Svaki praznik je podsednik iz prošlosti, ali Prvi maj je praznik radnica i radnika i ako ne slavi njih – gubi svaki svoj smisao.

Prilazimo širom otvorenoj kapiji nekadašnje fabrike tekstila „22. decembar“ u Kragujevcu. Verica i Ana se stidljivo osmehuju, ali korak im je odlučan i pomalo drzak. Obezbeđenje trenutno nije tu, a na parkingu ispred objekata nalaze se mahom skupi automobili. Verica, nekadašnja činovnica i računovodkinja u firmi, ponosno pokazuje na prvu zgradu: „Ovde sam radila godinama, tu je bila direkcija. Ono gore iznad je takozvana šivara“, misleći na zgradu proizvodnje. Dan je lep, ali je osećaj čudan: nalazimo se, verovatno nezakonito, na privatnom posedu nečega što je bilo radno mesto ovih žena, gde se njihov život odvijao, za koje su od svake plate odvajale 30% za ulaganje i investicije, čije su i dalje zakonske vlasnice 19% akcija oko kojih se i danas sude. „Ono tamo dole je naš vrtić, mi smo ga od svog novca izgradile“, objašnjava Ana. Većinu radništva „22. decembra“ činile su žene. Zelenilom obrasla i napuštena zgrada gde su njihova deca odrastala pomalo je morbidan spomenik sudbini ne samo ove fabrike i ovog grada, već i čitave jedne generacije jugoslovenskih žena. „Plan je bio da izgradimo i ginekološko-akušersku ordinaciju“, nešto ranije nam je ispričala Ana. Od planova ostale su samo ograde i beskonačne sudske parnice.

Nalazimo se, međutim, i na mestu zločina. Tri godine nakon privatizacije, u avgustu 2009, na tridesetak radnica koje su štrajkovale u fabrici poslati su, u nedostatku bolje reči, angažovani „batinaši“ s fantomkama da ih izbace iz prostorija. Ubačen je suzavac, vučene su po podu, nasilno gurane napolje… Scenario koji liči na teroristički napad odvijao se usred dana, oko pet popodne, a „vriska se čula u celom naselju“. „Batinaši su naši sugrađani, u danima koji su usledili neki bi mi se javljali na ulicu, kao da se ništa nije desilo, kao da je sve po starom… Mnoge od njih sam šišala, mnogima sam znala majke…“, s ogorčenjem objašnjava Ana. Četiri žene su uspele da se sakriju u jednu od kancelarija, postave sav raspoloživ nameštaj na vrata i drhteći isčekuju završetak, slušajući u tišini plač i povike svojih koleginica. „Mnoge od njih su i danas na antidepresivima… Ne mogu da zaborave takvo poniženje nedostojno bilo kog čoveka“, govori nam Verica. I taj događaj, kao i borba za akcije koje im pripadaju, ostaće do danas bez sudskog epiloga.

Ana je fabriku napustila još davne 1985. Po struci frizerka, radeći za „22. decembar“ u njihovoj robnoj kući „Zlatna ruža“ zarađivala je, kako sama kaže, i do tri puta veću platu od svog samoupravnog direktora. Frizerski salon će ubrzo biti zatvoren a Ana prebačena na kasu koju će u kratkom roku napustiti. „To su bile sedamdesete i početak osamdesetih, radila sam za procenat, bilo je mnogo posla. Nekada bih radila i dvanaest sati. Ali to je izgleda bilo neprihvatljivo: kako da obična frizerka zarađuje više od nadređenih?“. Direktor joj je na pitanje zašto zatvaraju objekat koji odlično radi ukratko odgovorio: „Mnogo abrovišete tamo…“ Ana će potom otvoriti svoj privatni salon gde će uspešno raditi do penzije.

Verica će se, s druge strane, mnogo godina kasnije i po prisilnom zatvaranju fabrike, okrenuti svojoj „drugoj ljubavi“: cvećarstvu. Radi na pijaci kako bi nadoknadila izuzetno nisku penziju. Na pitanje kako je moguće da im njihovi sugrađani nisu pomogli nakon nepravde i trauma koje su radnice doživele, obe odgovaraju na isti način: „Svuda je beznađe, svako prvo gleda sebe, nema vremena za druge.“ Ana kaže da je svojevremeno uvek odvajala vreme da se pridruži radnicima nekadašnje „Zastave“ dok su protestovali: „Znala sam da je moj interes da njima bude dobro, da postoji naš zajednički interes… Ali ljudi to shvate tek kad bude kasno tj. tek kad nesreća dođe i na njihova vrata.“

