En Bojer (Anne Boyer) je američka pesnikinja i esejistkinja rođena 1973. godine. Objavila je šest knjiga: The Undying (Farrar, Straus and Giroux, 2019), A Handbook of Disappointed Fate (Ugly Duckling Presse, 2018) Garments Against Women (Ahsahta, 2015) – za koju je 2016 nagrađena Community of Literary Magazines and Presses Firecracker nagradom, My Common Heart (2011), The 2000s (2009) i The Romance of Happy Workers (Coffee House Press, 2008).

Bojer živi i predaje na Umetničkom univerzitetu u Kanzas Sitiju, Misuri, gde je joj je nedelju dana nakon četrdesetog rođendana dijagnostifikovan agresivni rak dojke. Kao samohranoj majci karcinom joj se ukazao u vidu nepremostive krize i u obliku snažne inicijacije u svet ideja o smrtnosti, te rodno zasnovanoj politici bolesti. Bojer nakon borbe sa bolešću piše Ne umirem. 

Ne umirem je zapanjujuća, hitna intervencija u našim diskursima o bolesti i zdravlju, umetnosti i nauci, jeziku i književnosti, i smrtnosti i smrti. Analizirajući ono što ona naziva „ideološkim režimom karcinoma“, En Bojer je stvorila dubok i nezaboravan dokument o iskustvu života samog “. — Sali Runi, autorka romana Normalni ljudi 

Ne umirem je memoarsko delo o preživljavanju i filozofski tekst napisan u slavu života, knjiga o nezi i dobroti i istovremeno delo o okrutnosti sistema, njegovom zanemarivanju, neravnopravnosti  i eksploatacijskim uslovima rada. En Bojer je za ovu knjigu dobila Pulicerovu nagradu u kategoriji nefikcije za 2020. godinu, a mi vam u februarskoj Lektiri Milica magazina prenosimo prvi odlomak u prevodu Tanje Brkljač, i u izdanju RED BOX izdavačke kuće, dok knjigu uskoro možete naći u bolje opremljenim knjižarama.

Upitali smo uredništvo zašto su se odlučili upravo da je prevod Ne umirem prelomna tačka za objavljivanje Bojer, čija nijedna cela knjiga do sada ne postoji na srpskom jeziku. Novak Guslov, urednik edicije Između svetova, obrazložio nam je odnos izdavačke kuće prema ovoj literaturi:

Iskustvo En Bojer kao samohrane majke koja se leči od karcinoma postaje u ovoj knjizi početna tačka ispitivanja bolesti, pri čemu autorka crpi izvore koji sežu od zapisivača snova iz starog Rima do današnjih vlogera, prevaranta i fetišista. Suočena s popularnim smeštanjem kancera u okvire lične krivice autorka stapa svoj lični narativ sa širom slikom kako bi obuhvatila zagađeni svet koji nas okružuje, sistemsko nasilje farmaceutskih kompanija u trci za profitom, neravnopravnosti i eksploatacijske uslove rada koji su i sami jedan od uzroka bolesti pokazujući nam na taj način neodrživost sveta u kojem živimo. Pored toga, ona istražuje šarlatanstvo, žrtve i ekološku cenu kancera pod kapitalizmom, i detaljno se bavi delima koje su kroz istoriju o svojoj bolesti i smrti pisale žene, između ostalih Odri Lord, Keti Aker i Suzan Sontag. Njena proza je gusta, esejistička, poetična i na momente i eksperimentalna. Spoj angažovanosti njene proze koja istražuje “karcinogenosferu industrijskog sveta”, kao i poetičnost njenog izraza, jesu glavni razlozi zbog kojih smo se odlučili da izdamo ovu knjigu.

1.

Kad tehničar izađe iz sobe, okrećem glavu prema monitoru i tumačim sve neoplazme, mreže nerava, sitne osvetljene fontove kojima su možda ispisani moja patologija i/ili budućnost ili budući kraj.

Prvi tumor koji sam u životu videla bilo je zamračenje na tom ekranu, okruglo, s jednim dugim kvrgavim prstom koji se pružao iz njega. Fotografisala sam ga svojim ajfonom sa stola na kojem su me pregledali. Taj tumor je bio moj.

