U domu vlada apsolutna tišina, cela porodica stoji oko nosiljke koja leži na stolu za ručavanje i svi, potpuno omađijani, zure u maleni zamotuljak snova i nežnosti i opčinjeno uzdišu. Ova idilična slika traje par desetina minuta, odmah potom se beba budi uz vrisak i zahteva da joj se ispune njene neodložne potrebe, a roditelji shvataju da se ružičasta izmaglica razilazi i da je vreme za ozbiljan psihofizički trening.  Ana i Staša su jednako intenzivno doživele ove prve momente dolaska bebe u svoj dom, ali na potpuno različite načine.  

O iscrpljenosti

STAŠA: E, u tom momentu te sve stigne. Šta te je najviše umorilo?

ANA: Fizički oporavak. To me je najviše ubijalo. Nikada do tad nisam imala ni najmanju intervenciju. Samo da sam znala šta je normalno i za koliko će se srediti, ne bih bila toliko napeta i iscrpljena. Ja sam osoba koja je guglovala prolaps bešike, misleći da mi se nikada neće vratiti ili da moram na operaciju. Da sam znala šta se, i za koliko vremena vraća u normalu, bila bih relaksiranija. Kao kad dobiješ i boli te, ali znaš da je to normalno… E to mi je trebalo tad, da mi neko kaže da će za tih četrdeset dana zaista sve biti odlično. 

STAŠA: I ja sam tada mislila da me najviše umara fizički oporavak posle operacije, ali me je zapravo najviše iscrpljivao – strah. Najiskrenije rečeno, ja sam tih prvih mesec dana, a možda i dva, bila konstantno PRESTRAVLJENA. Prestravljena bebom, prestravljena sobom, prestravljena time šta će ljudi oko mene da misle o toj novoj meni i načinu na koji se brinem o bebi. 

Strah bi počeo čim bi me beba probudila u ranu zoru, a popuštao bi negde u pola noći kad se na kraju onesvestim od umora, zajedno sa njom. Nije bilo racionalnog razloga za taj strah. Beba je bila zdrava i dobra, ja sam se oporavljala po planu, imala sam na raspolaganju svu moguću pomoć i ljubav cele porodice. Sad mi je žao što sam bila takva, što nisam više uživala u tim najranijim danima. 

O dojenju

STAŠA: Obe smo imale sreće da se efikasno izborimo sa dojenjem, je l’ tebe to iscrpljivalo koliko i mene?

ANA: E, ako sa nečim nisam imala problem, to je dojenje. Imala sam krupnu bebu, koja je od početka htela lepo da jede. Htela i mogla, jer znam priču moje mame koja se mučila sa mastitisom, kako smo brat, sestra i ja bili premali da bismo lepo povukli mleko. On je imao blizu četiri kila. A mislim da su i mamine priče da je mastitis boleo više nego porođaj – urodile plodom. Odmah sam ga stavila da sisa. I od tad je veliki ljubitelj, pa čak i sad kad jede mesce i hleb. Deluje mi da je jedna od onih beba koju će teško biti skinuti sa ovakvog vida ishrane. 

STAŠA: Pričaj mi o tome. Lucija je brzo povezala da svi njeni akutni problemi mogu biti rešeni mojim mlekom. To jeste lepa i zdrava opcija, ali evo, devet meseci kasnije, ja sam i dalje rob tome i ne vidim mu kraja. Naročito noću.

Boli je grč? Dojenje. Boli je želudac zbog refluksa? Dojenje. Boli je zubić koji raste? Dojenje. Uplašila se zbog naglog zvuka? Dojenje. Dosadno joj je? Dojenje. Ne sviđa joj se boja kašice? Dojenje. Probudila se u sred noći da vežba tapšanje, pa ne može od uzbuđenja opet da zaspi? Dojenje.

Nekoliko puta sam bila u iskušenju da joj dam formulu kako bih se nekako naspavala, ali mi onda bude žao i ne bude ništa od toga. 

