadlanicu njegove čitave šake. Ponovo isto izvrće.
Ništa se ne dešava.
On se smeje. Drži nož u zubima. Hvata njena dva zgloba jednom rukom.
Ona ponovo pokušava. Ništa. Gura je na kolena.
„Molim vas“, kaže njena mama, veoma tiho. „Molim vas, molim vas, nemojte.“
A onda je nešto udara u zatiljak, i nje više nema.

Kada se probudila, svet je bio nakrivo. Ognjište je, kao i uvek, bilo tu. Drveni okvir oko kamina. Nadire joj u oko, a glava je boli, i usta su joj pritisnuta na pod. Kuša krv zubima. Nešto kaplje. Zatvara oči. Ponovo ih otvara, svesna da je prošlo više od nekoliko minuta. Ulica ispred kuće je tiha. U kući je hladno. I izobličeno. Oseća se kao da je van svoga tela. Noge su joj na stolici. Lice joj je okrenuto nadole, pritisnuto uz tepih i kamin. Pokušava da se pridigne, ali preteško je, tako da se migolji i pušta da joj noge padnu na pod. Boli je kad padne, ali makar je u ravnoteži.
Pamćenje joj se vraća u kratkim bleskovima. Bol, a zatim i izvor bola, pa potom stvar koju je učinila. Pa njena mama. Pridiže se polako, i dok to radi, primećuje da su joj dlanovi lepljivi. I da nešto kaplje. Tepih je mokar, gust od crvene mrlje koja obuhvata širok krug oko kamina. Mama joj je tu, glava joj visi na kauču preko naslona za ruku. Na njenim grudima je list papira, s crtežom cveta jagorčevine.
Roksi ima četrnaest godina. Ona je jedna od najmlađih, i jedna od prvih.

Naomi Alderman