Jedino muzičko pravilo u koje verujem naučilo me je da melodija uvek može da iznenadi uho, a moji slušalački putevi nedavno su se ukrstili sa bluz kantautorkom Katarinom Pejak i albumom Roads That Cross, koji je to ukrštanje toplo i predskazao. Iako sam je mogla sretati na raznim intimnim svirkama u Beogradu, priliku da je bolje upoznam, kao i žanr koji je oslonac mojih muzičkih afiniteta, stekla sam na usputnoj stanici turneje Bluz karavana koji trenutno promoviše Katarinin rad na evropskom kontinentu. Prethodnih godina njena pesma se čula i do Amerike gde je živela i gde je svoj talenat i klasično obrazovanje izbrusila u zapažen i dopadljiv stil. Radoznala da o svemu više saznam, razgovor sa Katarinom počela sam pritiskom na dirku klavira, glavnog instrumenta njene muzike.

U rečniku piše da je karavan vozilo namenjeno za život na putu, a može i da označava grupu ljudi koji zajedno prelaze pustinju ili opasnu zonu. Koliko se Blues caravan uklapa u tu definiciju i kako izgleda biti putnik divnog projekta Ruf Records izdavačke kuće sa još dve muzičarke koje ti prave društvo?

Rekla bih da se kombi pun muzičara koji se prethodno nisu poznavali, a zajedno sviraju, voze se, dele obroke i sve putne dogodovštine apsolutno uklapa u tu definiciju. Dodala bih još i to da je ovo projekat namenjen upravo tome da mlada ili nova imena ove izdavačke kuće osvajaju nove teritorije i nova tržišta.

Za sada smo imali neprocenjivo iskustvo, a do kraja ove godine odsviraćemo ukupno osamdeset koncerata u različitim delovima Evrope.

Ovaj karavan vratio te je za stalno u Beograd, premda si neko vreme živela u Americi, konkretno u Nešvilu, jednoj od najvećih muzičkih prestonica. Kako izgleda biti mlada kantautorka tamo i koliko nam se publika, scene i bine razlikuju?

Beograd je, da citiram svoje prijatelje koji su tu sa mnom ovih dana, apsolutno muzički grad, i golim okom se ne razlikuje od bilo kog većeg centra urbane kulture, poput Berlina, Njujorka, Nešvila, i tako dalje. Međutim, naše tržište i naša ekonomska situacija su takvi da ne mogu da podrže postojanje jedne potentne scene koja stalno nudi nešto novo. Nema dovoljno sredstava da se sve to proprati, pa zato mnogi naši talentovani muzičari moraju daleko da premaše granice ove zemlje kako bi “razradili” svoju karijeru.

S druge strane, rekla bih da naša publika ima veoma rafiniran ukus. Oni koji prate ove muzičke pravce, prate ih pomno i znalački, dok recimo u Zapadnoj Evropi ljudi imaju malo više konzumeristički odnos. To našu publiku čini i strogom, ali pravičnom.

Studirajući na Muzičkoj akademiji Berkli, stekla si diplomu kompozitorke i pesmotvorkinje (composition and songwritting). Na koji način to znanje oblikuje tvoju pesmu i čime ona, u tom slučaju, počinje – rečju, melodijom ili emocijom?

Ja sam zagovornik toga da ne treba imati jedan metod, jer to može da vas dovede do kolotečine. Zato se trudim da ponekad isteram neku ideju do kraja, čak iako mi ona nije preterano važna ili emotivno bliska u tom trenutku. To onda dovodi do jačanja autorskog “mišića”, da kada imate veliku inspiraciju ili jak emotivan naboj, to možete kvalitetno da iznesete. U tom smislu, nekad pisanje počnem od stihovne ideje, nekad od nekog klavirskog rifa ili harmonske progresije… Nekad je i u pitanju neki mnogo apstraktniji naboj koji se onda trudim da kanališem.

Premda se na izvestan način bluz danas smatra rigidnim, dokazuješ da se on i te kako da oplemeniti, ali i zamrsiti nitima kantrija, roka i drugih pravaca. Razbij nam neku predrasudu o ovom žanru i opiši nam ukratko svoju muzičku estetiku.

Bluz je kolevka svih drugih popularnih muzičkih žanrova: džeza, r’n’b’a, rokenrola, popa, diska, hip hopa… Afroameričko nasleđe je kičma oko koje je izgrađena moderna svestska muzika. Problem sa bluzom je što je njegova evolucija u jednom trenutku odbačena od strane ljubitelja ovog žanra i insistira se na očuvanju  zvuka koji više ne rezonira sa ovim vremenom.

