Od malena mi je pažnju privlačilo PRIZNANJE moje bake. Uramljeno u starinski ram, ovo priznanje drugarici Ruži Aničić dodeljuje AFŽ Jugoslavije za zasluge u revoluciji i socijalističkoj izgradnji.

Baka je na maloj fotografiji u uglu priznanja nešto strožeg izraza lica, oštrog pogleda, ali i dalje onog njenog nežnog i nevinog osmeha. Štrčalo mi je ovo priznanje na zidu u bakinom stanu, koji su prekrivale slike svetaca, porodična ikona, reprodukcija Sezanovog cveća i jedan crtež moje ujne kao poklon baki za 8. mart. Kao da se nije uklapalo u okolinu. Mislim da mi je uvek delovalo nekako previše važno, ozbiljno, najdragocenije u kući. Kada je baka umrla, PRIZNANJE je bilo jedina svojina oko koje smo se brat i ja natezali. Onda smo na tavanu iskopali dedin orden sa hrabrost i moj brat je bio namiren. A ja od tada, Priznanje, u svim svojim seljakanjima, vučem svuda za sobom, nađem mu istaknuto mesto u stanu i svakog proleća okitim ga venčićem sveže vrbe, jer je i baka tako činila.

Baba Ruža je Drugi rat dočekala sa troje dece u virovitičkom okrugu. Muž joj je otišao u partizane,  ona je okupljala žene da zbrinjavaju ranjenike i pomažu u organizovanju borbe protiv okupatora. Tokom jedne racije, Nemci su joj ubili svekra, upalili kuću, pa je kraj rata provela sa decom u zbegovima. Deda se iz rata vratio kao heroj, sa tifusom i teškom povredom glave i ponudom da se nastane u Vojvodini u jednu od napuštenih švapskih kuća. Baba Ruža je odabrala Srbobran, ima lepu crkvu, obrazložila je.

Iako se borila za tekovine revolucije, nije htela da se odrekne Božijeg puta. Pretili su joj isključenjem iz Partije ali Baba Ruža je ostala pri svome. Ipak, drugovi nisu smeli da joj okrenu leđa zbog velikog ugleda koji je imala u selu i među ženama, pričala je bakina drugarica Stana, dok je Ruža vrtela glavom i krstila se. Muž joj je umro ubrzo posle rata, potom i ćerka od tuberkuloze, dva sina otišla na zanat i školovanje. Ostala je sama. Imala je boračku penziju i zakupljenu klupu u crkvi. Družila se i sa borcima i sa njima obilazila spomenike ratu i revoluciji, a imala je i crkvenu ekipu sa kojom je posećivala manastire i pevala molitvene pesme.  Imala je najboljeg drugara Budimira i više se ne sećam kojem je on taboru pripadao, crkvenom ili boračkom. U sezoni je redovno išla u Zadruge da radi. Već je bila i stara i dodatni novac joj, zbog veoma dobre boračke penzije, zaista nije bio neophodan, ali ona je i dalje uporno odlazila ranom zorom na njivu ili u fabrike da radi za skromnu  dnevnicu: «Ali sve žene idu, idem i ja», pravdala je mome tati, zabrinutom za njeno zdravlje, svoj duboko usađeni osećaj solidarnosti. Drugim ženama je ta dnevnica bila sredstvo za preživljavanje. Ona je zarađeni novac uglavnom poklanjala kao prilog crkvi, nekad slala Unicefu, a najčešće častila mene i brata.

Mislim da je tim nepristajanjem da se opredeli ili za crkvu ili za revoluciju, tom otporu isključivosti i jedne i druge opcije, osvojila svoj autonomni prostor. Od vernice, do borkinje i revolucionarke, majke, supruge, domaćice, bila je jednako posvećena i predana, a istovremeno uvek imala čemu da se vrati – nekoj drugoj sebi. Slobodnoj i skromnoj.

Nosila je maramu na glavi, uvek suknje i bluze tamnih boja, nije se šminkala. Slavila je ženske praznike, Svetu Petku i 8. mart. U porodici naročito podržavala žensku liniju. Bila mnogo ponosna što sam odlična u školi.

Nije bila neka kuvarica, niti je šila ni štrikala. Ako je radila iglom, uglavnom je krpila čarape i rukavice i to više iz navike da špara nego što nije mogla da priušti sebi nove. Redovno je čitala Jevanđelja i molitve, prepisivala ih, pevala, postila sredom i petkom i o svim velikim i malim postovima. Nikada mi nije čitala Bibliju, već Diznija i Jovu Zmaja. Nije me nikada ni terala da idem u crkvu, ali je bila jako srećna kada bi me mama nedeljom ili o nekom prazniku lepo obukla i poslala da sa babom idem na službu. A meni je sa baba Ružom uvek bio provod! I u crkvi, i na putu u školu, i u bezbrojnim zajedničkim «kobajagi» igrama,  i uz TV. Gledale smo Slet, Sedmoricu mladih, Kockicu, crtać pre Dnevnika i redovno navijali satove u pola osam…

Bila sam još dete kada je baba Ruža umrla. Nismo se nikada ispričale na velike teme.