Sedamdeset godina nakon svog prvobitnog objavljivanja, ova kultna knjiga – koja sakuplja opservacije Rolana Barta o fenomenima francuskog društva sa kraja pedestih – savremenija je od mnogih drugih analitičkih pristupa popularnoj kulturi, iako nama možda bliskijih po trenutku objavljivanja. Bart, mislilac, semiolog i posmatrač, i dalje je nezaobilazno ime kada govorimo o fragmentima i modelima građanskog društva, a ono, sudeći po njegovim tekstovima, nije sklono menjanju svoje prirode čak ni u razmaku od nekoliko decenija.

Iz prvog dela “Mitologija”, a koji se bavi ideološkom kritikom masovne kulture, izdvajamo ovaj esej koji ukazuje na kitnjaste pokušaje da se mesto poput kuhinje uglanca i brendira u vidu izvanredno bajkovitog kućnog prostora. No, ništa ne uzimati zdravo za gotovo, kako i sam Bart predlaže u predgovoru, osnovni je način da se deministifikuju (taj precenjeni glagol) mehanizmi i pretpostavke naizgled bezazlenih svakodnevnih struktura.  

Časopis Elle, kao paradigma ovakvog nastupa, ostaje i danas riznica ikonografije koja u pitanje dovodi samo aktuelnu paletu boja i tekstura. Na tržitu izdavača sjajnih strana pridružili su mu se i brojni drugi magazini koji u trenucima letnje dokolice najčešće postaju lektira pod suncobranima. Ta dokolica, međutim, nije lišena ideologije. 

 

 

Iz predgovora   

 

Tekstove koji slijede pisao sam svaki mjesec otprilike dvije godine, od 1954. do 1956, kako su me navodile trenutne prigode. Tada sam pokušavao redovito  razmišljati o  nekim mitovima francuskoga svakodnevnog života. Građa o kojoj sam razmišljao mogla je biti vrlo raznolika (novinski članak, fotografija u tjedniku, film, predstava, izložba), a tema posve nasumična: birao sam dakako ono što je bilo aktualno za mene.

Na razmišljanje bi me najčešće potaknula nesnošljivost prema “prirodnosti” što je tisak, umjetnost i zdrav razum neprestano pri­djevaju zbilji koja, makar i bila zbilja u kojoj živimo, zbog toga nije ništa manje potpuno povijesna: jednom riječju, patio sam što na svakom koraku vidim kako se brkaju Priroda i Povijest kad se priča o našoj sadašnjici, pa sam htio razobličiti ideološku zloupotrebu koja se, po mojemu mišljenju, skriva u običaju da se dekorativno iznose stvari koje se “razumiju same po sebi”.

 

 

Ukrasna kuhinja

 

Časopis Elle (prava mitološka riznica) gotovo svaki tjedan donosi nam lijepu fotografiju u boji dotjeranog jela: zlaćane jarebice nadjevene trešnjama, ružičastu pileću hladetinu, nabujak od račića obrubljen crvenim ljušturama, vrhnjasti kolač ukrašen ušećerenim voćem, šarene marcipanske slatkiše itd.

Presudna kategorija koja prevladava u toj kuhinji jest pokrov; ulaže se vidan trud da se površine ocakle, zaoble, da se namirnica zaprete pod glatkom naslagom umaka, krema, preljeva i želea. To me je očito razlog sama svrha pokrova, koja je vizualne naravi, a kuhinja časopisa Elle je kuhinja čistog vida, koji je poseban osjet. Stalna prisutnost ocakline odaje, naime, zahtjev za posebnošću. Elle je profinjen list, barem u legendi, budući da mu je uloga širokom i brojnom čitateljstvu kao što je njegovo (u to nas uvjeravaju upitnici) pružiti upravo san o otmjenosti; zato njeguje kuhinju zaodijevanja i izlike, koja se uvijek trsi ublažiti ili čak prerušiti prvobitnu prirodu namirnica, grubost mesa ili oporost školjkaša. Seljačko jelo pripušta samo iznimno (dobra domaća juha), kao rustikalnu maštariju prezasićenih građana.

