
Sali Runi je mlada irska spisateljica koja je svojim prvim romanom, Razgovori s prijateljima (2017) osigurala vidljivo i značajno mesto na evropskoj književnoj sceni. U svojoj drugoj knjizi Normalni ljudi (2019) ona se bavi pitanjem mogućnosti iskrene komunikacije u komplikovanom, postironijskom svetu; Normalni ljudi je roman još neobičniji i samosvojniji od njenog prvenca. Ove godine, nakon dobijanja prestižne nagrade za knjigu godine na British Book Awards, kod nas se knjiga pojavila u prevodu Vuka Šećerovića, u izdanju Geopoetike, izdavačke kuće koja stoji i iza autorkinog prvog romana.
“Budući klasik… U emotivnom i seksualnom pogledu roman je zapanjujuće iskren, istovremeno nežan i mudar, duhovit i topao. Na kraju, donekle kao i u prvom romanu Sali Runi, to je jezgrovita i saosećajna studija o nebrojenim načinima na koje muškarci i žene pokušavaju da se međusobno razumeju i u tome prečesto ne uspevaju.” – The Guardian

Mesec dana kasnije (Marta 2011)
Merijen i Konel razgovarali su o fakultetima na koje žele da se upišu. Ona je ležala opružena na leđima s čaršavom ležerno prebačenim preko boka i grudi, dok je on sedeo u krevetu sa otvorenim mekbukom u krilu. Merijen se već prijavila za studije istorije i politike na fakultetu Triniti. Konel je najpre mislio da se upiše na prava na fakultetu u Galveju, ali se sad premišljao, nije bio siguran da je to ono što želi, jer, kako mu je lepo skrenula pažnju Merijen, njega studije prava uopšte ne zanimaju. On sebe zapravo ne može ni da zamisli kao nekakvog pravnika u finom odelu i sa kravatom čiji bi se posao najverovatnije svodio na to da izvesne ljude smesti u zatvor zato što su prekršili zakon. On se opredelio za prava samo zato što nije smislio ništa bolje.
Treba da studiraš književnost, rekla je Merijen.
Misliš? Stvarno to kažeš ili se šališ?
Stvarno. Mislim da treba. To je jedini predmet koji te zanima u školi. I sve svoje slobodno vreme provodiš u čitanju.
Zurio je u ekran kompjutera, a zatim pogledao u žuti laneni čaršav pod kojim su se nazirale konture njenog tela. Trouglasta senka ocrtavala se na tankoj plahti preko njenih dojki.
Nije baš sve vreme, odgovorio je.
Osmehnula se. Osim toga, dodala je, tamo će biti gomila devojaka, pa ćeš među njima da budeš pravi dasa.
To jeste. Samo što nisam siguran da je to dobar izbor što se tiče nalaženja posla.
Ma, koga briga? Ekonomija je ionako sjebana.
Ekran laptopa se zatamneo. Kažiprstom je dodirnuo tačped i ekran je ponovo zasvetleo. Sa monitora je treperela otvorena stranica sa prijavom za upis na studije.
Kad su prvi put vodili ljubav, Merijen je prespavala kod njega. On nikada ranije nije bio s devojkom koja je bila nevina. Uostalom, pre toga je imao seks svega nekoliko puta i to redovno s nekom devojkom koja bi onda to razglasila po celoj školi. Posle je u svlačionici morao da sluša prozivke i komentare gde i šta je pogrešno uradio i, što je još i gore, zadirkivanja zbog toga što se trudio da bude nežan i pažljiv, sve uz grotesknu mimiku i podražavanje. S Merijen je bilo drugačije, zato što je sve ostajalo između njih dvoje, pa tako i ono što je bilo neprijatno i blam. S njom je mogao da kaže i da uradi sve što je hteo i niko ne bi saznao za to. Pri pomisli na to zavrtelo bi mu se u glavi i osetio bi laku nesvesticu. Te večeri, kad joj je stavio ruku tamo dole bila je sva vlažna. Prevrnula je očima i rekla: Oh, bože. Mogla je to da izgovori jer niko neće znati. Konel se uplašio da će svršiti samo što ju je dotakao između nogu.
Sutradan ujutro se spremila da krene, a on ju je poljubio u hodniku. Usne su joj imale nekakav alkalni ukus, kao pasta za zube. Hvala ti, rekla je, a zatim se okrenula i izašla, pre nego što je stigao da se zapita zašto mu zahvaljuje. Skinuo je čaršave, stavio ih u mašinu za pranje i uzeo čistu posteljinu. Razmišljao je o tome kako je Merijen tajnovita i samosvojna osoba; mogla je tek tako da dođe kod njega i da tu vodi ljubav s njim, i nije imala potrebu ikome o tome da priča. Naprosto je dopuštala stvarima da se dogode, kao da joj ništa nije bilo naročito važno.

Lorejn je tog popodneva ranije stigla kući. Je l’ to uključena mašina za veš? upitala je a da još nije ni spustila ključeve stana na astal. Konel je klimnuo glavom. Čučnula je kraj mašine i pogledala kroz stakleni poklopac u bubanj, gde se posteljina tumbala i okretala u gomili pene.
Neću ništa da te pitam, rekla je.