Ostale otpuštene i oterane radnice su se snalazile kako je koja mogla i znala. Najteže je bilo onima iz proizvodnje. Posetile smo još jednu ženu, krojačicu, koja je, uvidevši kakva sudbina čeka fabriku, napustila posao dve godine pred zatvaranje i otvorila svoju privatnu krojačku radnju „Spasić“. Gordana i danas radi, ali tvrdi da nije lako. „Kada sam krenula, bila je to tek treća krojačka radnja u gradu. Danas ih ima stotinu“, priča nam skraćujući farmerke u svojoj radnji na kraju kragujevačkog Siti Pasaža. Konkurencija je toliko velika da cene nije menjala pet godina, a životni nameti su samo rasli! Uprkos zajedničkim iskustvima, primetan je izostanak solidarnosti. Zorica zaključuje: „Žene ko žene – uvek podeljene“. Kod Gordane je zaposlena još jedna krojačica iz „22. decembra“. Obe ubeđeno tvrde: „U državnoj firmi nam je bilo 1000 puta bolje“.

Hvaljena i podstrekovana „preduzetnička klima“ u Srbiji očigledno nije previše naklonjena malom biznisu, posebno ne ženskom. Dok inostrane firme poput „Jure“ pune naslovne strane užasima s radnih mesta i ostaju nekažnjene, žene srednjih generacija, gubitnice tranzicije, prepuštene su sebi i surovom korumpiranom tržištu na milost i nemilost.

M. iz Beograda ima, kako kaže, „ugostiteljstvo u genima“. Deda, tata i muž radili su u toj branši, a ona je svakom pomagala. Danas, međutim, iza sebe ima razvod i neuspešni pokušaj samostalnog biznisa. Država za nju, kao samohranu majku, nije imala nimalo sluha. Čuveni podsticaji i još čuvenije subvencije rezervisani su samo za monopolske firme. Nakon što je zatvorila kafić, M. se preko oglasa zapošljava u pekari. Svojim trudom, zalaganjem i iskustvom stigla je do pozicije „store menadžera“ i plata joj je duplo veća nego u početku. U opisu posla, međutim, nije se mnogo toga promenilo, obaveze su se samo uvećale – M. i mesi hleb, i uslužuje mušterije, i vodi računa o ostalim radnicama. Za dodatni posao dobija novčane bonuse: „Ne mogu reći da je to „nagrada“, kada je to nešto što je zarađeno“. Svesna je da takav posao međutim nije za svakoga. „Meni su deca već velika, ali žene s malom decom ne mogu da rade prekovremeno i u tom ritmu, one razumljivo žele da više vremena provode s njima kod kuće.“

Milica Lupšor iz Zrenjanina još jedan je primer žene koja se okušala u privatnom preduzimaštvu. Otvorila je tekstilnu radnju koju će ubrzo zatvoriti zbog prevelikih državnih nameta. Od tada, mahom će preživljavati baveći se „sezonskim radom“ – poprilično zgodnim i istovremeno lažnim imenom za poslove koje obavlja. „Meni, kao i većini mojih kolega, to je jedini posao koji obavljamo tokom godine i najčešće – jedini izvor prihoda.“

Sezonski rad, slepa mrlja u srpskoj javnosti i Zakonu o radu, jedan je od malverzicijama i prevarama najbremenitijih sektora danas. Pored toga što i ovde većinu radništva čine žene, u velikom broju slučajeva se radi „na crno“, preko omladinskih zadruga, pod tuđim imenom (uglavnom rođaka ili sopstve dece), bez ikakvih radničkih prava ili obezbeđenja na radu. U takvim uslovima, prostor za bilo koji vid pregovora s poslodavcem gotovo je nepostojeći. U pokušajima da izvede na videlo sudbinu svojih koleginica i kolega, Milica je često nailazila na zid straha i sramote. Bojeći se da ne izgube posao, ali i da se „ne pročuje po komšiluku“, sezonske radnice nisu spremne za izlazak iz anonimnosti niti neki vid političkog organizovanja. Govoreći nam o jednom slučaju gde su radnice tokom menstrualnog perioda bile primorane da tokom rada nose crvene poveze oko ruke, Milica priča da je bojazan od čaršije bio jači i od samog poniženja te da joj nisu dozvolile da tu priču na neki način iznese u javnost.

