Ingeborg Bahman (1926-1973) jedna je od najčuvenijih austrijskih književnica. Studirala je filozofiju na univerzitetima u Inzbruku, Gracu i Beču, gde je i odbranila disertaciju o filozofiji Martina Hajdegera, dok se kasnije u svom radu posvetila izučavanju Ludviga Vitgenštajna. Autorka je nekolicine knjiga poezije, kratkih priča, eseja, libreta za opere i dobitnica prestižne nagrade Gruppe 47, pri čemu je takođe radila na ciklusu romana Načini umiranja, od kojih je jedino prvi deo, Malina, na kraju objavljen.

 

Malina je prvi put na srpskom jeziku izašla tek 1999. u izdavačkoj kući Feministička ’94, a ovog februara će se ponovo naći na policama knjižara, u sasvim novom izdanju Kontrast izdavaštva. Za ovu priliku preuzet je postojeći prevod Sanje Došlov, a budući da je reč o stilski i referencijalno složenom tekstu, kako su nam rekli iz uredništva, izdanje će biti potpomognuto izvesnim brojem fusnota koje ukazuju na autobiografske i kulturološke predloške građe romana. Namera je da se na taj način čitalačka pažnja usmeri ka snalaženju u neposredno osećajnom i idejnom u Malini. Urednica Jelena Nidžović skrenula nam je pažnju i na svoje mišljenje o ovoj knjizi, te njenim dometima:

I pedeset godina nakon objavljivanja, Malina je nesvodivo snažno i intrigantno delo, nesumnjivo jedan od posebnijih portreta ljudske psihe i logike zajednice koji je evropska književnost dala. Jezik kojim je roman ostvaren je izazovan ne samo na nivou izazovnosti čitanja: on izaziva i proigrava svaku izvesnost, podrazumevanje, komodifikaciju i druge načine na koje smo skloni da živimo. Na prvu loptu može zvučati paradoksalno, ali antropološki pesimizam koji je Bahman osobeno brutalno i osobeno lirski izrazila u Malini deluje osnažujuće i nagrađujuće transformativno. Nastojanjem da otvorimo čitalačku publiku za delo velike austrijske književnice nastojimo i da ukažemo na uverenje da se jedino neuskraćivanjem sebe za mrak lične i kolektivne istorije možemo približavati autentičnosti i istini o nama i svetu.

Delo Ingebrog Bahman izrazito je uticajno i danas, a ona se smatra pionirkom evropskog feminizma i posleratne književnosti. Uticavši na mnoge pisce, od Tomasa Bernharda do Kriste Volf, Bahmanina poetska istraživanja prirode i granica jezika suočenog sa istorijom ostaju neprevaziđena po sposobnosti da objedine filozofske uvide i opsesivni lirizam. Roman Malina do danas, od 1971. kada je prvi put objavljen, ostaje važno i teško delo, napisano iz prvog lica, neimenovane žene koja živi u Beču – u vremenu kojem se stalno obraća kao “današnjici”.

 

_____________________________________________________________

Otvara se veliki prozor, veći od svih prozora koje sam ikada videla, ali ne onaj koji gleda na dvorište naše kuće u Ungargase, već na tmurnu poljanu oblaka. Pod oblacima bi moglo da bude jezero. Slutim koje bi to jezero moglo da bude. Ali ono sad više nije zaleđeno, nije više noć veštica i muška pevačka društva puna osećanja, koja su nekada stajala na ledu, nasred jezera, nestala su. A jezero, koje se ne vidi, okružuju mnogobrojna groblja. Na njima nema krstova, ali iznad svakog groba lebde teški i mračni oblaci; jedva da mogu da se prepoznaju grobovi, table sa natpisima. Otac stoji pored mene i sklanja ruku sa mog ramena, jer nam je prišao grobar. Otac ga pogleda naredbodavno, grobar se, nakon tog pogleda mog oca, bojažljivo okreće ka meni. Želi nešto da kaže, ali samo dugo nemo pokreće usne, a ja čujem tek njegovu poslednju rečenicu:

Ovo je groblje ubijenih kćerki.

Nije trebalo to da mi kaže, gorko plačem.

