Povodom ovogodišnjeg, četvrtog izdanja festivala savremenog plesa i performansa „Pokretnica“, predstavljamo članice ovog kreativnog kolektiva: Jovanu Rakić Kiselčić, Željku Jakovljević, Dunju Crnjanski, Jelenu Alempijević i Frosinu Dimovskom. Sa njima je za MILICA magazin razgovarala Marína Srnka, studentkinja komparativne književnosti i jezika u Novom Sadu.

Projekat „Pokretnica“ formiran je 2015. godine u Novom Sadu, a kasnije i istoimeni umetnički kolektiv, koji deluje pod krovom Udruženja „Praktikabl – platforme za savremenu umetnost i kulturu“. Dve godine kasnije, prvi put je održavan i festival „Pokretnica“, kao zajednička potreba za uspostavljanjem prostora za kontinuirani, samoorganizovani rad u okviru savremenog plesa i performansa. Rad kolektiva, pored izvođačkih praksi, karakteriše interdisciplinarni pristup, snažnog edukativnog karaktera.

Pretpostavljam da nije lako biti inicijator nečega drugačijeg u jednoj sredini, koja, čini nam se, nije više toliko otvorena za nova eksperimentisanja. U čemu ste pronašle snagu i inspiraciju da pokrenete ovaj projekat, a u čemu je pronalazite da nastavite i dalje?

Frosina: Za mene, a mislim i za moje saradnice, pokretanje Pokretnice je bilo pitanje nužnosti. Želele smo da za sebe i za sredinu u kojoj živimo i radimo stvorimo prostor, vreme i mehanizam koji će nas pokretati na dalji rad i istraživanje, odatle i naziv projekta. A to je za nas bila i prekretnica, trenutak od kojeg smo počele da se bavimo samoorganizovanim radom, da svesnije i usmerenije ulažemo u samoobrazovanje, povezivanje i deljenje znanja, i stvaranje uslova da se sve to događa u našoj sredini.

U trenutku kada smo Jelena Alempijević, Sara Tošić i ja osmislile prvu Pokretnicu – edukativno istraživački projekat, uz podršku i mentorstvo Olivere Kovačević Crnjanski i Saše Asentića, još uvek je postojao ,,Forum za novi ples“ Baleta Srpskog narodnog pozorišta, u kojem je eksperimentisanje bilo osnovni koncept. Ubrzo posle toga, međutim, Forum je ugašen, kao rezultat nebrige i nezainteresovanosti nove uprave pozorišta. Da je naša sredina bila otvorenija i zainteresovanija za promene i novine, mi bismo verovatno bile zauzete radom u nekim već postojećim strukturama. Međutim, čak i u ovim nepovoljnim okolnostima, postoje pojedinci koji imaju sluha za nove inicijative, tako da od početka rada uspevamo da ostvarimo skromnu, ali ipak nekakvu, infrastrukturnu i finansijsku podršku, kao i umetničku i moralnu podršku drugih saradnika, prijatelja i saboraca. Tu leži i deo snage za nastavak rada, u podršci pojedinaca, organizacija i institucija koje naš rad prepoznaju kao vredan i značajan, kao što su Galerija Matice srpske, KS Svilara, Per.Art organizacija i naši već pomenuti saradnici, ali i drugi umetnici i kulturni radnici iz raznih oblasti, iz grada i regiona.

Dunja: Rekla bih da zapravo nije toliko teško biti inicijator, teže je opstajati i to u različitim prilikama. Pokretnica je mlad kolektiv pun različitih energija, afiniteta i snaga, ujedinjen entuzijazmom bez kojeg se ništa ne bi ni dešavalo. Čini mi se ponekad da nas pokreće ta želja za radom „uprkos“. Kao neki vid inata uslovima u kojima radimo, stanju u kulturi u našem okruženju. Činjenica (i odluka nas samih) da sve imamo svoje „primarne“ poslove, uglavnom u prosveti ili kao frilenserke, daje nam prostor za eksperimentisanje, bez brige o komercijalnim sadržajima i estetici. Istražujemo i učimo kroz rad.

