“Svete, evo bebe. Bebo, ovo je svet.” 

Postoji to neko drevno pravilo da se mama i beba ostavljaju na miru prvih četrdeset dana nakon dolaska deteta na svet. Nakon toga, taj svet insistira da vidi bebu, daruje je, i udeli po koji tražen, a mnogo, mnogo češće – netražen savet. Ti saveti, opet, inspirišu mamu da istraži sve vezano za taj savet na internetu i poveže se sa drugim novim i starim mamama. Samim tim, počinju potpuno nove mamine muke. Nijedna nova mama nije to uspela da izbegne (osim ako se nije porodila u nekoj pećini na kraju sveta za koju rodbina još nije saznala gde je), pa tako ni Ana i Staša. 

O neželjenim opaskama

STAŠA: Šta te je najviše iznerviralo od komentara pre, za vreme i posle “babina”?

ANA: Uh, bilo je mnogo toga. Već u trudnoći. Jedna osoba je prestala da priča sa mnom, jer sam popila tri alkoholna pića za vreme trudnoće, a sada su aktuelna pitanja kada ću roditi drugo ili treće, jer šteta da ne bude još toliko lepe dece na planeti…

STAŠA: To za “štancanje” beba i meni sugerišu. U početku sam pokajnički objašnjavala zašto to ne može tek tako da se naruči i organizuje, a onda mi je pukao film, pa im do detalja opišem sve traume sa porođaja – tad obično odustanu, preneraženi. 

ANA: Već sad se grozim pitanja oko odlaska ili neodlaska u vrtić, nastavljanja ili prekida dojenja…

STAŠA: Šta god da kažeš – ne valja. “Daj joj ponekad formulu, nije mleko dovoljno!”, “Jesi li sigurna da je sita, deluje mi da je gladna, je l’ gladna, ma gladna je!”,  “Navikla si je na ruke, sad si gotova!”, “Stavi je u nosiljku, pa je stalno nosi, nosi je i u wc, i ja sam morala da ih nosim u wc, tako ti je to!”, “Ne hrani je previše, mora da oseti glad, pusti je da plače, neka plače, lepše će da spava!”, “Ne uspavljuj na sisi, neće umeti da zaspi sama do osnovne!”, “Ne uspavljuj je uopšte, neće nikad naučiti da spava!”

Mogu ovako da nabrajam do kraja svemira. Iako sam mislila da sam iznad situacije, svaki ovakav komentar bi me poremetio i poruzrokovao nedelje guglanja stručnih tekstova od kojih svaki ima drugačiji zaključak. Da se nisam premorila od traženja definitivnih odgovora i odustala od štreberskog pristupa, završila bih u ludnici.

O treningu i improvizaciji

STAŠA: Jesi ti isprobala neki od tih programa za “treniranje” beba da spavaju i jedu po rasporedu?

ANA:  Ja ne treniram svoju bebu. Isto tako ne pazim koliko puta sisa, iako je već veliki dečko. Kad sam kod kuće, onda je to više, pogotovo što mu je sad natečena vilica, jer rastu oni nezgodniji zadnji zubići. Sam je odredio svoj ritam, ne moram ja da ga uterujem u red. Znam za roditelje koji gledaju na sat. Naravno da ću mu dati da doručkuje kad se probudi, ali da li će to biti u devet ili u jedanaest odrediće sam. Da, to je najčešće u isto vreme, ali ništa ne tempiram.

STAŠA: Moja beba je ta koja tempira mene! Načelno sam bila protiv svih “metoda” i “treninga”, ali u jednom momentu njenih (sada već čuvenih) višenedeljnih napada zubića postala sam toliko očajna da sam nasela na savet jednog drugara da probam da “istreniram” dete po nekoj, navodno, vrlo čuvenoj i vrlo nežnoj metodi – bez plakanja. 

ANA: I je l’ bilo plakanja?

STAŠA: Ona je plakala celu noć, a ja sam ridala još dve noći nakon toga. Ako se to dešava sa nežnim metodama, mogu da zamislim kako izgledaju one stroge. Sad me je sramota i što sam pokušala. “Samo treba da izdržite dovoljno dugo” – kaže autorka sistema. Iskreno, žao mi je njene dece, ako ih ima. 

