Ta nas je igra spajala, postavljala u fer odnos, nekakav devojački zanos, postavljala granice koje smo obarale i pomerale naviše, dok smo skakutale, smejale se, svađale, pevale i rasle…

Od malena me je nerviralo kada smo se u školskom dvorištu odvajali na dečake koji igraju fudbal i na devojčice koje igraju lastiš. I ako bi neka devojčica prešla na fudbalski teren i zavalila golčinu, smesta bi je prozvali muškaračom. I to devojčice. Devojčice su inače surove jedne prema drugima. Jako se lako podele i posvađaju između sebe: duge kose protiv kratkih, šmizle protiv štreberki, tužibabe protiv mustri kojekakvih. Moja ekipa se uvek igrala zajedno: i lastiš, i basket, i bicikla posle škole, kasnije smo imali i demo rock bend,  zujali po gradu, išli na more… Zajedno, i dečaci i devojčice. Mnogi su nam zavideli na tom zajedništvu. I mi, devojčice, smo se sasvim dobro držale zajedno. A bilo nas je i «muškarača» i «štreberki» i «dobrih riba»: pisale smo pesme, čitale Christiane F, zaljubljivale se u starije frajere, razmenjivale garderobu, slušale Oktobar…

Onda je ekipa počela da se ženi i udaje, i neke devojke su postale mame. Njima su sada njihove mame postale najbolje prijateljice. I tako smo se podelile na mame, single, karijeristkinje, doje – ne doje, zaposlene, domaćice, razvedene, zapalile-u-inostranstvo, usedelice, drolje,…  Počele smo poluglasno da se međusobno osuđujemo i merkamo: koja radi prave stvari, koja je uspešnija, koja je srećnija, kojoj je lakše, kojoj teže, koja je veća žrtva…

Moje pozicije udata-za-stranca, živi-u-švici i ne-radi rasturile su moje pravo na žensku empatiju čak i najbližih prijateljica, onih sa lastiša.

Nove prijateljice sam počela da skupljam po obali Ženevskog jezera, u maloj, skockanoj varoši, dok smo gurale kolica, a kasnije se okupljale pored tobogana u parku. Sve smo bile strankinje, udate za nekakve strance, živele u Švajcarskoj i nismo radile, i sve smo bile uboge i usamljene mame i supruge. Ali, šta nam fali, imamo decu, odsutne muževe koji zarađuju, besprekoran zdravstveni sistem i čist vazduh. Neke su se navikle, ja nisam.

Jednom sam čak bila pozvana na jedan lokalni ženski žur. Domaće žene, čistokrvne Švajcarkinje, poneka fina strankinja iz razvijenih evropskih zemalja, većina profesionalno ostvarenih, ne nužno i finansijski nezavisnih žena. Očekivala sam ludu žurku sve samih emancipovanih Cruella Deville. Čitavo veče, međutim, Kruele su razmenjivale kontakte opasnih advokatica, i recepte za razvod, kukale na visinu alimentacije i dovijale se kome uvaliti decu kada namere na vikend putovanje.

A ja sam sve više shvatala da mi u ovom demokratskom raju nije dobro: ni kao crnoj balkanskoj ovci, ni kao majci, ni kao supruzi, ni kao prijateljici, ni kao profesionalno neispunjenoj… ženi…kao i da Žensko Pitanje nije goruće samo u Crnoj Gori, Saudiji i među lezbejkama.

Nakon deset godina, vratila sam se u Beograd, sa mužem, sinom i tovarom nagomilanih pitanja o sopstvenom identitetu.

I pošto sam godinu dana raspetljavala klupko silnih pitanja o tome ko sam, odakle potičem i čemu težim, pokazao mi se lastiš na početku vrpce. Onaj koji smo preskakale na školskim odmorima, dok su nam kose letele i suknje smetale, radeći ona virtuozna nabadanja na prste ili nemoguće skokove do iznad glave. Bile smo trend, bile smo zajedno, na našem terenu. I svi su nam se pridružili: i dečaci, i starije, i mlađe generacije. Ta nas je igra spajala, postavljala u fer odnos, nekakav devojački zanos, postavljala granice koje smo obarale i pomerale naviše, dok smo skakutale, smejale se, svađale, pevale, i rasle…

I raspričah se ja ovde, a još ni reči o misiji ovog našeg magazina, ključnim rečima, ideološkim okvirima,  feminizmu, mogućim sponzorima ni ciljnoj grupi. Ništa još nemam. Imam svoju priču.

I sva ona goruća ženska pitanja sa naslovnih vesti, poput porodičnog nasilja, burki na francuskim plažama, okrutne zloupotrebe žena u američkoj predizbornoj kampanji, znate već sve. Imam i mamu, koja i dalje ustaje iz svoje fotelje kada u prostoriju uđe odrasli muškarac.

I evo, rasplićem mrežu na domenu www.milicamagazine.com kao teren za okupljanje. Katarina, Maša, Ana i Andrea su mi se već pridružile…. kao igramo lastiš a menjamo svet… i sve ste pozvane!