Vesna Pavlović, koja će 04. maja u galeriji Laufer otvoriti svoju samostalnu izložbu fotografija pod nazivom “Sites of Memory” (Mesta sećanja), odvela me je na neka od mesta koja pamti, taktilno i celuloidno. Točkovima i koracima, prešle smo nešto više od 10 kilometara u kojima je Vesna usplela da pronađe prizore pre gotovo 20 godina ostavljene na istim adresama. Većina ih, ipak, izgleda drugačije. Ja usput gubim sasvim mali mehanički deo fotoaparata, ali se vraćamo dovoljno brzo i nalazimo ga na kolovozu, netaknutog. Mesta sećanja, vraćanje, mogućnost očuvanja pejzaža – o svemu tome pričam sa Vesnom, koju prvi put vidim i koja mi usput i popravlja aparat. Kaže mi, imala je baš takav neposredno pre nego što je postala prva žena koja će upisati studije na Katedri za kameru Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu.

Nalazimo se kod zgrade SIV-a. Kasnim, jer zbog radova nisam mogla da prođem svojom ulicom, a zatičem i u fontani jednog zanemarljivo malog radnika u pejzažu, koji uzduž i popreko hoda među cevima u rekonstrukciji. Vesna je već tu i poslala mi je poruku da je napravila nekoliko fotografija. Po vrelom betonu, hodam ka njoj i to traje dosta dugo – moje približavanje. Vesna sedi zatvorenih očiju, a kada dođem upoznajemo se, i ona oduševljeno kaže da je uspela sasvim da priđe zgradi, a da je niko nije opomenuo. Mislim o tome kako sam zbog njene fotografije, na kojoj se nalazi enterijer Palate Saveznog izvršnog veća, između ostalog poželela da vidim unutrašnjost ove gromade, koji mi je bio dostupan samo tokom prosečnih manifestacija. Sada se nadamo da nam policajac neće zameriti to što po platou prosto hodamo.

Foto: Vesna Pavlović

Foto: Maša Seničić

Vesna preko telefona prijateljici govori da je na intervjuu, a onda se ispravi i kaže – ne, ovo je zapravo “foto-safari” i taj mi se izraz dopadne jer u svojoj spontanoj preciznosti naslućuje potragu za pejzažima koji su nestalni, pokretni, svojevoljni. Dok se vozimo ka Muzeju savremene umetnosti, znam da na toj poljani sigurno neće zateći ono što je na njoj ostavila, stoga termin poprima pun smisao. Osim toga, predeo pred nama je pust i prašnjav, a iza žbunja pojavljuju se vikend-rekreativci u patikama za trčanje, graciozni poput antilopa.

Foto: Vesna Pavlović

Muzej savremene umetnosti videla sam iznutra prvi put, makar mi se tako čini, kada je ponovo otvoren pre nekih šest meseci. Ulazimo tik nakon početka radnog vremena i osim nas unutra nema nikoga; krećemo se direktno ka poslednjem spratu. Vesna fotografiše zgradu i odvodi me prvo do desnog dela prostorije, gde je izložen projekat “Tuga” koji je radila kao deo grupe Škart, objašnjava mi da se na centralnom portretu nalazi ona i zatim u kadar prednjom kamerom smešta sebe i sebe.

Nešto dalje nalazi se njena čuvena fotografija iz Hajata, napravljena za nemačke novine tokom bombardovanja. Vesna zatim fotografiše svoju fotografiju i to autoarhiviranje postaje proces za sebe. Kada izvadim aparat da ga zabeležim, shvatam da ne mogu da namotam film jer mi je ispao sasvim mali mehanički deo aparata. Setim se i da sam čula kako mi nešto ispada preko puta SIV-a, ali sam mislila da je u pitanju neka bezazlena sitnica. Dok se vraćamo nazad ka tamo, pitam Vesnu kako se oseća i ona govori da je i dalje fascinira Novi Beograd: čini joj se da ga niko još uvek nije na fotografijama predstavio verno.

