Marina Andrin pravi i razvija nakit Marinush već čitavu deceniju. Kao grafička dizajnerka do nedavno je radila u struci, u okviru uspešne IT kompanije, ali je napustila taj posao kako bi se u potpunosti posvetila sopstvenom dizajnu.

Šta je za tebe dizajniranje i pravljenje nakita, kakvo je to stanje ili osećanje?

Zašto sam uopšte izašla iz IT-a, i uslužnog dizajna sa klijentima, baš zato što sam stalno bila u nekom okviru. Imam veliki problem sa tim, ali vrlo volim da radim dizajn za ljude kojima se sviđa moj senzibilitet i koji već znaju šta da očekuju. Ovo sa nakitom mi je bio odličan ventil dok sam radila taj posao u firmi. Zašto je onda nakit nastavio tako strastveno da se razvija? Mislim da je razlog upravo ta igra bez ograničenja. Nemam nikakvu smernicu, ne zadajem sebi nikakvu ideju, i svaki je pokušaj kao kada fotkaš analognim aparatom, ne znaš šta ćeš dobiti dok ne izradiš film. To me najviše pokreće, nemam ograničenje. I stalno istraživanje sopstvenih mogućnosti, jer čim malo zagrebeš u nešto što te pokreće, vidiš kolika je to galaksija bezbrojnih mogućnosti. Svet nakita, hrane ili fotografije, okean mogućnosti.

Da li nekada sanjaš svoj nakit?

To je uvek sa mnom, čim ustanem, ili u autobusu, ili u parku. Gde god, bukvalno se zakucam i nešto vidim. Fanatična sam, i svuda vidim direktnu inspiraciju. Onda zapišem ideje, i probam. I stalno bih nešto novo i nešto više.

Ipak, vrlo konkretno, sada si u zoni nesigurne zarade, pokušaćeš da živiš isključivo od svog dizajna. Kako to utiče na tvoj rad?

Jeste nesigurno i rizik, ali ja nekako ne razmišljam o tome, rekla sam sebi: „pa dobro nećeš umreti od gladi.“ Shvatila sam da nisam neko ko može da se ukalupi u radno vreme. Ne mogu tako svoj život da planiram, i ne mogu da zamislim sebe da narednih dvadeset godina radim to isto. Uz dužno poštovanje svima kojima to odgovara, meni jednostavno treba više slobode. Bitno je da kažem da je iluzorno misliti da radim samo kada sam inspirisana, jer je disciplina jako bitna, i svakodnevni rad. Moraš da delješ, i naučiš da preguraš i kada je sve katastrofa, kada se loše osećaš, naučiš da radom preguraš negativni momenat i onda samo sklizneš u novi momenat. Ne može da se sedi i čeka inspiracija… Ovaj nakit je produkt ozbiljnog rada od deset godina. Kada sam počela, nisam imala te motive, godinama sam tražila taj svoj glas. Evo sada vežbam ruku da radi nešto drugo, u drugom mediju, pošto počinjem da dizajniram cipele sa Svetlanom Pejin. Strpljenje je tu najteža lekcija, imati neku dobru, afirmativnu komunikaciju sa sobom…

Koliko ti je obrazovanje grafičke dizajnerke pomoglo u tome što radiš?

Samo utoliko što i sada koristim neke alate koje sam naučila na fakultetu. Sve što sam ikada dostigla, uradila sam sama, bez nekih smernica. Dok su drugarice izlaze, cirkulisale, ja sam sedela kod kuće i tražila, i vežbala. To je bilo bar pet godina samačkog nekog tripa, gde nisam toliko delila sa ljudima koliko sam imala potrebu da stalno istražujem. Ako si zainteresovana za neku estetiku, onda stalno gledaš radove drugih, gledaš šta je aktuelno, porediš, učiš. Ipak, moram reći da me je iskustvo u IT-u naučilo puno toga, da cenim sebe, da cenim klijenta. Da nisam otišla na taj izlet, ne bih naučila da se predstavim u poslovnom smislu.

Kako praviš nakit, koja je to tehnika?

Uglavnom, ljudi misle da je oslikan, ali da je tako izgledalo bi drugačije, videli bi se tragovi četkice, npr. Nakit baš ovako izgleda jer je tehnika posebna i nisam je nigde videla, nego sam do nje došla istraživanjem. Mešam nekoliko osnovnih boja, sve nijanse, i to je najduži deo procesa, i ima u tom postupku dosta gnjavaža i onoga što moram da izvedem. Znači, mešam boje da bih pripremila teren za konkretne komade, onda seckam glinu i utiskujem je u pejzaž. Taj pejzaž stalno vidim, okolo vidim brdašca, livade, ptice kako lete.

Vidiš i ono što mi ne vidimo na tvom nakitu?

Da. I super mi je kada se javi neka žena i kaže: vidim kravu na ovoj tvojoj ogrlici. Takođe, pitali su me i za logo, kako je nastao. Nastao je od jednog poteza ruke. Nisam znala kako da ga napravim, jer je i to neko uslovljavanje da moraš da se obeležiš, odmah je to ograničavanje, davanje nekih odgovora ljudima. A ja hoću da oni to sami vide.

Nakit je sav okrenut motivima iz prirode. Zašto priroda, na koje ti je sve načine bliska?

Opsednuta sam prirodom. I biljni i životinjski svet mi mnogo prija, komuniciram sa njima mnogo lakše nego sa ljudima. Na prvu loptu sam nepoverljiva prema ljudima, to je razlika. Sinoć sam baš pričala sa momkom kako je jako bitno da ljudi razmisle od čega zavise, da se setimo toga da najviše zavisimo od biljaka. Čovek je to zaboravio. Pogotovo u ovo IT vreme, taj svet se negde zagubio. I sama retko kada idem u prirodu.

Na tom tragu, često susrećeš žene koje nose tvoj nakit. Nekada im ga lično prodaješ, nekada naručuju. Na koji način te pokreću ovi susreti, ove žene?

Sigurno ne bih bila ovde da nije bilo tih žena, i svih onih koji su me podržavali. Za sve žene koje sam preko nakita upoznala, mogu da kažem da su svoje i da znaju kuda idu.

Radiš i na knjigama, a počela si i dizajn cipela…

Prošlo je šest meseci kako sam dala otkaz da bih se posvetila nakitu, a desilo se mnogo toga. Boje i motive koje koristim kroz dizjan nakita, sada želim da prenesem na druge medije. Javljale su mi se žene sa predlogom da radim dečje cipele, jastučnice, jedna prijateljica mi je govorila da dizajniram i posteljinu. Tako sam dizajnirala i knjigu, po pozivu.

Dakle, nisi sama, iako sve deluje kao samotnjački rad…

Nikada. I ne stvaram za sebe, već za druge ljude, i jako je bitno dobiti tu povratnu reakciju. Rasuđivanje je veoma lično. Zato, kada dođe na red određivanje cena, imam priličan problem.

Najzad, koliko sati dnevno radiš?

Petnaest do devetnaest sati, zavisi… Radim noću, i da ne moram da spavam ne bih ni spavala. Spavanje mi oduzima najviše vremena. Za to vreme bih napravila svašta. Nisam osetljiva na dnevne distrakcije ali noću postoji samo taj mrak, nema ničeg ni napolju, ni unutra, postoji samo to što pravim.

Marinuš na Instagram  i FB