Saznala sam da sam bolesna u trenutku kad je moja klinička slika bila loša, ali ja to još nisam osećala. Nosila sam istu kratku zelenu majicu, odsečene farmerke i sandale koje nosim svakog leta – a onda iznenađenje, pa turobna sugestivna profesionalna retorika koja ispunjava prostor kao vazduh iz klima uređaja, ona ozbiljna žena u sivom odelu saosećajna zbog zlehude sudbine, potom lična panika, klinička usavršavanja, razgovori puni neverice  s mojim prijateljima preko Gčeta. Istražitelj ulazi u moj život odeven kao cela socijalna ustanova, kaže da pokreću istragu senzacija koje osoba (ja) još nije morala da oseti, ali koje će uskoro sigurno osetiti.

Pokušaj da se predmeti i ponašanja izdvoje iz jednog sistema  i iznova klasifikuju kao elementi u drugom sistemu nalik je proricanju budućnosti.

Za proroka, ptice koje lete na sever ili jug znače sutrašnju sreću, a listići čaja pričaju priču o dvoje ljubavnika i trećoj osobi koja će ih uništiti. Posle toga, let ptica oslobođen je značenja „migracije“, a jednom kad postane priča o budućem kraju ljubavnika, čaj više nije nešto što želimo da popijemo.

Pokušaj da se stvar ili skup stvari izdvoje iz jednog sistema i iznova klasifikuju kao elementi drugog takođe podseća na dijagnozu, ona uzima informacije iz našeg tela i iznova uređuje ono što je iz nas izašlo u sistem nametnut s nekog dalekog mesta. Moja kvržica nekad je bila u sistemu mene, ali onog časa kad joj je radiolog dao ocenu BI-RADS 5, postala je tumor koji će zauvek živeti u sistemu onkologije. Poput ptica koje su oslobođene sadržaja svog letenja i poput oslobođenog čaja, osoba kojoj je dijagnoza postavljena oslobođena je svega što je nekad mislila o sebi.

Kad vas sa sigurnošću proglase bolesnim dok ste vi sigurni da se osećate dobro, padate na tvrdoću jezika, a da vam pritom nije dato ni sat vremena meke neizvesnosti kako biste se umirili preventivnom brigom. Situacija poznata i kaosada nemate rešenje za problem, sada imate konkretno ime za život koji se lomi napola i nestaje.

Bolest koja nikad nije našla za shodno da se najavi čulima zrači s ekrana gde svetlost postaje zvuk i informacija koju šifruju, dešifruju, razašilju, analiziraju, ocenjuju, proučavaju i prodaju. U serverima, naše zdravlje se pogoršava ili poboljšava. Nekad smo bili bolesni u svojim telima. Sad smo bolesni u telu svetla.

Dobro došli u detektore čija su imena sastavljena od slova: MRI, CT, PET. Stavite štitnike za uši, obucite spavaćicu, skinite spavaćicu, ruke gore, ruke dole, udahnite, izdahnite, vadi se krv, ubrizgava boja, bris iz, bris sa, pomerate se ili vas pomeraju – radiologija pretvara osobu sazdanu od osećanja i mesa u pacijenta sazdanog od svetla i senki. Tu su tihi tehničari, glasna zveka, topla ćebad, kinematografska pištanja.

Slika na klinici nije slika: ona je snimak. Mi koji postajemo pacijenti kroz talase i zaustavljene talase ultrazvuka, trikove svetla i ekspozicije, jarke boje za ubrizgavanje, imamo se, na osnovu ovlašćenja koja nam daje univerzalni zakon tela, odsad zvati snimljenici. „Dođite pune bešike“, kaže tehničar snimljenicima kada želi da zaviri u naše zanimljive unutrašnjosti. Ultrazvuk koji u materici pronalazi novi život može tamo da pronađe i embrionsku smrt.

Mi padamo pred bolešću, a bolest pada pod čvrstu ruku nauke, pada na staklene pločice pod pouzdanim mikroskopima, pada u lepe laži, pada u sažaljenje i odnose s javnošću, pada na nove stranice u pretraživaču i nove knjige na polici. A tu je i to telo (moje telo) koje ne razume neizvesnost, život koji se lomi i otvara pod težinom nepoznate onkološke terminologije, a onda upada u raspuklinu tog jezika.