Parkiram se nekoliko mesta dalje od onog na kom sam stajala pola sata ranije. Dan je sve topliji. Tražimo ne jedan, već nedefinisan broj metalnih delova rasutih po kolovozu. Naposletku skupljamo četiri po obliku različite sitnice i Vesna ih nežno vraća nazad na mesto. Neprijatno mi je što sam bila nespretna, ali time naš “foto-safari” možda postaje još slojevitiji: od potrage za prizorima, nekada zabeleženim, do potrage za delovima zastarelog načina da se ti prizori zabeleže iznova. Ponovo ulazimo u kola i pokušavamo da nađemo adkvatan izraz za odnos između fotografije i sećanja; prvo kažem “drugorazredni”, ali to ne zvuči dobro. Na semaforu na kom stojim u traci za pravo, ka gradu, Vesna najednom predlaže da svratimo do Hajata, kad smo već opet tu. Naglo skrećem udesno. “Drugostepeni” – kažem glasnije nego što sam mislila, “to je verovatno mnogo tačniji pridev”.

Ulazimo u hotel Hajat, a vrataru govorimo da ćemo se vratiti za manje od deset minuta. Vesna mi kaže da nije ovde bila od 1999, ali da je utisak vrlo sličan, premda je enterijer drugačjii. Hladna mermerna amosfera je ista. Ona posegne da fotografiše rastinje koje se prostire ispred nas, i taj prizor me podseti na činjenicu da sam ja ovde bila samo jednom, na velikoj maturi. U te biljke, verovatno ove iste, gledala sam dok smo čekali u redu da se fotografišemo, po dvoje, jedan po jedan, grupno.

Na ulasku u deo hotela koji skladišti bazen, spa centar i teretanu pitamo da li možemo da uđemo i ljubazna devojka nam, na moje čuđenje, kaže da nije nikakav problem. Moramo samo da stavimo nazuvice preko cipela, zbog higijene, i to je sve. Ne pita nas zašto želimo da vidimo bazen, što se meni čini kao odlučujuća infromacija, ali joj Vesna ipak govori da je pre mnogo godina fotografisala tu nepoznatog čoveka, a da sada – uoči nove izložbe – želi da vidi kako danas izgledaju mesta koje nije 20 godina posetila. Devojka se oduševljava i kaže da se uvek pitala ko je autor te fotografije i kako može da je nabavi. Kroz osmeh, dodaje da bi možda bilo moguće saznati i ko je čovek u bademantilu sa mobilnim telefonom, jer je sasvim izvesno da je u to vreme bio član njihovog kluba. Ovo mi odzvanja u ušima, dok hodamo kroz lavaboe i redove ormarića: da li je važno ko je čovek? Čovek-sećanje.

Hlor se snažno oseća svuda oko nas i prateći devojku ulazimo u sparnu prostoriju. Bazen je mnogo manji nego što sam zamišljala; Vesna mi pokazuje zid pred nama gde je napravljena njena fotografija 1999. godine. Hajat-devojka nam ljubazno skreće pažnju da je raspored veoma sličan, ali da su sada pločice u boji, dok su pre dvehiljadite bile crno-bele. Zamoli nas i da ne fotografišemo, zbog gostiju, a zatim izlazi. Vesna se fotografiše sa svojim mestom sećanja. Sa druge strane tirkizne površine, primećujem neobičnu sličnost između čoveka na drvenoj ležaljci, koji u bademantilu čita novine, i prizora koji visi u Muzeju. Znam da ne treba da podižem aparat, ali to ipak činim. Obala rupe napunjene optimalno zagrejanom vodom ne trpi protok vremena, ali to ne znači da se može odupreti arhiviranju.

 

Zahvaljujemo se vrataru i smejemo se, verovatno zato što je bilo previse lako ući u hotel. Mesta sećanja koja ne pripadaju nama, već institucijama, otpisala sam naivno kao nepristupačna. Mislim i dalje o tome kako je možda moguće otkriti ko je čovek iz Hajata i onda naglas kažem kako je on za mene znakovit samo kao mekgafin, kao odustvo stvarnog događaja, onoga što je izvan okvira te fotografije. Čini mi se, dodajem, da u Vesninim radovima ima dosta praznine, ne-prisustva; to mi je posebno zanimljivo jer idemo ka Hotelu Moskva gde su njene fotografije iz 2001. godine izložene u sobi u kojoj su i nastale. Unutar mesta sećanja.