Željka: Mislim da je kolektiv pokrenula i održala zajednička želja za pronalaskom načina kako da se bavimo stvarima koje nas pokreću i interesuju, uprkos izazovnom vremenu u kojem živimo. Inspiracija i snaga neumorno nadolaze kao rezultat uzajamnog poštovanja, razumevanja, kretanja, razmišljanja, čitanja ili pisanja. Genetička i generacijska raznovrsnost našeg kolektiva je od posebnog značaja i čini mi se da stvara dobru, neobavezno-obaveznu atmosferu, bez pritiska, koja podržava svačiji tempo, individualna životna razdoblja i dešavanja.

Kako biste okarakterisale novosadsku publiku i, generalno, njen odnos prema (savremenom) plesu u Srbiji?

Jovana:  Novosadska publika je aktivna, prisutna, ukoliko je dobro obaveštena. Postoje ljudi u ovom gradu i državi koji imaju ljubav i potrebe slične našim, pa su susreti sa njima meni veoma dragoceni, ali nažalost retki, sada skoro nemogući. Publika i umetnici, bar kada je reč o savremenoj izvođačkoj sceni, jesu jedna zajednica, te činimo šta možemo da bi se ta zajednica održala.

Dunja: Postoji određen broj ljudi koji od prve godine festivala prati sve naše aktivnosti, a vremenom smo pažljivo radile na tome da se krug zainteresovanih proširi. To nije tako lako – publika je ponekad zbunjena, očekuju da vide „plesni ples“, da im odmah bude jasno čime se tačno bavimo. Čini mi se da se uvek radi o pitanju otvorenosti: 1) publike, koja će biti spremna da doživi i vidi nešto što joj možda nije jako blisko, i 2) izvođača, da se približe publici, otvorenim, neformalnijim razgovorima, pisanjem programskih beleški…

Frosina: Na predivnoj radionici sa Draganom Alfirević, koju smo organizovale u prvom Pokretnica projektu, pre nego što smo pokrenule festival, neki „civili“ (kako mi to u šali kažemo za ljude koji se ne bave plesom) su gledali vežbu koju smo radile. Plesale smo za njih, napolju, u javnom prostoru. Rekli su nam kako je savremeni ples nešto što izgleda kao da nije normalno, ali zapravo je sasvim normalno! To mi je ostalo u sećanju, jer mi se čini da dobro opisuje odnos ljudi prema savremenom plesu u našoj sredini. Postoji početni otklon (i veliko neznanje) u odnosu na savremeni ples, ali kada su ljudi dovoljno otvoreni, lako shvataju da je to nešto vrlo pristupačno, namenjeno upravo današnjoj publici i našem vremenu. U toku rada Foruma za novi ples, kao i Per.Art organizacije, koja još uvek radi u oblasti savremenih izvođačkih umetnosti i inkluzije, formirala se publika u gradu koja je vrlo otvorena za nove plesne forme. Ipak, neophodan je neprestani, kontinuirani rad i edukacija javnosti kroz razne aktivnosti, naročito predstave. U poslednje vreme, to je ono što nam nedostaje u gradu, zato smo od ove godine odlučile da se okrenemo u pravcu umetničke produkcije.

Da li će se ovogodišnji festival razlikovati od prošlogodišnjeg?

Frosina: Svakako. Koncept festivala ide u korak sa svakodnevicom, koja nas je sve uzdrmala i izbacila iz zone komfora i bilo kakvih očekivanja. Više puta smo razgovarale o tome od marta i sve se složile da nam je jako važno da se i ove godine festival ipak održi, uprkos neizvesnosti i napetosti koja još uvek traje. Posebno nam je važno da to budu susreti uživo, posle prezasićenja onlajn sadržajima u vreme izolacije. Ovoga puta okrećemo se jedni drugima, lokalnim snagama i mladima, radionice i predstave će biti za najuži krug onih koji se prvi jave na pozive. Tako smo uslovljene, ali potrudićemo se da prenosimo sve sadržaje na neki način, kako bi naši saradnici iz inostranstva i gledaoci koji ne budu mogli uživo da prate sadržaje ipak stekli neki utisak o njima. Načine prenošenja ćemo prilagođavati specifičnim sadržajima, što će za nas biti nov i uzbudljiv elemenat čitavog festivala.