 

 

No preljev nadasve priprema i podupire jedan od najvećih dosega otmjene kuhinje: smjese za ocaklinu iz lista Elle služe kao podloga za neobuzdano uljepšavanje: izrezbarenim gljivama, nabodenim trešnjama, motivima od lijepo izrađenog limuna, strugotinama tartufa, srebrnim bombončićima, arabeskama od ušećerenog voća, a glavni pokrov koji leži ispod svega (zato sam ga nazvao naslagom, jer sama namirnica više nije drugo do jedan od međusobno nerazlučivih slojeva) želi biti stranica s koje čitate cijelu tu rokoko kuhinju (omiijena boja je mutno ružičasta).

Ukrašavanje se odvija na dva načina koji se kose jedan s drugim, no začas ćemo vidjeti kako se proturečje dijalekticki raztjesuje: s jedne strane, priroda se izbjegava zahvaljujući nekoj vrsti barokne pomame (treba zabosti račiće u limun, zarumeniti pile, grejp poslužiti topao), a s druge, nastoji se da ona smiješnim umjetnim sredstvima rekonstruira (treba rasporediti gljive zapečene u snijegu od bjelanjaka i lisće božikovine po božićnom kolaču u obliku cjepa­nice, premjestiti glavice rakova oko sofisticiranog bijelog nabujka koji im skriva tijela). To je uostalom isti poriv na koji nailazimo u izradi malograđanskih potrepština (pepeljare u jahačkim sedlima, upaljači u obliku cigareta, zdjele u zečjem tijelu).

 

 

 

Tu, naime, kao u svakoj malograđnskoj umjetnosti, neodoljivu težnju prema verizmu remeti – ili uravnotežuje – jedan od stalnih imperativa kućanskog novinarstva: u Expressu to veličajno zovu “imati ideja”.

Kuhinja lista Elle je na isti način kuhinja “s idejama”. Samo što se tu mašta, ograničena na zbilju iz bajke, mora odnositi jedino na kićenje, jer joj “otmjenost” na koju se zavjetovao list zabranjuje da se bavi stvarnim problemima prehrane (stvarni problem nije kako zabosti trešnje u jarebicu, nego kako naći jarebicu, to jest kako je platiti).

Ukrasnu kuhinju djelotvorno podržava potpuno mitska ekonomija. Ne krije se da je posrijedi kuhinja iz snova, kao što ionako potvrduju fotografije u Elle-u, koje jelo hvataju jedino iz ptičje per­spektive, kao predmet koji je istodobno i blizak i nedostižan, pa se konzumacija može do kraja obaviti i samim pogledom. To je, u pu­nome smislu riječi, kuhinja iz oglasa, u cijelosti magijska, pogotovo ako se sjetimo da se list uvelike čita u sredinama slabih prihoda. Ta činjenica uostalom objašnjava sljedeee: Elle dobro pazi da se ne zalaže za ekonomičnu kuhinju upravo zato što se obraea doista pučkom čitateljstvu. Pogledajte naprotiv Express, čije isključivo buržujsko čitateljstvo ima prilično veliku kupovnu moć: njegova je kuhinja stvama, a ne čarobna; Elle daje recepte za pripremu jarebi­ca iz mašte, a Express za mediteransku salatu. Čitateljstvo Elle-a ima pravo samo na bajku, dok se čitateljstvu Expressa mogu predložiti stvarna jela, jer ono zna da će ih moći pripremiti.


Roland Barthes, “Mitologije” (Naklada Pelago, Zagreb 2009) 

 

FUSNOTA: Kada govorimo o mogućnostima bledo roze prostorijama domaćinstava, te njihovim poželjnim ukrasnim karakterima, trebalo bi se podsetiti jedne žene koja je iznova promislila više nego funkcionalnu kuhinju, posmatrajući je kao fenomen iz dva aspekta: profesionalnog i privatnog. Čuvena arhitektica iz  SFRJ, rođena u Sloveniji – Branka Tancig Novak – zaslužna je za radikalno izmenjen pogled na ideju o kuhinji, a čak je i diplomirala na temu Savremene kuhinje, tih istih godina, dok je Bart duhovito zamerao Elle-u nedostatak samokritike, ili makar dotoka stvarnosti. Branka Tancig Novak dizajnirala je nedugo potom i kuhinjski nameštaj, osmislivši kuhinju koja se sastoji od 18 lako sklopivih elemenata – 1955. ovi delovi su se već proizvodili serijski. Njena knjiga Kuhinja, planiranje i oprema, izašla je 1958. godine.