Ja i dalje verujem u bluz tradiciju i smatram da bluz note nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Ujedno, ne pokušavam da podražavam stare crne izvođače i njihov autorski postupak, nego se izražavam svojim rečnikom i pevam o stvarima koje mene okupiraju. To je, recimo, neki milenijalski intelektualni bluz sa elementima egzistencijalne krize i rokenrol klavira.

Bluz scena nikada nije bila samo muška, što snažno dokazuju i neke od najlepših tugovanki Besi Smit, Sestre Rozete Tarp, Dženis Džoplin i mnogih drugih. Izdvoji nam tvoje omiljene ženske glasove koje osluškuješ danas.

Osim naravno, večnog vraćanja Nini Simon, Eti Džejms, Areti Frenklin i tim divovkama muzike, jako cenim Mejvis Stejpls, Gilian Velč, jako volim Doli Parton, a neizbežno, pomno pratim sve što uradi Nora Džouns. Još jedno skorašnje otkriće koje može biti zanimljivo vašim čitateljkama je Sesil Meklorin Salvant, mlada njujorška džez pevačica koja, za mene reinkarnacija Ele Ficdžerald. Sesil je ujedno i ilustratorka koja se bavi položajem afroameričkih žena u svojoj umetnosti.

Naravno, ne mogu a da ne pomenem glasove svojih saradnica koje osluškujem najčešće, a to su najpre Ana Protulipac, kao i Ally i Ina iz Bluz karavana.

Iako iza sebe imaš četiri albuma (Perfume & Luck (2010), First Hand Stories (2012), Old, New, Borrowed & Blues (2016)), poslednji Roads That Cross (2019) je najviše odjeknuo. S obzirom na to da je nastajao na relaciji ovde – tamo, na koje si prepreke na tom putu nailazila i koliko je geografija bila bitan stvaralački okvir?

Album Roads That Cross snimljen je u Teksasu, s tim što su neke pesme već dugo postojale i doživele mnoge inkarnacije. Tako da, geografija nije mnogo uticala na sam album, ali na život nekih od pesama sa njega, jeste. Ne znam da li se to može nazvati preprekama, ali one su proputovale kroz Boston, Nešvil, Beograd, Berlin, da bi bile zabeležene u Teksasu sa muzičarima iz Ostina, i izdanje doživele u Evropi, a zatim i ponovo dobar uspeh u Tenesiju… Zaista mnogo izukrštanih puteva.

Kome se, najpre, obraćaš u svojim pesmama i sa kim/čim se tom prilikom sučeljavaš?

Najpre sebi, pa onda svima koji sa tim sadržajem mogu da se poistovete, a na takve sam nailazila u najrazličitijim miljeima. Jedna jako važna lekcija kojoj nas je učio jedan profesor je da, ako želite da kažete nešto s čime će se ljudi identifikovati, budite što ličniji, jer velike istine su pretenciozne i često vas odvode do opštih mesta.

Mislim da se svaki umetnik ili umetnica suočava sa manje-više istim stvarima, ali cilj je biti u tome autentična.

Poslužiću se onom Radovićevom da počeci uvek traju, stoga smatraš li da si ipak i dalje na početku ili, uzimajući u obzir niz godina bavljenja muzikom, možeš da u radnu knjižicu upišeš duži staž?

Mislim da je moja karijera još u ranoj fazi, a što se tiče stvaralačkog staža, mislim da ću se tu uvek osećati kao da sam na početku. Tako da da, počeci traju, nekada i ceo život.

Novi album za muzičara nikada nije nov. To su pesme koje su se krajale mesecima, nekad i godinama pre nego što su objavljene. Kako sada zvuče i kako izgledaju skice za album koji pripremaš?

Ima tu nekih zalazaka sunca, nekih gitarskih slajd “lick-ova” na klaviru, nekih bivših i nekih budućih ljubavi I nekih geografskih pojmova.

Za kraj, počni jesen stihom koji upravo pevušiš i predloži nam plejlistu za kišne dane!

Dok sam odgovarala na prethodno pitanje, u glavi mi je zasvirala jedna od novijih pesama koju rado pevam sa Anom Protulipac a zove se Flesh and Blood. Počinje sa “soft and sweet as milk”…

Za kišne dane preporučujem Bila Evansa, Četa Bejkera, Nila Janga (Harvest), Toma Vejtsa (Alice), živi album Melodi Gardo.