ANA: To je zbog bliskosti, koje sisanje znači. Moja drugarica je stavila senf na bradavicu, pa je beba, tj već veliko dete reklo – “Mama, pokvarila se sika!” Ne opterećujem se prestajanjem, lako ćemo se skinuti, neka ga slobodno dok god želi. 

STAŠA: Ali koliko samo vremena odlazi na dojenje u početku… Sati i sati. Ipak, nikada ne bih bila toliko blizu tome da završim sve nastavke “Dine” da nije bilo toga.

ANA: Imam drugarice koje su od dojenja pravile seanse, sve je moralo da bude u tišini, uz opuštajuću muziku. Moje dete isto sisa i u kolima i na ulici, i dok razgovaram s ljudima, i dok kucam pin da bih platila račun karticom. Ali to je moj stil, hoću da bebu inkorporiram u sve svoje aktivnosti, da sve to bude prirodno. Zato moj sin najbolje spava u metežu.

O bejbi bluzu

STAŠA: Je l’ te drmnuo bejbi bluz?

ANA: Baš sam eklektična u muzičkom ukusu, pa na mojim listama ima i bluza. Geri Mur! 

STAŠA: Bejbi Geri Mur!

ANA: Ja sam sklona slomovima i depresivnim epizodama, imam i porodičnu istoriju, ali možda baš zato – apsolutno me je sve to zaobišlo. Mislim da se sav moj užas preselio na čisto fizičko isceljenje.  To koliko sam se osećala dobro i poletno bilo je u obrtnutoj srazmeri sa mojim fizičkim stanjem. Jesi ti bluzirala?

STAŠA: Toliko sam se trošila na prevazilaženje straha da nisam stigla da budem tužna. Bilo je, naravno, plakanja, onog obilnog hormonalnog plakanja koje znamo još iz tinejdžerskih dana, ali ničeg posebno novog.

Ipak, jednom prilikom sam, dok sam peglala tetre (tad sam se još uvek cimala oko peglanja, sad sve stoji izgužvano i ponosna sam na to), počela da razmišljam o sledećem – ako je meni koja imam super muža i super porodicu ovako teško, kako li je tek onim mamama koje nemaju nikoga i potpuno same se brinu o svojim malim bebama? E, tad sam se raspala (nad svim tim tetrama) i to cmizdrenje je trajalo jedno tri-četiri dana. 

ANA: Mogu da zamislim i samohrane ili same mame kako prolaze period bez bluza, stoički, a opet i one okružene ljubavlju, kako ne mogu da se iz njega izvuku. Mi smo svi toliko različiti, okidači su nekad skriveni, možda tako velika ljubav može biti šok, može da rodi strah ili bolećivost, neka nova osećanja koja do tad nismo upoznale.

O saveznicima i odmagačima

STAŠA: Ko ti je u tom periodu najviše pomogao?

ANA: Definitivno moj muž. Mama, sestra i brat su bezuslovna podrška, uleću kad moram negde da odem, čuvaju ga i kada ne tražim, zato što ga vole i hoće da provode vreme s njim. Ali ja, osoba koja ceo život ima problem sa nekim oblikom krivice, ne mogu, a da ne osećam da bi neko od njih možda hteo da radi nešto drugo, da ih obavezujem. Nije bitno to što ga obožavaju. Zato najviše volim kad ga ostavim mužu, jer tad imam nultu krivicu. Naš je, nas dvoje smo ga napravili, nas dvoje smo u tome. Divno je što se tako dobro smenjujemo, pa onih dana kada moj muž hoće na žurku- on ide, kad ja hoću na film- ja idem, a nekad odemo negde i zajedno. Ili najlepše – sa bebom. Tu je i moja mama, omađijana princom Filipom, kako često zove unuka. Tebi?

STAŠA: Pored muža, najviše mi je pomogla i svekrva tako što bi me, svaki put kad me uhvate paranoje, smireno uverila da je sve što osećam normalno i da ne radim ništa pogrešno. Ne smem da zaboravim ni beskonačne prepiske sa tobom gde se jedna drugoj žalimo na naše rane, šavove i bebeću kaku. Bebeća kaka (ili čak nedostatak iste) ume potpuno da poremeti mladu kevu. 