Prostorija je velika i mračna, ne, to je sala, prljavih zidova, mogao bi to da bude zamak Hoenštaufena u Apuliji. Jer nema ni prozora ni vrata. Otac me je zatvorio i hoću da ga pitam šta namerava da radi sa mnom, ali ponovo mi nedostaje hrabrosti da ga pitam i još jednom gledam oko sebe, jer mora da postoje neka vrata, jedna jedina vrata da bih mogla da izađem napolje, ali odmah shvatam da nema ničega, nema otvora, više nema otvora, jer u svim otvorima su crna creva, nalepljena svuda po zidu kao ogromne pijavice koje pokušavaju nešto da isisaju iz zidova. Kako to da nisam ranije primetila ta creva, jer mora da su od početka bila tu! Bila sam tako slepa u tom polumraku i hodala sam uz zidove da ne bih izgubila iz vida svog oca, da bih sa njim pronašla vrata, ali sad sam pronašla njega i kažem: Vrata, pokaži mi vrata. Moj otac mirno skine prvo crevo sa zida, vidim okruglu rupu kroz koju duva i sagnem se, otac ide dalje, skida jedno crevo za drugim i pre nego što uspem da vrisnem već udišem gas, sve više gasa. Nalazim se u gasnoj komori, to je to, najveća gasna komora na svetu, a ja sam u njoj sama. Ne možeš se odbraniti od gasa. Otac je nestao, znao je gde su vrata i nije mi ih pokazao, i dok umirem, umire želja u meni da ga još jednom vidim i da mu kažem. Oče, kažem njemu, koji više nije tu, ne bih te izdala, nikome ne bih rekla. Ovde se ne možeš odbraniti.

Kada počne, svet je već pretumban, a ja znam da sam poludela. Elementi sveta još su tu, ali u tako jezovitom sastavu kako ih niko nikad nije video. Kotrljaju se automobili, sa njih kaplje boja, pojavljuju se ljudi, utvare koje se cere, i kada krenu meni u susret, padaju, pretvaraju se u strašila, svežnjevi gvozdenih žica, kartonske figure, a ja nastavljam dalje u ovom svetu, koji nije svet, stisnutih pesnica, ispruženih ruku, da bih se odbranila od predmeta, mašina, koje udaraju u mene i raspršuju se, i kad od straha ne mogu dalje, zatvaram oči, ali boje, blještave, jarke, besne, prskaju po meni, po mom licu, mojim golim stopalima, ponovo otvaram oči da bih se orijentisala, jer hoću da pronađem izlaz odavde, onda uzlećem, jer su mi prsti na rukama i nogama otekli poput vazdušastih balona boje neba i nose me u nebeske visine, u kojima je još gore, onda svi pucaju, a ja padam, padam i ustajem, prsti na nogama su mi pocrneli, ne mogu više da hodam.

Visočanstvo!

Otac izranja iz teških izliva boja, kaže podrugljivo: Nastavi, samo nastavi! A ja držim ruke na ustima iz kojih su ispali svi zubi, koji u obliku dva luka od mermernih blokova leže ispred mene i nemoguće ih je preskočiti.

Ne mogu ništa da kažem, jer moram da pobegnem od oca i da preskočim mermerni zid, ali na nekom drugom jeziku kažem: Ne! Ne! I na mnogim jezicima: No! No! Non! Non! Njet! Njet! Ném! Ném! Ne! Jer i na našem jeziku mogu da kažem samo ne, osim toga ne pronalazim više nijednu reč na nekom jeziku. Približava mi se kotrljajući nosač, možda ogromni točak, koji sipa izmet iz gondola, a ja kažem: Ne! Ném! Ali da bih prestala da vičem Ne otac mi gura prste, svoje kratke, jake, čvrste prste u oči, oslepela sam, a moram da idem dalje. Ne mogu da izdržim. Smešim se, dakle, jer otac poseže za mojim jezikom i hoće da ga iščupa da ni ovde niko ne bi čuo moje Ne, iako me ionako niko ne čuje, ali pre nego što mi on iščupa jezik događa se nešto strašno, u ustima mi se pojavljuje ogromna plava mrlja da ne bih mogla da ispustim ni glasa. Moje plavo, moje divno plavo, u kome šetaju paunovi, i moje plavo daljina, moja plava Slučajnost na horizontu! Plavo se uvlači dublje u mene, u moje grlo, a otac pruža pomoć i kida mi srce i creva iz utrobe, ali još mogu da hodam, stižem prvo do bljuzgavog leda pre nego što dođem do večnog leda i u meni odjekuje: Pa zar nema nikoga, zar ovde više nema nikoga, na celom ovom svetu, zar nema nikoga, a među braćom, zar nijedan ne vredi, a među braćom! Ono što je od mene tu, ukočilo se u ledu, postalo je grumen, i gledam gore, tamo gde oni, drugi, žive u toplom svetu, a Veliki Zigfrid me zove, najpre tiho, a onda ipak glasno, nestrpljivo slušam njegov glas: Šta tražiš, kakvu knjigu tražiš? A ja sam bez glasa? Šta hoće Veliki Zigfrid? Sve jasnije viče odozgo: Kakva će to biti knjiga, šta će biti tvoja knjiga?