Jelena: Svaka je godina drugačija jer je sve u stalnoj promeni i mi se trudimo da pažljivo slušamo šta se to menja u potrebama, interesovanjima, željama, mogućnostima. Sigurno da ove godine imamo manje sadržaja, mislim da nas je to nateralo i da budemo jasnije sa prioritetima. Kroz ovogodišnji festival, baš zato što je sveden, možemo da vidimo šta nam je zaista važno: razvoj autorskog rada i stvaranje mogućnosti za izvođenje. Stvaranje platforme za vidljivost plesača mlađe generacije, učvršćivanje veze sa kolegama iz Beograda i umetnika sa muzičke scene, kao i razvoj prakse pisanja o plesu. Ono što nam se zadržalo kao segment koji se prošle godine uspostavio je radionica „Briga o telu”, koja sada posebno dobija na značaju i ja bih silno volela da nam se ovaj segment proširi.

Na koji način je izbijanje pandemije Kovid19 uticalo na vaš rad i na vaše poimanje tela i telesne ekspresije, međuljudskih kontakata i izolacije?

Jelena: Od osvešćivanja disanja i fokusa na omekšavanje tela iz potrebe za regulacijom nervnog sistema u momentu kolektivne panike, do stalnog preispitivanja granica bliskosti sa ljudima, za mene je čitav protekli period bio proces otpuštanja i opuštanja. Bila sam „naterana” da usporim, a to usporavanje donelo je nekakvu mekoću, nežnost i ranjivost koju prepoznajem u načinu na koji se krećem i odnosim prema ljudima. To mi se u isto vreme dopada i plaši me, jer mi je teško da zatvorim percepciju i često se osećam prestimulisano.

Željka: Još uvek utiče, ali mi entuzijastično pokušavamo da pronalazimo način i nove modele funkcionisanja. Izazovno je, ali ne i nemoguće. Verovatno je za svakog drugačije. Meni ovaj period postavlja pitanja o empatiji, odgovornosti, društvenim koreografijama, smehu, destrukciji, slobodi, transformacijama i mnoga druga na koja nemam odgovor.

Jedna od specifičnosti vaše grupe jeste to što ste sve žene. Na koji način se to odražava u vašem radu?

Dunja: Dosta sam razmišljala da li to što se dobro slažemo i funkcionišemo kao kolektiv ima veze sa tim što smo sve žene, ili je u pitanju sticaj okolnosti – okupljanje ekipe u dobro vreme na dobrom mestu, kompatibilnih karaktera, afiniteta, želja i potreba. Mislim da smo sve dovoljno „mekog“ pristupa i da se podržavamo, da imamo isti cilj i da želimo da trajemo, a da pritom sačuvamo dobre poslovne i prijateljske odnose. Važno nam je da sve izrazgovaramo. Mislim da je to nešto što bih izdvojila kao specifičnost ženskog kolektiva – otvorenost i spremnost na dogovor.

Jovana: Činjenica je da smo ženski kolektiv i kada je u pitanju zajednički rad, način na koji razgovaramo, pokrećemo inicijative, radimo pod uticajem naših izbora, koji bi verovatno bili drugačiji da nismo žene. Ovako, mi smo – umetnice – žene umetnice –  radnice.

Željka: Imamo sreću da se dobro razumemo, nadopunjujemo i podržavamo. Ženska solidarnost je naša radna pokretačka energija.

Prošle godine ste sarađivale sa umetnicama i koreografkinjama iz Hrvatske. Koliko je važan momenat internacionalne razmene i podrške u ovakvom vidu kolektiva? Da li smatrate da plesom možemo izgraditi neke nove alternativne zajednice koje se baziraju na solidarnosti, otvorenosti, inkluziji i multikulturalnosti?

Dunja: Postoje alternativne plesne zajednice na kulturnom prostoru bivše Jugoslavije koje su umrežene i sarađuju. Na taj način, rekla bih, svi možemo malo dublje da udahnemo, a da nam dah ne zastane kod prve granice. Uspostavile smo i održavamo saradnju sa plesnim kolektivima iz Zagreba i Ljubljane i planiramo nastavak saradnje kada se za to ponovo steknu uslovi. Na žalost, ove godine nećemo moći da ugostimo planirane internacionalne učesnike/ce i goste/gošće festivala, a njihova podrška, znanje i feedback su nam izuzetno važni, u smislu međusobne razmene znanja i interesovanja. To nam nekako uvek nedostaje, a susreti uživo su, za mene, nezamenjivi.