E sad, neki se kunu u pravljenje rituala koje beba prepoznaje kao uputstva za spavanje ili jelo, ali bojim se da Luciju živo zabole za rituale. Koliko god se ja trudila da postoji neka čvrsta satnica, ona sve to pretvori u čist džez. Naravno da imamo neku rutinu, ali ništa što beba ne može za par minuta da obrne naglavačke.

ANA:  Filip sam stvara svoje rituale, odlučuje kada će da se probudi ili zaspi, i to bude u slično vreme. Da, mi pomalo idemo i linijom manjeg otpora, ali mi se čini da u tome nema ničeg lošeg. Negde moraš da imaš ventil. Mi smo jednom, da bismo se odmorili doneli njega u naš krevet i  – on i dalje spava sa nama. Znam da su neki ljudi protiv toga, ali mi tako uspevamo da spavamo celu noć. 

STAŠA: To se i nama desilo, iz istih razloga. 

ANA: Kada me neko pita da li se i koliko puta Filip budi noću – ja ne znam, jer mu verovatno kada se probudi dam da sisa, i on se ponovo uspava. I da, nemamo zakucano vreme kada jede. Dešava se nekad da ja uzmem nešto da jedem i učini mi se da bi možda hteo da proba i dam mu. Ako nije gladan, odbiće.

O tuđim bebama

STAŠA: Da li upoređuješ svoju bebu sa tuđim bebama približnog uzrasta? 

ANA: Ne upoređujem Filipa sa drugim bebama, jer je on baš napredan, pa bi svako upoređivanje išlo u njegovu korist. Veliki je, krupan, prohodao je, već govori neke reči. Situacija je druga, pred drugim mamama se skoro pravdam što je takav, da se one ne bi osećale loše, što su njihove bebe manje. Na kraju, pogledajmo oko sebe. Isto hodaju I oni ljudi koji su prohodali pre prvog rođendana ili mnogo kasnije. Sve će se stići. 

STAŠA: Ja uvek nađem nešto na čemu ću da zavidim. Poslednja usporedba koja mi je izazvala užasavajuću ljubomoru je situacija u kojoj na slavi ja razmišljam šta ću Luciji da  barim i blendam za večeru, a domaćinova beba (koja je deset dana mlađa od nje) u slast krka pečenje i krompir seckane na krupne komade. I pritom ima manje zuba od ove moje grofice. To me je baš dotuklo. 

ANA: Ma ljudi nepotrebno jedni drugima nabijaju krivicu i takmiče se, a za to nema razloga.  

STAŠA: To kažeš zato što Filip bez problema jede sve, i to seckano!

O savetima – iz iskustva

ANA: Šta bi ti, iz ove sad perspektive, savetovala neku neiskusniju mamu?

STAŠA: Da nikako ne sluša savete za koje nije otvoreno tražila da joj se daju. Da se ne drži čvrsto unapred zacrtanih scenarija. Da ne zaboravi da treba i da uživa ponekad sa svojom bebicom. A ti?

ANA: Živi i pusti druge da žive. Kao što imam ja, tako i svako drugi ima svoju ideju o tome šta je dobro. Čak ni moje bliske prijateljice ne rade kao ja, ali kako mi nismo iste osobe bile bez dece, tako nismo ni sad sa njima, pa se naše metode vaspitavanja razlikuju. Nonšalancija, relaksiranost i mnogo ljubavi i maženja – to je moj način. Moje dete je, sada već hodajući primer mog roditeljstva. Veliki je, pametan i zdrav, temperamentan, a opet tako mio. Ako me neko pita za savet, reći ću kako ja radim, ali sama sigurno neću savetovati nikog. To nije moja stvar.

U sledećoj epizodi čitajte o svim mogućim idejama kako da se umorna mama opet oseti kao normalno ljudsko biće, kako da odvoji deo života koji neće biti ispunjen isključivo kašicama i pelenama, te kako se preživljava svakodnevna rutina ranog roditeljstva.