Molim?
Nasula je vodu u čajnik, a on se naslonio na radnu ploču.
Zašto je posteljina u mašini za pranje veša, rekla je. Neću da te pitam.
Prevrnuo je očima tek da bi na neki način reagovao. Uvek pomisliš na najgore, rekao je.
Nasmejala se i uključila čajnik u kojem je voda počela da se zagreva. Izvinjavam se, odvratila je. Rekla bih da u tvojoj školi nema majke koja je popustljiva toliko kao ja. Pod uslovom da koristiš kondom, možeš da radiš što god hoćeš.
Nije ništa odgovorio. Voda u čajniku počela je da ključa. Lorejn je uzela čistu šolju.
Pa? rekla je. Je l’ ćutanje znači potvrdu?
Potvrdu čega? Naravno da nisam iskoristio to što nisi kod kuće da na brzinu imam seks bez kondoma. Pobogu.
Pa dobro, kako se zove?
Okrenuo se i izašao. Dok se peo uz stepenice čuo je majku kako se u kuhinji naglas smeje. Ono što mu se događalo u životu za nju je očigledno bilo veoma zabavno.
U ponedeljak je u školi nastojao da ne gleda u pravcu Merijen i uopšte izbegavao svaku komunikaciju s njom. Njihova je tajna bila poput nečega velikog i toplog, kao poslužavnik pretrpan šoljama tople čokolade koje je nosio naokolo pazeći da ih ne prospe. Merijen se ponašala sasvim normalno, kao da se ništa nije desilo, sedela je kod školskih ormarića i čitala knjigu kao i obično, ćaskala i raspravljala o koječemu. U utorak, za vreme ručka, Rob je krenuo da zapitkuje Konela o tome šta njegova majka radi kod Merijen u kući. Konel se trudio da mu lice ostane bezizražajno, ne prekidajući s jelom.
Jesi ti ikad bio tamo? upitao ga je Rob. Kod njih u kući.
Konel je protresao kesicu s čipsom, osmotrivši koliko ga još ima. Aha, rekao je. Bio sam tamo nekoliko puta.
I kako im izgleda gajba?
Slegnuo je ramenima. Šta ja znam, rekao je. Definitivno je velika.
A kakva je ona kad je na svojoj teritoriji?
Nemam pojma.
Kapiram da misli da si joj ti neki batler, a?
Konel je nadlanicom obrisao usta. Usne su mu bile masnjikave. Čips je bio preslan i sad mu je bilo muka.
Ne bih rekao, odgovorio je.
Ali tvoja keva radi kod njih kao kućna pomoćnica, zar ne?
Ona samo dolazi da sprema. Dođe kod njih dva puta nedeljno i to je sve. Kapiram da ne komuniciraju mnogo.
Mora da Merijen ima neko zvonce kojim zazvoni kad hoće da pozove tvoju kevu. A?
Konel ništa nije odgovorio. U tom trenutku uopšte nije bio načisto u pogledu svog odnosa s Merijen. Nakon tog razgovora s Robom, sebi je rekao da je gotovo, da to nije bilo ništa, da je samo jednom spavao s njom da vidi kako je i da se više neće viđati. Ali dok je sebi to govorio, u glavi je istovremeno čuo i drugi glas koji mu je govorio: Naravno da hoćeš. Taj je glas dopirao iz nekog dela njegove svesti za koji nije ni znao da postoji. Osetio je neobjašnjivi poriv da učini nešto perverzno i tajanstveno. Tog dana je na času uhvatio sebe kako fantazira o Merijen i zamišlja kako su ostali nasamo posle časa matematike ili dok ostali igraju bejzbol. Na pomisao na njene vlažne usne i blago otvorena usta najednom je počeo otežano da diše kao da mu fali vazduha u plućima.
Tog popodneva je posle škole otišao kod nje kući. Dok se vozio, celim putem do njene kuće, odvrnuo je radio do daske da ne bi razmišljao o tome šta radi. Kad su se popeli u njenu sobu, nije rekao ni reč, prepustio je njoj da govori. Tako je dobro, ponavljala je. To mi je dobro. Telo joj je bilo mekano, a koža bela poput brašna. Kad je ušao u nju, sve se savršeno uklopilo. Fizički je osećao da je sve na svome mestu. Razumeo je zašto su ljudi spremni na svakakve ludosti zbog seksa. Tad je zapravo razumeo mnogo toga o svetu odraslih koji mu je ranije delovao tako misteriozno. Ali zašto Merijen? Ona svakako nije neka neodoljivo seksi riba. Štaviše, neki kažu da je najružnija od svih devojaka u školi. Ko bi poželeo da s njom radi to što on radi? Pa ipak, bio je tu, i upravo je to radio s njom, što god to govorilo o njemu. Upitala ga je da li mu prija, ali se on pravio da je ne čuje. Bila mu je okrenuta leđima, povijena na rukama i kolenima, tako da joj nije mogao videti izraz lica pa da tako pretpostavi šta joj se mota u glavi. Prošlo je nekoliko sekundi, a onda je, tišim glasom, upitala: Je l’ nešto radim pogrešno? Zažmurio je.
Ne, rekao je. Super mi je.