Pravim strategiju: neću se nikome javiti. Praznici neizbežnim i glasnim kalendarskim dolaskom (datume i dalje tugaljivo pratimo u nedostatku boljeg snalaženja) zahtevaju promišljanja o mogućnostima kolektiva, o ulogama, listama, napretku, planovima, doprinosima, dugoročnosti. Ne mogu da budem sigurna da je živeti u godinama/mesecima/nedeljama/danima/satima ispravno budući da deluje neprecizno, ali se pokoravam. Uostalom, biti sam – to je izvodljivo samo u vremenu oko kog smo se zajedno dogovorili.

Održivost je sposobnost održavanja ravnoteže;  

ili  

Razmišljam o kvalitetu samoće. Saznajem ubrzo da postoje naučne metode koje se koriste da bi se nešto poput kvaliteta samoće donekle precizno izračunalo. U testu nude tvrdnje: a) osećam da sam u saglasju sa ljudima oko sebe; b) nedostaje mi društvo; c) nemam na koga da se oslonim; d) ne osećam se usamljeno i tako dalje. Nikad – Retko – Ponekad – Često. Skala je uprošćena, kakva bi i morala da bude. Zvoni mi telefon, a zvuk je isključen da bih imala nekoliko mirnih trenutaka u kojima odlučujem da se ne javim, javim, ne javim; javljam se, poziv je krajnje nevažan – do kada ste ostali ko je došao zašto jedeš ovako kasno – preplavljuje me osećaj da neko od mene krade prostor. Jasno vidim, osoba sa kojom razgovaram zapravo je nežno otvorila moja ulazna vrata, a iako je ton kojim mi kaže “zdravo” sasvim pristojan, seda preko puta mene, zamera mi što mljackam, ruši zid između dnevne i spavaće sobe. Prekidam vezu, važi čujemo se pa ćemo precizirati malo sam slobodnija naredne sedmice. Izlazim na terasu i prvi put danas obraćam pažnju na svoje disanje. Iza zgrada diže se crvenkast, leden vazduh; zamišljam da iz tog pravca stiže požar koji niko nije primetio. Jasno je, ipak, da se ne približava ništa, što me istovremeno plaši i umiruje.

Foto: Maša Seničić

Očuvanje postojećeg inventara resursa, ili njihove funkcije;

ili

Kaže mi, kad već ima taj televizor – drži ga uključenim od jutra, sa njega se čuju neki ljudi kako govore, a tada nepoznati glasovi odzvanjaju garsonjerom i stan postaje rastegljiv, stan-plastelin, veći i smisleniji. U belim plastičnim vratima je nekoliko osnovnih stvari, ren, mleko. Kada se zbunim što mi poluprazan frižider izazove neku vrstu nelagodnosti (jer možda pune police na temperaturi od 4 do 6 stepeni znače da verujemo kako ćemo živeti dovoljno dugo da pojedemo svu tu hranu, ili da nam je stalo do namirnica dovoljno da o njima mislimo danima unapred), postavljam sebi pitanja različitog intenziteta: 1. Da li je samoća pristupačna, priuštiva, kao drugorazredno jaje? Ili je privilegija, poput slobodnog popodneva? 2. Da li je sezonska, kao turisti ili kao povrće? Možda se vraća, kao bakterija? Gospođa na pijaci pita me da li da mi spakuje još koju šargarepu – neću moći sama toliko da pojedem – šta je kilo šargarepa – više od nekoliko – poješćeš ti to – u redu, dajte. Nekoliko dana zatim jedem mahnito sirove šargarepe. 

U knjizi koju čitam piše da je čuveni evropski filozof samoćom nazivao “dom”, ali iz ove pozicije zaključujem da je ona domaćinstvo: pojačano centralno grejanje koje močvarnom bilju pruža privid mekanog, vodenog tla. Stabljika je u saksiji, stan nije moj. Polivam ga vodom, pa sobno bilje veruje da je prašuma. Postaje mi vruće. Samoća je stabilan ekosistem čiji sam najobičniji stanovnik. Jednina. 