Nadnice za sezonski rad takođe variraju širom Srbije. U mestima poput Banatskog okruga kojem pripada Zrenjanin, ali i u ostalim predelima u okolini propalih industrijskih centara, ogroman broj ljudi koji su izgubili poslove doprinosi velikoj konkurenciji među „rezervnom radnom snagom“ što dovodi do neverovatno niskih nadnica za ovako teške poslove. U mestima gde je „selo jače“ i gde su ljudi manje ucenjeni, radnice su više plaćene, nekada i dvostruko. Patrijarhalni odnosi ovde su izrazito naglašeni: „muški“ poslovi su uvek plaćeniji – osim u slučajevima kada ih obavljaju žene. „Često fali muškaraca… Znate, njih je sramota da rade za manje od hiljadu dinara. Žene ništa nije sramota dok se bore za svoju porodicu.“ Nakon teškog radnog dana branja, savijanja, kupljenja, razvrstavanja… ove žene s njive odlaze kući, na još jedno puno radno vreme, ovog puta – neplaćeno: kuvanje, pranje, čišćenje, brigu o deci, brigu o starima, i konačno, brigu i o svom „bračnom drugu“ prevelikog ponosa. Milica međutim ne odustaje. U Udruženju za radna prava žena „ROZA“ pokušava da osmisli rešenje za regulaciju sezonskog rada, ali i svih drugih sektora u kojima su radni uslovi odavno ispod granice ljudskog dostojanstva. Najveću prepreku za sad, pored nefunkcionalnosti samih institucija, predstavljaju teškoće u povezivanju žena i ohrabrivanju na politički angažman. Rizici su veliki, a u našoj skorijoj istoriji – pobede retke i neretko Pirove.

Sve više mladih danas se zapošljava u Call centrima. Posao je naporan i obuzimajući, ali često pristojno plaćen. J.R, diplomirana agroekonomistkinja iz Beograda, kaže da joj je novac svakako podstrek, ali ne i glavni razlog zašto radi u jednoj manjoj firmi iz tog sektora. „Bitno mi je što je u pitanju strana firma, što stičem iskustvo i što postoji mogućnost napredovanja, čak i u nekom drugom sektoru“, govori mi, nadajući se da će postepeno završiti u računovodstvu u istoj firmi. Ne oseća se loše što ne radi u struci niti što je očigledno prekvalifikovana za poziciju na kojoj se nalazi. Nakon što se zamislila na trenutak, kroz smeh mi kaže: „Uostalom, svi ostali zaposleni su takođe visokoobrazovani. Doslovno svi.“ Premda nema previše zamerki, i oseća se odlično zbog dobrog timskog rada, skreće pažnju da su „šefovi problem“. Uglavnom se radi o ljudima zaposlenim „sa strane“, nedovoljno kompetentnim i nesposobnim da rade bilo šta drugo osim da – „šefuju“. J.R. skuplja novac u želji da, ako joj se otvori prilika, ipak ode iz države. „Mada je to jako teško bez rodbine i papira… Za sad znam da uspevaju jedino ETFovci“, završava u polušali.

U postmodernom dobu više ni filmovi nemaju očigledan početak i kraj, a život još manje. Uprkos isčekivanjima barem nekog jasnog reza, svet se i dalje kreće u maglovitoj beskonačnosti. Ana se smeje u restoranu na vrhu hotela „Kragujevac“: ove godine je uspela da uplati letovanje za sebe i svoju ćerku. Dok šetamo gradom, javlja joj se svaka druga prolaznica. Frizerke su oduvek bile najbolji čuvari ženskih tajni. Milica nas po kišnom danu ispraća iz svoje prelepe vojvođanske kuće u selu Ečka, ponosna na sav trud i rad koji ulaže u pokušaju da pokrene žene na borbu za prava koja im pripadaju. J.R. mi prepričava čudne pozive iz Britanije u tri ujutru od strane dekice kome internet ne radi jer nije ni uključio modem u struju. M. svakog jutra dočekuje mušterije s blistavim osmehom u mirisu svežeg peciva. Verica sa setom gleda u svoju nekadašnju fabriku dok polako napuštamo taj kraj. Nijedna od njih nije stala: svaka se bori na svoj način i svaka se hrabro suprotstavlja izazovima ispred nje. Neke su na uranku, neke su na protestu, a mnoge su i Prvog maja na poslu. Svaki praznik je podsednik iz prošlosti, ali Prvi maj je njihov praznik i ako ne slavi njih, danas, sa svim uspesima i neuspesima – onda gubi svaki svoj smisao.