ANA: A šta je najviše odmoglo? Meni taj moj urođeni osećaj krivice oko svega, kojeg što pre moram da se rešim.

STAŠA: Mene su urnisale “mamike”. Svi ti imbecilni, često neosnovani saveti i mišljenja nekih “profi keva” na internetu, koje sam vrlo brzo naučila da ignorišem (što toplo preporučujem svim mladim mamama). Čuvajte se osoba koje sve znaju. Niko ne može da zna sve. A pogotovo ne može da zna vaše dete koje je jedinstveno, i samo vi možete da osetite šta mu i kako stvarno odgovara.

O prihvatanju promene

STAŠA: Eto, sad je opet aktuelna ona Ošova izreka da “svaki put kad se rodi beba, rodi se i mama”. Ali to znači da ona ti koja nije mama – mora da umre. Kako si ti to podnela?

ANA: Kada mi je poznanik rekao, videvši me na jednom filmskom događaju koji pratim za posao – “kako to?” – kao da ni nemam dete, misleći na moje brzo vraćanje na posao, iskreno, nisam znala da li je to kompliment, ili osuda. Sa strane se čini da sam se ja u svemu sjajno snašla i da sve može. Idem svako malo na posao, na neki film ili predstavu, ne zaobilazim rođendane ili venčanja, neko bi pomislio da zaista i nemam bebu. Ali to sve tako samo deluje sa strane, jer sam ja najveći deo svog vremena sa bebom, koja sad više i nije beba, nego momak od četrnaest kila. Moj muž ume da se našali i kaže – “Da, vidiš kako je jadan i zapušten i mršav i nenasmejan, sve zato jer tebe nema sve vreme.” 

Ne volim kada me osuđuju jer radim, ne volim ni kada me uzdižu u nebesa. On me je svakako promenio, ali ja sam bazično ista osoba. Samo sam sada osoba koja  ima nekog koga voli više od bilo koga i bilo čega na svetu. Cenim da sam i pre deteta bila neko ko može ljudima svašta da pruži. Sad je to otišlo na kub ili više, sve moje vrline su procvetale. A pritom, imam i osećaj da me on na neki način poznaje, on me zna, on me toleriše, on je možda nešto nasledio od mene, mi smo drugari, rastemo zajedno i ništa se nije izgubilo. Zaista imam utisak da sve što sam radila ili radim na duže staze obogaćuje i njega i mene.

Jesi li ti sad drugačija?

STAŠA:  Ne znam. Stvarno ne znam. U početku sam bila mnogo zabrinuta što ne doživljavam sebe kao “majku”, niti kao mudriju osobu. Prvih dana nakon bolnice,  ja sam isto bila beba – smušena, uplašena, nesigurna. Pitala sam se da li ću ikada znati šta radim. I sad se to isto pitam, ali manje brinem. Maaalo manje.

Jedna prijateljica mi je objasnila da ne treba da očekujem od sebe da budem bilo šta osim neko ko brine najbolje što može o tom malom, novom biću. Osećanje majčinstva će doći kasnije. I došlo je, sad mi je neverovatno kad se setim da nekad nisam imala dete, iako je to bilo pre manje od godinu dana. Kao da je ovih devet meseci Lucijinog života ceo moj život. A verujem da upoznavanje sa samim detetom traje dokle god si živ. Ni u jednom momentu svoju ćerku nisam percipirala kao deo mene, već kao potpuno nezavisnu osobu koja mi je data na čuvanje.

U sledećoj epizodi očekujte manje samorefleksije, a više odgovora na praktična pitanja! Kako preživeti babine? Kako preživeti nespavanje? Kako preživeti odlaske pedijatru i kupovinu stvari o kojima ne znaš ništa? Raspomamljivanje ne posustaje.