Foto: Maša Seničić

Zahtev da se obezbede osnovne potrebe za buduće generacije;

ili

Anegdotu od koje me je sramota i koju ne razumem nije moguće verno prepričati: na prometnoj sam ulici, hodam polako, kasno je popodne, a gužva na trotoaru i kolovozu je prošla. Put mi je poznat, ali nedovoljno, te me iznenadi sigurnosna kamera koja iznad poslastičarnice promatra pločnik. U sasvim malom delu sekunde, brzo kao da od toga mnogo čega zavisi, menjam svoje kretanje, ponašam se kao objekat pogleda kamere, usporavam, stavljam kosu iza ušiju, pitam se da li izgledam zabrinuto. Delim taj trenutak sa relativno jeftinom opremom za nadgledanje, u ćošku, na fasadi; to mi prija jer nisam sama. Komuniciram sa kamerom, ona mi ne uzvraća, stvar je jednostavna i lagodna. Nekoliko stotina metara dalje shvatam šta sam uradila i taj postupak me prestravi zato što nisam bila u stanju da ga predvidim ili preduhitrim. Na pešačkom prelazu, sa ovim saznanjem, više nego sigurna da sam kroz taj sitan gest naučila nešto novo o sebi, ustuknem jer mi se učini da mi u susret ide poznanik iz gimnazije. Nemam nikakva osećanja prema njemu, ne moram čak ni da zastanem, ali on je prešao više od pola tog prelaza, dakle, ako stane, moraću da krenem za njim, to je jedino pristojno, moraću da se vratim odakle sam došla, zatim da na pitanje kako si? kažem dobro sam, odlično, evo. Umesto toga, naglo skrećem u desno, prolazim između ljudi i njihovih torbi kišobrana saputnika, zaustavljenih kola koja čekaju u koloni pred semaforom, srce mi lupa snažno i nepodnošljivo, a perifernim vidom hvatam prisustvo osobe kojoj nisam htela da se javim. Pogrešila sam, ne poznajem muškarca koji je prešao ulicu. Za svaki slučaj nastavljam sporednim putem.

Redistribucija resursa;

ili

 

Kucam samoća u internet pretraživač dok stojim u redu: desetak prvoponuđenih odgovora pretpostavljaju da želim da je prevaziđem i nude načine za osvajanje neke uzbudljivije teritorije. Zbunjena sam – je li samoća prepreka? Kog oblika i gustine?Meni se sa terase, gledajući u požar, činilo da je u pitanju veština, takoreći sposobnost; ne motorička, poput vezivanja pertli, već kompleksna, poput popravljanja avio-motora.

(Samoća je lastiš, predlažem usput, preskače se kad dođeš na red, steže ti noge na različitim visinama, a bez grupe nije ni moguće igrati se) U Glavnoj pošti vazduh je težak, kao u svakoj palati, ljudi mirno čekaju, i ja sa njima. Meškolje se, istina, jer će uskoro sedam, velika šalter-sala zaključana je iznutra i mi koji smo preostali imamo pravo da platimo račune, popunimo uplatnice, pošaljemo pisma – ključne stvari opstanka. Nalazim utehu u protokolu, jer u njemu nikada nisam sama.

Foto: Maša Seničić

Dugoročna perspektiva opstanka i napredak čovečanstva.

 ili

Reč koja se proteže kao konac, od mojih vrata do prodavnice: izbor. Kupujem kanap (provodim nešto više od minuta na ćošku dveju ulica u biranju debljine koja mi odgovara, jer teret je apstraktan i prodavačica nije preterano zainteresovana), vezujem ga za vrata od stana, vučem kroz mermerni hodnik, posvećeno hrapavu površinu sprovodim ispod automobila, kroz podrume i unutrašnja dvorišta, preko ivičnjaka i pešačkog ostrva u Krunskoj, pa sve do –

Iznenadna kaobajagi-sigurnost kaže Beket (o survavanju u provaliju ili udaranju u zid) obuzima me poput prehlade, ali na stolu se nalazi polovina kruške. To je samo moja kruška, kao što u ovih dvadeset kvadratnih metara jutro pripada samo meni. Preuzimam odgovornost za samoću, poliram joj ivice. Kruška će da istruli ako ja tako odlučim. Ipak je pojedem, a posle kuvam ručak. Nisam ni reč progovorila danas, pa naglas čitam sastojke na ambalaži. Na spisku aktivnosti samoće pripremanje hrane kotira se visoko u zatvorenim prostorima. Eksterijer zahteva drugačije vrednovanje i, uopšte, sistem mernih jedinica.

Foto: Maša Seničić

Ljudi koje ne poznajem, a koji žive iznad mene, pomeraju nameštaj; kauč je dugačak makar kilometar. Trajni nemir zaustavlja se tokom grubog grebanja parketa, pa u njemu uživam: samoća je samoodrživa, stabilna šikara, u kojoj ponekad zaslužim da spavam.

Ovaj tekst je izvorno objavljen u trećem broju časopisa O. (otočka, prim. aut.) sa temom održivosti,
koji je izašao u decembru 2019. godine. Kućna adresa Časopisa O. je u Jelsi na Hvaru, a uredištvo čine tri žene.
Osim što ga možete nabaviti na otoku, Časopis O. možete poručiti i preko njihove zvanične Facebook stranice