“U ovom modernom vremenu, kada je sve mehanizovano, vrlo je simpatična ideja da sami sebi ispletete čarape. S dvema iglama to je vrlo lako izvesti”, piše u grandioznom izdanju praktičnog priručnika za savremenu ženu “Carstvo žene”, iz 1976 godine. Rešile smo da proverimo kako ova teza funkcioniše danas.

 

Pakovanje mog vunenog šala u ranac, sad već predstavlja neku vrstu rituala koji obavljam od početka novembra pa sve do poznog marta. Iako sam ga dobila baš od bake, moje detinjstvo je u velikoj meri bilo lišeno takvih uvreženih mišljenja i asocijacija o štrikanju. Česti prizori u gostima i komšiluku bili su klupko na fotelji, kredencu, u rukama žena svih generacija. Neke bi štrikale čarape, rukavice, džempere, a neke i moderne modne dodatke poput broševa, kecelja, kapa koristeći najrazličitije brojeve igala, mustri i šema. Međutim, tu idiličnu sliku iz detinjstva više baš ne srećem često. Ipak, među koleginicama na fakultetu, ali i na internetu susrela sam se sa brojnim mladim osobama koje  štrikanje i ručni rad, uopšte, vrlo privlači, najviše kao vid zabave i opuštanja.

Potraga za potvrdom o štrikanju kao modernoj delatnosti, počela je jednog hladnog novembarskog dana kada smo se kao redakcija, pripremajući prvi broj, uputile u „lov na vunicu“. Ovaj „zimski temat“ zahtevao je brzi plan kuda i gde se prvo uputiti, te smo se, zbog same lokacije, uputile ka najelegantnijoj „craft“ prodavnici u gradu – Modelini – riznici alakti za ručni rad. Nekada zgurana u svega nekoliko kvadrata, Modelina se danas prostire na tri nivoa u Hilandarskoj ulici sa impozantnim izborom materijala i pravaca kreativnog izražaja. Gotovo izgubljene u tom šarenilu i raznovrsnosti, veoma ljubazna i elegantna, vlasnica Tanja Stokić, uputila nas je na galeriju ka kutku namenjenom štrikanju, istovremeno nam pričajući o tome kako je sve počelo, i kako su se mušterije konstantno prilivale. Međutim, ovo nije radnja koja svoje kupce zadržava samo na kasi. Ona im nudi razvijanje kreativnosti uz specijalizovanu stručnu pomoć u vidu radionica i brojnih kurseva koje se već godinama održavaju.

Modelina svoje mušterije okuplja i u takozvanom štrikaćem “knit»  kafeu, gde će posetioci od januara moći da donose svoja pletiva, ili da koriste ona dostupna u radnji.  Tu se sastaju kako bi se družili, razgovarali i međusobno razmenjivali tehnike i savete o štrikanju. Tanja smatra da se štrikanje i te kako vraća u modu i da je sve popularnije kao vid opuštanja među mlađim generacijama. Njeno iskustvo svedoči da je sve više mladih žena zainteresovano da nakon napornog radnog dana stigne i da štrika. Pored hobija, ovakav vid kreativnog delanja, po rečima vlasnice, često se pretvara i u privatni biznis npr. dizajniranja lutaka, odevnih predmeta ili kakvih drugih modnih komada.

U Modelini se mogu pazariti najrazličitije vrste čiste i veštačke vune: alpaga pletiva koštaju i preko 1000 dinara za 50 grama, a ona vunica za “svakodnevniju” upotrebu od  250 dinara po minimalnoj gramaži.
Nakon višesatnog razgledanja, tragajući za neiscrpnim mogućnostima ovog “zanata”, bile smo spremne da krenemo dalje. Setila sam se da se u Takovskoj ulici nalazi zanatska radnja „LACE“, pored koje prolazim od malena. Danas, prodavnica „Princeza“ prepuna je lastiša, tregera, dugmadi i materijala, što smo mogle videti u izlogu, strpljivo čekajući u oformljenom redu redovnih mušterija nastalog usled kratkog odsustva vlasnice.

U ambijentu, nalik kakvim kancelarijama državnih preduzeća u doba jugoslovenskog socijalizma, čeprkale smo po korpama sa vunicom i zajednički učestvovale u odabiru dezena za šal jedne gospođe, koja nam je, uz ćaskanje, otkrivala i po koji trik i tehniku koju duguje svom višegodišnjem iskustvu i savetima koje je ponela upravo iz ove radnje. Međutim, pitali smo se, da li je i dalje isplativo sam sebi praviti odeću? Premda se čini da je ova vrsta hobija nekada bila dosta jeftinija, i da se za to imalo više vremena, pazariti u Takovskoj može biti ušteda. Konfekcijske serije džempera, šalova i drugih odevnih komada od vune, ispostavljaju se kao kontra teg „uradi sam“ varijantama. Pa ipak, pristupačne cene, spontani saveti i živahna razmena znanja i veština sa vlasnicima i mušterijama, i te kako su nas razuverile o nezainteresovanosti i tome da je štrikanje zaboravljena delatnost modernog Beograda.

Sve češće, internetom kruže prizori iz metroa i sličnih čekaonica širom sveta, gde vrlo često možemo videti i žene i muškarce koji u povratku ili odlasku na posao upravo štrikaju. Da li zato što nemamo metro i dovoljno udobne čekaonice, ali ručni rad očigledno da na ovom podneblju pripada domenu kućnog i privatnog.

Na kraju naše šetnje, uputile smo se ka Cvetnom trgu da popijemo čaj i ogrejemo se. Baka Milica je taman pakovala svoje vunene džempere i zepe sa klupe na kojoj prodaje svoje rukotvorine, kada ju je naša Milica pitala odakle nabavlja svu tu vunu. Povela nas je kući i na pod svog stana, darežljivo prostrla razne tipove vune – od one grube do sasvim mekane; čitavu jednu kolekciju pletiva koju je dobijala iz krajeva nadomak Zlatibora, gde njena porodica i dan danas gaji ovce. Nešto nabavlja i od nakupaca, kada bi joj zafalila određena boja, mada ističe da u njenim krajevima vunu uglavnom boje sami u orahovini, rujevini i drugim prirodnim načinima.


Rodom iz Krive reke, baka Milica zna da radi sve; od četrnaeste godine  vunu prede sama, a sama se i trudi da svoje umeće i talenat unovči. Osim po dostupnom katalogu, dizajnira modele i sopstvenom kreativnošću dugogodišnje znanje pretače u ideje kojima savetuje mušterije. Pitala sam je da mi isplete jedan džemper ‘za svaki dan’.

 

„Hoćeš dupli vez ili ćeš da ti uradim od jedne niti? Mogu da ti kombinujem i sa ovom tanjom, pa onda da ti se kragna izvrne, ili ćeš kao ovaj na stolici?“, rekla je.

 

Sa jakom željom da nauči i druge da naprave nešto za sebe, pomalo razočarano, kaže da njene unuke nisu zainteresovane da nastave tradicionalni porodični posao. Baka Milica svoje radove, inače, često izlaže i na popularnim sajmovima rukotvorina u Beogradu i „modnim pijacama“.
Nadasve inspirisane raznolikošću priča i iskustava koje smo šetnjom zaokružile, možemo zadovoljno da ustanovimo da ima mnoštvo onih koje smelo stoje iza trvdnje da je “i posle napornog radnog dana, u časovima odmora, pletenje odista prijatna zabava”*, a ukoliko nešto i napravimo, zadovoljstvo je nemerljivo.

*citat preuzet iz «Carstvo žene, praktični priručnik za savremenu ženu», MLADOST, Zagreb, 1976.