Ne želim da govorimo o teoriji (iako naslov Vesnine izložbe izvesno dolazi sa tog mislećeg područja), ali dok prelazimo preko tramvajskog mosta – a ispred nas niče deo grada čiji izgled Vesnu malo iznenadi – nameće se tema prolaznosti, arhiviranja i materijalnih osobina fotografije. Vesna mi priča o slajdovima nađenim na Univerzitetu Vanderbilt (na kom predaje, o tome sam čitala pre nego što smo se našle) i koje je iskoristila za umetničko istraživanje, baveći se istovremeno društvenim kontekstom i poroznošću fizičke prirode filma. Ova dva su, kada govorimo o mediju fotografije, neodvojivi.

Ispred ulaza u Hotel Moskvu desetine ljudi uzbuđeno menja sličice, a reč Rusija ide iz ruke u ruku. Na recepciji su zbunjeni i nikada nisu čuli za fotografije. Pitaju nas nekoliko puta: jesu li slike ili fotografije? Da li smo sigurni da nisu slike? Vesna kaže da je sigurna, jer ih je ona napravila. Smeje se i spušta šake na mermernu ploču ispred koje još jedna ljubazna devojka okreće broj telefona čistačice koja poznaje svaku sobu u hotelu. Pravim fotografiju u ogledalu iz dosade. Materijalnost tih fotografija, o kojima se telefonira, odjednom se nameće kao tema za sebe: fotografije kao objekat sećanja.

Vesna kaže kako joj se čini da je u pitanju bila soba 123, devojka je ispravlja – u pitanju je apartman, ali su sada gosti unutra. Ipak odlazimo liftom da proverimo još nekoliko mogućih opcija. Nisam nikada bila ni u jednoj od ovih soba, ali mi se pogled duže zadržava na vitražima nego na luksuznom nameštaju, a dok njih fotografišem prepoznajem odustvo: Vesna hoda kroz niz veoma sličnih hodnika, naspram tih vitraža, pokušavajući da se seti koji je vodio do sobe. Ne nalazimo ništa osim prosečnih ulja na platnu koja prikazuju cveće i Terazije u nedefinisanom istorijskom razdoblju. Hodamo po mekanom tepihu niz stepenice nazad do recepcije i koraci nam se ne čuju, što situaciju čini napetijom. Zahvaljujemo se zaposlenoj devojci kojoj je vidno neprijatno, pa proverava kada će gosti napustiti tu sobu 123, koja je možda prava soba. 04. maja, dobacuju nam, na dan otvaranja izložbe.

Odlazimo ka vitrini sa kolačima i gotovo bez reči se dogovaramo da naručimo Moskva šnit i Figaro. Sedamo za sto unutra, a kada je lepo vreme kitnjasti enterjer odzvanja od zvuka klavira i glasova konobara – jer nema nikog drugog. Vesna vadi očuvanu člansku kartu Foto-saveza Jugoslavije, zatim test kucan na pisaćoj mašini, a koji joj je služio da se spremi za prijemni, a onda i letak deljen tokom bombardovanja, koji detaljno obrazlaže zvuk sirene. Tu je i flajer za radionicu fotografije koju je držala. Nalazi fotografije na kojima je i sama, pa ih fotografiše mobilnim telefonom. Objašnjava mi da su neke od njih nastale u Americi. Kažem kako mi se posebno dopala serija koju sam videla na njenom sajtu, a za koju bih rekla da je iz SAD-a: Little things. Vesna se osmehne – to je bio njen prvi susret sa zemljom koju je do tad prepoznavala kroz filmove i umetnost. Pričamo o tim mestima, kojih se sećamo i koja maštamo, posredno.

Kolače smo pojele, ali i dalje provlačimo prizore iz Vesnine prošlosti kroz prste. Trebalo bi da krenem uskoro, ali imam još jednu fotografiju da napravim dok na brojilu ne stignem do narandžasto obojenog broja 36, koji upozorava da je filmu kraj. Ustajem i odaljavam se, pritiskam. Ne želim da kažem Vesni, jer je trenutak snažan i bez toga, ali meni je Hotel Moskva odavno važno mesto sećanja. Danas samo uviđam kako svi ti prostori vremenom postaju slojevitiji; ne nestaju. Umnožavaju se i menjaju.