Frosina: Divna je bila saradnja sa Sonjom Pregrad i Anom Krajtmajer, koje su i same deo jednog ženskog kolektiva/inicijative, pod nazivom Antisezona i svakako planiramo da sa njima nastavimo saradnju, kad međunarodna putovanja opet postanu normalna pojava. Dragoceno nam je da se upoznamo sa drugim umetnicama, kolektivima i strukturama koje slično funkcionišu i zasnovani su na principima empatije, solidarnosti i međusobne podrške, u uvek neuslovnim uslovima rada na nezavisnim plesnim scenama posvuda. Sarađujemo i sa Nomad Dance Academy Slovenija, koji su nas i finansijski podržali prošle godine kroz projekat LLB – Life Long Burning. Komunikacija sa regionom i međunarodnim kontekstom je neophodna da bismo učili, rasli i preispitivali kako nas formira kontekst u kom živimo, ali i da bismo se povezali sa ljudima u raznim zemljama koji biju slične bitke, imaju slična interesovanja i potrebe da svet učine solidarnijim i inkuzivnijim. Verujem da je ples odlično polje za sprovođenje takvog plana!

Da li finanskijska podrška uslov za pokretanje? Imate li savet za one, koji bi i sami hteli da pokrenu sopstvene umetničko-istraživačke projekte?

Jelena: Krenite da stvarate, ne čekajte novac, jer on možda neće ni doći, a vreme će proći. No, da ne pravim neslane rime, mi se i dalje borimo sa nemogućnošću da obezbedimo potrebna sredstva za rad u svakom segmentu, a najviše produkciji predstava/umetničkih projekata. Treba misliti o različitim izvorima finansiranja, kao i privatnom sektoru. Valjalo bi da nađete posao koji vam ostavlja dovoljno slobodnog vremena da svoju umetnost možete da stvarate pored redovnog posla. Kada aplicirate na 3-6 konkursnih prijava i dobijete možda jednu, pa vam taj honorar legne 5 meseci nakon realizacije projekta, obradovaćete se prilivu novca na koji ste zaboravili.

Dunja: Važno je osmeliti se, istraživati, ne očekivati da će rad biti brzo prepoznat. Treba izdržati neprilike, samosumnje, pitanja opstanka, sredstava. Prijavljivati se na konkurse, uspostavljati lokalne i internacionalne saradnje, tražiti različite fondove, razmišljati o ciljnim grupama, promovisati svoj rad. To u idealnoj preraspodeli poslova rade različite osobe, ali u realnosti najčešće svi radimo sve – kao autorke, izvođačice, organizatorke, producentkinje, spremačice, PR-ovke… Ali, uz dobru podelu rada, ponoćne kancelarije (rad posle ponoći, kada druge obaveze uthinu) i volju, sve je, ili barem nešto je moguće.

A šta posle festivala?

Jovana: Pored festivala, iskreno se radujem nastanku plesne predstave za bebe čija je autorka Željka Jakovljević, muziku je radila Dunja Crnjanski, a izvode Ina Madžar, Jelena Alempijević i Frosina Dimovska, kao i festivalskoj premijeri Neusamljeno osamljenog sola na vezi, autorke Jelene Alempijević, koji ću, nadam se, videti i uživo na festivalu Pokretnica! Ubrzo posle festivala nastavljamo sa radom na novim idejama koje se odnose na produkcije, naša istraživanja, a odmah zatim i pripreme za novo izdanje festivala.

Jelena: Planiramo do kraja godine da realizujemo projekat Bunar žena i vrlo brzo nakon ovogodišnjeg festivala mislimo o narednom, veštičijem i još nežnijem. Da malo omekšamo i u načinu planiranja i u sadržaju. Manje logistike i koordinacije, više vremena za umetnički rad. Ali to je više pusta želja nego plan. Plan je da nastavimo da radimo na plesu, u plesu, oko plesa i za ples.

Festival Pokretnica će biti održan od 17. do 22. avgusta u Novom Sadu, a celokupan program možete preuzeti ovde.