Velika retrospektivna izložba sa preko 300 radova umetnice Mire Brtke otvorena u Muzeju grada Beograda povod je da se najpre uputimo u veliki i fantastičan, javnosti nedovoljno poznat, opus ove svestrane jugoslovenske umetnice, a takođe i da uživamo u izložbi koja, čini mi se, sasvim odgovara senzibilitetu savremene mlade publike.

Prva stvar koju vidimo na ulazu u veliki prostor muzejske zgrade su kinetičke skulpture iz pozne faze rada Mire Brtke. Mi još uvek nismo navikli da su izložbe ovde po muzejima i galerijama zabavne. Da muzejski predmet može da se pipne, da on nešto radi, da ne zrači aurom nedodirljive svetinje umetničkog dela. Kinetičke skulpture su figure na federima, one su u pokretima i telesnim položajima, što nas prvo poziva na to da ih sagledamo iz daljine, blizine, sa strane, a potom, kad konačno shvatimo da je dozvoljeno, i pokrenemo snažnim pokretom ruke. Taj osećaj je posve oslobađajući. Iako je umetnost odavno postala interaktivna, način njenog izlaganja kod nas, kao i sam odabir umetničkih radova, često ne podrazumeva ovu dimenziju učešća slobode i na kraju krajeva – zabave. A dokaz da nam to toliko nedostaje je impuls da svaku pokretnu skulpturu na izložbi poljuljamo, iako već znamo šta će da se desi.

Druga stvar koja mi je lično, a sudeći prema reakcijama publike na mrežama, toliko prijala je – kolorit. Vedrina boja, njihova kombinacija, vibrantnost i energija, ali pre svega intenzitet i kontrasti odgovaraju našoj potrebi da nas nešto prodrma, da u nama ostavi jak utisak. Od tolikog skrolovanja, konačno nešto na čemu možemo da stanemo. I to nije samo zbog kolorita, nego baš kombinacije forme i kolorita. Ta vizuelna pročišćenost njene geometrijske apstrakcije u kombinaciji sa koloritom je ono što nas i zabavlja i odmara. Kako da kažem, ne napinje nas. Mislim da smo dosta umorni od konteksta, filozofije, društvene kritike, antikapitalizma, feminizma, još više od onog protiv čega se borimo, umorni smo od sopstvene angažovanosti i mozga i energije. Ove geometrijske kompozicije Mire Brtke su povod da konačno promislimo o samoj umetničkoj formi. Bez svih pridodatih pametovanja, sopstvenih i tuđih. Da bez analize sadržaja uživamo u lepoj i zanimljivoj formi. Dok ovo pišem gotovo da imam grižu savesti: eto, da, došli smo dotle da smo internalizovali, a i samoproizveli osećaj da sve mora da ima nekakav društveni smisao da bismo se sa njim složili, da bismo voleli, uživli, identifikovali se i share-ovali ga. Ova izložba je savršena prilika da se podsetimo da vrednost umestnosti ne leži samo u njenoj društvenoj angažovanosti.

 

Dalje, što više prostorija obiđemo, postajemo apsolutno oduševljeni diverzitetom opusa. Ne samo da je umetnica multimedijalna, nego je i u svakom izrazu istraživala drugačije fenomene. To je ono što oku naučenom na savremeni rolerkoster inputa nije čudno, već je dokaz da je umetnost stvaralački proces i istraživački rad. U redu je menjati stavove, umetnički kredo, istraživati i sebe i mogućnosti medija, biti osrednji, pa najjači u nečemu, probati, pa se zadržati samo na dve, tri eksperimentalne forme, promeniti skroz fazon, a biti i dalje jednako slobodan da u tome ne “zaglaviš” narednih 20 godina. Raznolikost vidimo prvo u medijumu – od slika do tekstilnih kolaža u formi slike, preko instalacija do kinetičkih skulptura, objekata-akumulacija, do filma i kostima, a potom i u formi – pročišćenost sasvim belih linearnih slika, kaleidoskopsko šarenilo, industrujski materijali i objekti, etno paterni u kostimu, minimalizam u skulpturi/konstrukciji. Čini mi se da je krajnje podsticajno gledati ovaj diverzitet i pristup umetnosti Mire Brtke, koji kao da šalje poruku – umetnost je igra, istražvanje je zabavno, ne postoji jedan tačan odgovor, mogućnosti su mnoge, radi sve što te “vozi”, nema početka i kraja umetničkom procesu.

Ovo nas dovodi do još jednog optimističkog zaključka vezanog za opus ove sjajne umetnice. Nema pravila i nema linearnosti u umetničkom stvaranju, uopšte u kreativnom procesu. Činjenica da je Mira Brtka umela da prepozna potencijal novih medija simultano, bez obzira na njenu generacijsku pripadnost, te je u svakom vremenu ostajala savremena. Skulpture i slike iz njenog poznog perioda pokazuju da je ceo život ostajala otvorena za eksperiment, da nije podlegla jednom stilu ili maniru i “sazrevala” u njemu do perfekcionizma ili do fabričke proizvodnje sličnog sadržaja, nego je radoznalost ono što je vodilo njen stvaralački proces.

Optimistično u tome za ove naše generacije je definitivno ta ideja da ne postoji nekakav linearan put umetnika – rodi se – školuj se – izgradi se stilski – etabliraj se na tržištu – uđi u muzej – uspej internacionalno – prodaj se puno – budi prisutan – budi poštovan – umri na vreme – imaj retrospektivu. Nama je bliži put umetnika istraživača, gde ne postoji kretanje od nezrelog ka zrelom dobu, već se umetnički problemi koji okupiraju umetnika smenjuju i obeležavaju različite peroda rada, što prepoznajemo u umetnosti Mire Brtke. Nakon završenih studija režije na Akademiji za pozorište i film u Beogradu, Mira je u Rimu studirala slikarstvo na Akademiji lepih umetnosti. Potpuno je, dakle, prihvatljivo i moguće da budeš i slikarka i skulptorka i režiserka i dizajnerka i aktivistkinja. I pri tom, godine nisu nikakav presudan faktor u svim ovim učenjima i istraživanjima.

I sasvim lično, izložba mi je dala optimizam. S jedne strane osetila sam lakoću da se distanciram od svega spoljašnjeg, da najiskrenije uživam i zabavim se. Takođe, dala mi je motivaciju da radim, jer samo kroz stalni kreativni rad moguće je da se, poput Mire Brtke, ostane savremen u svakom dobu.