Postoje ljudi koji se osećaju loše u svom telu i ništa ne preduzimaju povodom toga, a postoje i oni koji se osećaju loše u svom telu, pa svoje simptome unose u pretraživače i tu se zaustavljaju. Potom, tu su i oni koji sebi mogu da priušte da njihove smetnje cirkulišu u krugovima profesionalaca koji će im, kao na aukciji, nuditi konkurentne dijagnoze. Ova grupa ljudi pušta da ih njihovi simptomi vode ka obećanju, oni traže testiranja, preispituju odgovore, putuju u udaljene gradove gde posećuju specijaliste koji će možda biti u stanju da prepoznaju šta nije u redu.

Ako simptomi dovoljno dugo cirkulišu, grupa neprijatnosti možda će samilosno dobiti ime: bolest, sindrom, osetljivost, termin pretrage. Ponekad je i to dovoljan lek – kao da apelacija znači da je najednom sve u redu. Ponekad je reč koju ćete dati osobi da njome nazove svoju patnju za nju jedini lek.

U svetu u kojem se toliko ljudi oseća toliko loše, postoji svima nama zajedničko, neobeleženo i vremenski neograničeno stanje kad se osećate bolesno koje vam, ako ništa drugo, nudi barem prijem u zajednicu nespecifikovanih. Neprijatnost kojoj je potrebna dijagnoza stvara osećajografiju nepoznatih bolova i telesnih erupcija neukroćenih kategorijom bolesti. Vrsta oboljenja koja nema ime jeste ona vrsta koja se drži u neizvesnosti ili se smatra uobičajenom ili se gura u oblast blisku psihijatriji.

Telo u agoniji koju ne prepoznaje izlaže sebe medicini u nadi da će susresti rečnik kojim će zauzvrat dobiti mogućnost da o patnji govori. Ukoliko patnja ne sretne zadovoljavajuć jezik, oni koju tu patnju trpe moraju se ujediniti da ga izmisle. Bolesni ali nedijagnostikovani stvorili su književnost neimenovane bolesti, i njenu poeziju, i narativ o svojoj potrazi za odgovorima. Kad medicina zakaže, oni prilagođavaju ishranu, pokušavaju s restriktivnim promenama u stilu života, a u mešavini pročišćenog unosa hrane, korektivnih zaštita i beskrajnog kruga profesionalnih pregleda, zdravlje ili narušeno zdravlje udaljava se od granica medicine, opirući se i bolesti i leku.

Običaj je kancera, s druge strane, da se retko kada pojavi nena- javljeno. Kancer dolazi u talasu stručnjaka i stručnih tehnologija. Stiže preko nadzora i profesionalne deklaracije. Naša čula ne govore nam maltene ništa o našoj bolesti, ali lekari od nas traže da verujemo da bi nas ono što ne vidimo moglo ubiti, i mi tako i činimo.

„Kažu mi“, rekao mi je jedan starac u sobi za infuziju, „da imam kancer, ali ja“, prošaputao je, „nisam baš siguran“.

Ali mi smo znali da nešto nije bilo u redu, da je svet bio pogrešan (katastrofalno), da smo mi bili pogrešni (katastrofalno), da je nešto (bilo šta) bilo katastrofalno pogrešno svuda.

Bili smo bolesni pod glazurom potpunog zdravlja, i potpuno zdravi u svetu koji je bivao sve bolesniji.

Bili smo usamljeni, ali nesposobni da stvorimo veze neophodne da svoju usamljenost okončamo.

Bili smo premoreni od rada, ali opijeni sopstvenim radom.

Mislila sam da sam se razbolela (na neki način), da se ne osećam dobro (duhom), da doživljavam kolaps u napadu faustijanizma u svetu koji je sklopio pakt s đavolom.

Ukoliko vas je ova autorka zainteresovala, predlažemo da pročitate i njen kratak tekst dostupan na engleskom – Goddess Care ili poslušate kako čita iz sjajne Garments Against Women u organizaciji Instituta MAMA u Zagrebu i govori o istoj knjizi. U 78. epizodi podkasta Commonplace: Coversations With Poets (And Other People) možete slušati razgovor En Bojer sa voditeljkom Rachel Zucker – o manjkavostima savremenog feminizma, roditeljstvu, stvaralaštvu, bolničkim procedutrrama i kapitalističkim strukturama. Naposletku, na srpskom jeziku možete pronaći njenu poeziju na sajtu Rizom u izboru i prevodu Stevana Bradića.